Pandemiju korona virusa neki će pamtiti po fizičkom i društvenom distanciranju, međutim periodi izolacije drugima su donijeli i zbližavanje u krugu porodice. Ono što je zajedničko i za jedne i druge, bio je neizbježan bol gubitka najmilijih.
Marzio Toniolo, prosvjetni radnik iz San Fioriana, gradića na sjeveru Italije, ispričao je dirljivu priču o svom djedu, koji je posljednje mjesece svog života proveo u izolaciji.
Ono što je zanimljivo, Gino Verani je često odlazio na sprovode i svaki put se vraćao noseći jedan ‘santino’, tradicionalnu smrtovnicu koja je s jedne strane imala sliku preminulog, a s druge – molitvu. Spremao ih je u svoju malu kolekciju, u kartonskoj kutiji, gdje je još držao sat i ključeve.
Smrtovnice su u krugu ove porodice koristili kako bi držali Veranijevo pamćenje aktivnim budući da se posljednjih godina nosio s uznapredovalom demencijom.
“Povremeno bih poredao sve kartice na sto i pitao ga za imena”, kaže Marzio, unuk koji je i podijelio priču. “Sjećao se mnogih, čak i više njih nego prije nekog vremena.”
Tokom tromjesečnog karantena, na početku pandemije koja je teško pogodila ovaj dio Italije, četiri generacije Verani-Toniolo porodice su živjeli pod jednim krovom. Od Marziove trogodišnje kćerkice Biance do njenog pradjeda – Gina Veranija.
Igre koje su osmišljavali bile su svakodnevnica budući da je jedini izlazak vani podrazumijevao kratke šetnje unutar 200 metara od kuće. S maskom na licu i vunenom kapom na glavi, Verani bi često zastao kod oglasne ploče i čitao smrtovnice, koje se i dalje, tradicionalno postavljaju u ovom dijelu Italije.
“Nakon ukidanja restriktivnih mjera, početkom juna, bio je potpuno slobodan. Raspoloženje mu se popravilo a tijelo je to pokazivalo neko vrijeme”, priča Toniolo.
Ali, tokom ljeta Verani je dvaput pao i zbog povreda više nije mogao da se slobodno kreće po cijeloj kući. Supruga Ines, Marziova majka i supruga, su improvizirale prostor u prizemlju kako bi mogao nastaviti samostalno da funkcionira. Ali, sve se promijenilo. Loše je spavao, žalio se na bolove.
Porodica je odlučila da ga smjesti u obližnji dom, gdje bi imao profesionalnu njegu. Kada je otišao, shvatili su da bi to mogao biti zadnji put da ga vide živog. Baka Ines je nevoljko pristala.
“Od tog trenutka, baka se zatvorila u sebe, pritisnuta osjećajem krivice jer, kako je rekla, ‘poslali smo ga da umre daleko od kuće’”, kaže Marzio.
Verani je preminuo prirodnom smrću. Kada je poslat kući u sanduku bio je obučen u najljepše odijelo. Skoro cijeli gradić je došao na tradicionalni ispraćaj. Svaki od njih je dobio po jedan ‘santino’ s Veranijevom fotografijom. Marzio je dodao jednu u djedovu kolekciju, vratio je u ladicu i zapečatio zauvijek.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
