Nedavno su se, u razmaku od dvije nedjelje, dogodile dvije nove masovne pucnjave u SAD. Jedna u sinagogi u Pittsburghu a druga u baru sa kantri muzikom, u predgrađu Los Angelesa. Za novu generaciju studenata i đaka koji odrastaju u SAD, mentalna priprema na moguću pucnjavu u školi ili na fakultetu postala je svakodnevni dio života.

Bdenja uz svjetlost svijeća postala su uobičajeni prizor u SAD. Pucnjava u mestu Townsend Oax u Kaliforniji bila je novi košmar za Kaylu Sanford, koja je preživjela masovnu pucnjavu u Las Vegasu u Nevadi.

“Proživljavam taj trenutak već godinu dana, a ovo mi je strahovito poznato. Mogu da zamislim šta osjećaju ti ljudi, mnogo puta sam izlazila u taj bar”, kaže Senford.

Na putu da donira krv za žrtve, Senford kaže da nikada nije očekivala da će se nova masovna pucnjava dogoditi u njenoj blizini.

“Nije ništa lakše čuti takvu vijest ali to postaje normala. Potpuno smo otupjeli”, objašnjava.

Istovremeno, pucnjave su joj stalno na umu.

“Dobro razmislim o tome da li da odem na neko javno mjesto. Ne samo u bar, već i u prodavnicu, u tržni centar”, dodala je.

Od pucnjave u baru u Kaliforniji, preko singagoge u Pensilvaniji do škole u Teksasu, sva tri masakra dogodila su se u toku iste godine.

“Kad živite u konstantnom stanju straha, to je terorizam. To je terorizam, mislim da ga treba nazvati upravo tim imenom. Živimo u stanju straha u sopstvenoj zemlji, unutar sopstvenih granica”, rekla je Grace Fisher, majka troje dece.

Onaje došla na mjesto zločina u Los Angelesu zahtjevajući od političara akciju i veću kontrolu oružja. Kaže da se plaši za svoju decu.

“Neki kažu – ‘oh, još jedna masovna pucnjava.’ To je strašno, užasno je. Osjetim mučninu svaki put kada se ovako nešto dogodi jer osećam empatiju, uživljavam se u osjećanja te dece I njihovih roditelja.  Kako je moguće da se neko pozdravi sa svojim djetetom, poželi mu laku noć, a ujutru probudi i shvati da mu se dijete neće vratiti kući? To se ne smije prihvatiti. Djeca se ubijaju u školama”, dodaje.

“Roditelji i nastavnici sada moraju da vode te razgovore sa djecom – šta ćeš da radiš ako se to dogodi u tvojoj školi? Kakav ti je plan? Gde ćeš da se sakriješ? To nije nešto o čemu bi roditelji i deca trebalo da brinu”, stav je Senford.

“Mislim da je problem višeslojan i biće potreban višeslojan pristup da se on riješi, ali reći da oružje nije problem je običan izgovor”, zaključila je Grejs Fišer.

Neki Amerikanci pokušavaju da se nose sa masovnim pucnjavama tako što se okreću aktivizmu, drugi se trude da budu oprezni i mnogi uče tome svoju decu, dok se svi prilagođavaju novoj realnosti.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook i UŽIVOna ovom linku.