Hannah Davis, umetnica koja živi u Brooklynu, opisala je svoju borbu sa koronavirusom, koja traje već četiri meseca.

“Upravo je prošao i četvrti mjesec od kada imam kovid 19. Mlada sam i smatrala sam sebe zdravom”, počinje svoju ispovijest za The Guardian.

Njenu priču, objavljeno i na portalu Nova.rs, prenosimo u cjelosti.

“Prvi simptom sam primjetila kada nisam mogla da pročitam poruku. Nije to bilo ništa kompleksno – samo sam htjela da dogovorim video poziv – ali je bilo nekoliko rečenica više nego obično, pa nisam mogla da ih dokučim. Bila je kasna noć, pa sam mislila da sam umorna, ali sat kasnije sam izmjerila temperaturu i shvatila da imam groznicu. U tom trenutku sam bila u izolaciji 11 dana – jedino mesto u koje sam išla bila je prodavnica.

Moj ‘dan prvi’ – što je termin kojim ljudi koji se dugo bore sa kovidom označuju prvi dan simptoma – bio je 25. mart.

Četiri mjeseca kasnije i dalje imam groznicu skoro svaki dan, kognitivne disfukncije i probleme s pamćenjem, probleme sa probavom, jake glavobolje, otkucaje srca od 150+ i kad radim najlakše aktivnosti, jake bolove u mišićima i zglobovima, a osjećam se i kao da je moje tijelo zaboravilo kako da diše.

Posljednji 131 dan, na trenutke sam gubila i osećaj u rukama i nogama, imala sam drhtavice, jake bolove u leđima, bubrezima i rebrima, fantomske mirise (kao da je neko na roštilj bacio pokvareno meso), tinitus, teškoće u čitanju, teškoće u razumijevanju ljudi tokom razgovora, teškoće u praćenju radnje filma ili serije, osjetljivost na svjetlo i zvuk, modrice i osip koji se vezuje za kovid 19. Ovo sve uz simptome koji se inače navode – kašalj, drhtanje i teško disanje.

Neurološki simptomi su mi se rano pojavili. Sve mi je djelovalo maglovito i udaljeno. Zaboravljala bih sve, čak i stvari koje su se dogodile par minuta ranije. Bilo mi je teško da se sjetim riječi, imena, lijekova koje sam popila. Stalo su mi zagorijevale šerpe i uzmala sam vreo tiganj golim rukama, prije nego što sam zaključila da je bolje da prestanem da kuvam. O stvarima koje su mi pre kovida prirodno dolazile, sada sam morala svjesno da razmišljam.; da pogledam objee strane prije nego što prelazim ulicu, da naučim kako radi dostava. Prije kovida, radila sam na vještačkoj inteligenciji, pa je gubitak kognitivnih funkcija bio nov za mene.

Sedmog dana simptomi su mi se pogoršali i nazvala sam doktorku putem “telemedicine”. Rekla je da imam kovid na osnovu mojih simptoma, ali oni su radili strogu trijažu: ako sam imala nedostatak daha dok sam šetala po sobi, to nije bilo dovoljno da dođem u bolnicu. Samo ako bih imao nedostatak daha dok sam ležala u krevetu, to bi se moglo uzeti u obzir. Testiranje je bilo dostupno samo onima koji su bili hospitalizovani, pa sam prošla bez. Tridesetog dana, kada sam konačno uradila prvi test, ljekar mi je rekao da testovi nakon početnog perioda od 14 dana nisu pouzdani i da će moj biti negativan; i zaista jeste.

Pedesetog dana, izašao je izvještaj u kome se detaljno navodi visoka stopa lažno negativnih kovid testova. Najbolji dan za testiranje je 3. dan simptoma, a čak i tada je stopa lažnih testova 20%. Odatle se stopa povećava i dostiže 66% do 21. dana. Moj negativni test – 30. dana bio je besmislen.

Dana 24. pročitala sam kolumne o dugoj borbi sa kovidom, i učlanila sam se u ‘Body Politic Covid-19’ grupu za podršku na Sleku, koja je ostala moj glavni izvor podrške, pored Fejsbuk grupa ‘Long Haul Covid Fighters’ i ‘Long Covid Support Group’. Pojavilo se stotine, ako ne i hiljade, sličnih priča – govorili smo za sebe da imamo ‘dugotrajan kovid’. Bilo je mnogo mladih, ali i roditelja čija su deca dugo patila od kovida.

U okviru grupe za podršku pridružila sam se maloj grupi istraživača, analitičara podataka i medicinskih profesionalaca kako bismo stvorili istraživačku grupu koju vode pacijenti, kako bismo proučavali sebe i druge koji dugo pate od kovida. 48. dana, 11. maja, napisali smo izvještaj o iskustvima preko 600 pacijenata sa produženim oporavkom. Otkrili smo da je oporavak nelinearan: pogoršanja stanja su bila česta (prijavljeno 89%), kao i pojavljivanje novih simptoma tokom čitavog perioda (prijavljeno 70%). Otkrili smo da kovid nije respiratorni, već sistemski, sa simptomima koji obuhvataju gastrointestinalni, neurološki, respiratorni, opšti imuni i kardiovaskularni sistem.

Otkrili smo da su neurološki problemi rasprostranjeni i nedovoljno opisivani, s tim da su moždana magla i problemi sa koncentracijom jednako čest simptom (prijavljen u 70% slučajeva) kao i kašalj. Od onih koji su sebe proučavali, 61% osjećalo je vrtoglavicu, 32% doživljavalo je utrnulost u ekstremitetima, 29% doživljavalo je halucinacije ili lucidno sanjanje i 27% je iskusilo kratkotrajno pamćenje.

Otkrili smo da su ovi slučajevi sve samo ne blagi: pored gore navedenog, drugi koji su se dugo borili sa kovidom izvještavaju i o tahikardiji, dijareji, ozbiljnom gubitku težine, opstipaciji crijeva, encefalitisu, paralizi lica, iscrpljujućem umorom, temperaturama koja traju mesecima, mučnini, ekstremnoj žeđi i desetini drugih simptoma.

Pored gubitka ukusa i mirisa (ili fantomskih ukusa i mirisa), oni koji se dugo bore sa virusom takođe prijavljuju gubitak vida i sluha; 12% iskusilo je konjuktivitis i 26% osetljivost na svetlo. Uobičajena pojava je i osjetljivost na buku.

Takođe smo otkrili da je rano testiranje od presudnog značaja. Kada smo upoređivali grupe koje dobile negativan test i one koji su bili pozitivni, primarna razlika nisu bili simptomi, već vrijeme testiranja (10. dan u prosjeku za pozitivnu grupu i 16. dan u proseku za negativnu grupu). Vjerujemo da trenutne prakse testiranja ne obuhvataju veliki broj podgrupa kovid 19 pacijenata i da je potrebno još istražiti ovo; u međuvremenu, kliničke dijagnoze moraju biti dovoljne za dobijanje njege i zdravstvenog osiguranja.

Jedinstvena karakteristika kovid iskustva je ta da, osim ako se ne razbolite zajedno sa partnerom ili cimerom, morate da se s tim nosite sami. Mjesecima su vlasti preporučivale izolaciju sve dok nije prošlo najmanje 10 dana simptoma, ili 72 sata od prestanka povišene tjelesne temperature. Još jedan uslov je da su se drugi simptomi poboljšali. Mjesecima je jedini uslov koji sam ispunjavala bio prvi. Niko nije meni, ili drugim ljudima koju dugo imaju kovid, rekao kada da prestanemo sa izolacijom, pa smo ostali izolovani. Kad sam mislila da ću umrijeti, postavila sam YouTUbe stream 24 sata dnevno, tako da je moj partner, koji je živio odvojeno i nije se razbolio, mogao da me pazi. Nismo se ponovo vidjeli do 59. dana, nakon što sam se gotovo dva mjeseca borila sa kovidom. Ostali iz moje grupe za podršku prošli su mnogo gore.

Ljudima je teško da nam povjeruju. Sada je fokus uglavnom na respiratornim simptomima i na stopi smrtnosti, pa narativ o dugoj borbi sa kovidom deluje nov i šokantan. Mnogi koji se dugo bore sa kovidom dobiju dijagnozu anksioznosti i odmah ih otpišu. To posebno doživljavaju žene, trans osobe i osobe sa drugačijom bojom kože. Doktori otpuštaju takve pacijente i govore im da se ne vraćaju. Supružnici ne vjeruju da njihovi partneri mogu tako dugo biti bolesni i prekudaju vezu. Porodica i prijatelji postaju udaljeni i otuđeni.

Četiri stvari bi pomogle osobama koje se dugo bore sa kovidom. Prvo, takvim pacijentima potreban je svakodnevni medicinski tretman, svakodnevne provjere i klinike za oporavak nakon kovida čak i ako se oporavljaju od kuće, a posebno ako su izolovani. Drugo, studije o kovid pacijentima treba da obuhvate i one koji se dugo bore sa virusom, a ne samo hospitalizovane pacijente koji imaju znatno drugačiji razvoj bolesti. Treće, onima koju dugo imaju kovid je potrebno produženo bolovanje i spori povratak na posao, posebno zato što je osnovni savjet tim pacijentima sporiji oporavak da bi se sprečili pogoršani simptomi. I na kraju, kod dijagnostičkih testova moraju da se brzo promene prioriteti i to ne može biti prepreka za njegu, povjerenje i prepoznavanje od strane ljekara, poslodavaca i osiguravajućih društava; s obzirom na učestalost negativnih testova i stalnu neadekvatnost raspoloživih ispitivanja, klinička dijagnoza mora se tretirati kao podjednako ili više vrijedna.

Krajem jula, malo prije nego što je prošlo četiri mjeseca od obolijevanja, objavili su prve brojeve u vezi sa pacijentima koji se dugo bore sa kovidom: 35% se ne oporavi u očekivanom periodu od 2-3 sedmice. Kod mladih (18-34) bez prethodno postojećih bolesti, taj broj je 20%. Bila sam jedna od nesrećnih u toj kategoriji, a ti ili neko koga voliš mogao bi takođe da bude u takvoj situaciji.”

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad