Žene koje u Rumuniji i Bugarskoj proizvode odjevne predmete za luksuzne zapadne brendove rade pod veoma teškim uslovima, za minimalne nadnice.

Laura Stefanut – Calafat, Calarasi, Temišvar i Goce Delčev

Grad Calafat na jugu Rumunije – sedam sati ujutro. Stotine radnica iz fabrike tekstila tiskaju se oko improviziranih tezgi pred početak smjene i kupuju dnevne zalihe. Krekeri, čips i bezalkoholni napici velikom brzinom nestaju sa hauba dva minivana. Još ljudi pristiže autobusima ili pješice preko dugačkog nadvožnjaka.

Fabrika trikotaže “Maglierie CristianImpex”, u talijanskom vlasništvu, najveći je poslodavac u ovom kraju. Fabrika je proizvodila odjeću za velikekompanije kao što su “Kenzo”, “Marc O'Polo”, “Faconnable” i “Inditex”, španski gigant koji posjeduje brendove “Zara” i “Massimo Dutti”.Prema podacima iz intervjua koji je direktor fabrike dao lokalnim novinama, među njihovim klijentima bili su i “Hugo Boss”i “Pierre Cardin”.

Većina zaposlenih odbija razgovarati s novinarima, u strahu da će izgubiti posao. Neki nam u prolazu šapuću da uopće ne primaju plate. Situacija je loša, govore. “Pomozite ako možete”, reklo je nekoliko njih.

“Radi, radi, radi – a plate niotkuda”, požalila se tridesetčetverogodišnja Cristina (ime je izmišljeno da bi se zaštitio njen identitet). Desetak sadašnjih i bivših radnika fabrike izjavilo je za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) da plate ne stižu na vrijeme. Nekoliko njih je reklo da plate primaju tek svakog drugog ili trećeg mjeseca.

Aktivisti i mediji koji već godinama ukazuju na teške uslove rada zaposlenih u tekstilnoj industriji obično navode primjere iz Azije. Ali i unutar Evropske unije, u Rumuniji i Bugarskoj, radnice u fabrikama koje proizvode odjeću za najveće modne kompanije, uključujući mnoge luksuzne brendove, rade pod teškim uslovima, duže od uobičajenog radnog vremena i za veoma nisku platu. Nevladine udruge kao što suFair Wear Foundation i Clean Clothes Campaign zahtevaju da brendovi prihvate punu odgovornost za svoje proizvodne lance i osiguraju pristojne plate i uslove rada za sve angažovane radnike.

Vlasnici fabrike kažu da veliki brendovi vrše pritisak na njih da smanje troškove proizvodnje. Tekstilne radnice – većinu zaposlenih u tekstilnoj industriji čine žene – često primaju minimalne plate od par stotina eura mjesečno ili manje. Ponekad mjesecima čekaju na isplatu iznosa koji je ispod “minimuma neophodnog za život” u njihovim zemljama.

Od kraja januara do polovine jula protekle godine, za pola godine rada, Cristina je primila samo dvije plate u ukupnom iznosu od 1.500 leja (340 eura). “Žene ponekad plaču pred šefovima i mole ih za novac ‘jer nemaju čime da nahrane djecu’”, rekla nam je Cristina u svom domu, u selu udaljenom desetak kilometara od fabrike.

Cristina živi u dvosobnoj betonskoj kući sa suprugom, sinom i svekrvom. Ona je jedini član porodice sa stalnim zaposlenjem. Smatra da ima više sreće nego većina njenih kolegica, jer ne mora otplaćivati kredit i živi na selu, gdje može sama uzgajati povrće.

Kazna za štrajkače

U aprilu 2014., više od 300 radnika fabrike “Maglierie Cristian” stupilo je u nenajavljeni štrajk uz obrazloženje da im plate kasne i da zbog toga svojim porodicama neće moći priuštiti pristojan uskršnji obrok.

Cristi Deseanu, star 29 godina, jedan od štrajkača, kaže da su plate na kraju isplaćene, ali on i još nekoliko najglasnijih štrajkača su otpušteni.

Jedan viši zvaničnik kompanije rekao nam je u kratkom telefonskom razgovoru da je Deseanu sam dao otkaz. Ipak, dokumenti kompanijepokazuju da je otpušten zbog nalaza interne disciplinske komisije da je učestvovao u neodobrenom štrajku i tako ugrozio reputaciju kompanije.

Deseanu je radio kao pogonski mehaničar na programiranju i održavanju mašina. Plata mu je zvanično iznosila oko 250 eura mjesečno, ali nije uvijek primao puni iznos, naročito u zimskim mjesecima, kada je fabrika imala manje porudžbina. Nekih mjeseci je dobijao oko 150 eura, kaže on.

“Uztakvuplatu nisam mogao da zasnujem porodicu”, kaže Deseanu. Kasnije je našao posao u drugoj fabrici – 250 kilometara udaljenoj od Calafata, mjesta u kojem je nekada živio i radio.

Većinski vlasnik fabrike u Calafatu je Enzo Mantovani, koji je zajedno s dvojicom sinova, Cristianom i Gianlucom, osnovaokompanijuza proizvodnju luksuznih odjevnih predmeta od kašmira. Ogrankom u Rumuniji rukovodi Gianluca. Prema podacima Ministarstva javnih finansija, ova kompanija je 2014. godine ostvarila promet veći od 8,3 miliona eura. Kompanija se reklamirakao jedan od najvećih proizvođača odjeće u Rumuniji, “s dobrom reputacijom u zemlji i inostranstvu” i poslovnom filozofijom koja iznad svega stavlja “apsolutno zadovoljstvo kupca”. Kompanija je objavila da je 2014. godine imala 900 zaposlenih.

BIRN je nekoliko mjeseci pokušavao da dobije komentar od rumunskogogranka kompanije, uključujući i odgovor na optužbe opisane u ovom članku. Novinar BIRN-a je odlazio u fabriku, telefonirao više puta, slao pitanja elektronskom poštom i kontaktirao jednog od dioničara preko Facebooka, ali nikakav komentar nije stigao osim kratkog saopćenja o Deseanovom slučaju.

Kompanija Inditex je prošlog septembra objavila da je revizija uslova rada pokazala da pogon ispunjava zahteveKodeksa ponašanja. Ali krajem januara ove godine, Inditex je objavio da se u fabrici „sprovodi plan korekcije“. Ništa nije rečeno o detaljima tog plana.

„U nekoliko narednih sedmica timovi za reviziju će obaviti još jedno istraživanje uslova rada kod ovog isporučioca. Fabrika će onda dobiti odobrenje da nastavi sa radom za Inditex ili će biti konačno blokirana“, rečeno je u saopštenju kompanije.

Drugi brendovi pomenuti u vezi sa ovom fabrikom nisu odgvorili na naše telefonske i elektronske zahteve da dostave komentar ili nisu odgvorili na postavljena pitanja.

“Žila kucavica”

Catalin Mohora, inspektor Inspekcije rada u okrugu Dolj, kojem pripada Calafat, kaže da poslodavci, po zakonu, imaju pravo da isplaćuju plate ispod propisanog minimuma. U određenim situacijama, kada je tražnja za proizvodima niska, poslodavac može skratiti radno vrijeme i smanjiti platu.

Također, kako nas je obavijestila Inspekcija rada, nema zakonskih sankcija za kašnjenje u isplati zarada. Ako zarade kasne, inspektori prvo moraju zahtijevati od poslodavca da izvrši isplatu, a mogu ga kazniti jedino ako to ne uradi ni poslije zvaničnog upozorenja.

Inspektor Mohora kaže da je kompanija “Maglierie Cristian” jedan od boljih poslodavaca u zemlji. Neke kompanije, kaže on, pokušavaju izbjeći plaćanje plata i poreza – naprimjer, tako što mijenjaju ugovore poslije potpisivanja ili primoravaju zaposlene da rade prekovremeno bez naknade.

Calafat, grad sa oko 17.000 stanovnika na obali Dunava, postao je industrijski centar u doba komunističkog diktatora Nicolaea Ceausescua. Ali malo je lokalnih fabrika kojesu preživjele dolazak kapitalizma devedesetih godina.

Zamjenik gradonačelnika, Dorel Mituletu, sjedi za stolom ispred velikih zastava Rumunije i Evropske unije. On kaže da Calafat ima teškoća da privuče investitore i da je fabrika “Maglierie Cristian” – “žila kucavica”ovog grada.

“Ne možemo se zamjerati nekome ko na ovaj ili onaj način zapošljava 1.000 ljudi. Ako odu, imat ćemo ozbiljan problem”, kaže on.

Mituletu priznaje da je rad u fabrici “veoma naporan za žene”, naročito ljeti, kada se pogoni pregriju, zbog čega neke radnice padaju u nesvijest.

“Sirotice, padaju kao muhe”, kaže Mituletu.

Cristina je izjavila da je u julu protekle godine trima ženama iz njenog pogona pozlilo i da su izgubile svijest zbog vrućine. Sjeća se da se talijanski nadzornik smijao i govorio da će morati napraviti groblje u dvorištu ako žene nastave padati. “Njemu je to bilo smiješno”, govori Cristina rezignirano.

Fabrika ima klima-uređaje, ali oni ne mogu dovoljno rashladiti prostorije zbog toplote koju emitiraju mašine i pegle, kažu Cristina i Cristi Deseanu.

Modne kompanije ponekad šalju svoje predstavnike da provjere uslove rada u fabrikama čije usluge koriste. U ljeto 2015. predstavnik kompanije “Lacoste” je posjetio fabriku u Calafatu, koja je tada radila 24 sata dnevno da bi na vrijeme isporučila džempere za francuskog klijenta, kaže Cristina. Radnice su radile u smjenama od 12 sati.

“Radile smo kao lude i pitale se koliko još možemo izdržati takav tempo”, sjeća se Cristina.

Čovjek iz kompanije “Lacoste” se raspitivao o uslovima rada. Šefica jednog odjeljenja se uplašila da mu je rekla previše i da će zato biti otpuštena, sjeća se Cristina. Rekla nam je da su zaposleni dobili uputstva da se ne žale pred neznancima.

BIRN je kontaktirao “Lacoste” da se raspita o posjeti njihovog predstavnika. Kompanija je potvrdila prijem poruke, ali nije odgovorila na postavljena pitanja ni poslije više naknadnih zahtjeva da to učini.

Prema zvaničnoj statistici, u industriji odjevnih predmeta u Rumuniji radi oko 240.000 ljudi, što je drugi po veličini izvozni sektor, poslije automobilske industrije. U Bugarskoj je u istoj industriji zaposleno 105.000 ljudi, u 4.500 preduzeća.

Novi početak i noćna mora

Prije približno jedne godine, Ioana Ganea (45), i njena prijateljica Carmen Ciobanu (39), majka troje djece, mislile su da će im zaposlenje u lokalnoj fabrici odjeće pomoći da riješe finansijske probleme. I jedna i druga žive u malom selu Sultana, oko 90 kilometara od Bukurešta.

Suprug Carmen Ciobanu je ribar koji je ostao bez posla. Njihov glavni izvor prihoda bile su doznake suprugove majke koja radi kao čistačica u Italiji.

“Čak i ljudi koji žive na selu moraju plaćati račune i kupovati namirnice… ono što se ne može uzgajati u vrtu”, kaže ona.

Ganea je svakog dana radila osam sati u fabrici odjeće i provodila još četiri sata u prijevozu do prijestolnice i nazad, zbog čega joj nije ostajalo dovoljno vremena da se brine o sedamdesetdvogodišnjoj majci.

Ganea nervozno puši i suze joj naviru na oči dok govori o svojoj majci. Sjedi zajedno s Carmen Ciobanu za stolom u bašti svoje kuće. Sto je isti kao kuća – star, mali i nakrivljen.

Ciobanu je ohrabrila Ioanu da napusti posao u Bukureštu da bi zajedno radile u fabrici “Zendoo Style” u Calarasiju, mjestu udaljenom oko 20 kilometara od njihovog sela. Direktorica fabrike Vasilica Sterschi rekla nam je da je fabrika proizvodila odjeću za različite zapadne firme.

Ganea i Ciobanu su u januaru 2015. počele raditi u fabrici. Nade u bolji život su se vrlo brzo ugasile.

Norme koje su im postavljali bile su nedostižne, pa su neprestano bile pod pritiskom, kažu njih dvije. Od radnica su tražili da ne razgovaraju na poslu i da odlaze u toalet samo ako baš moraju. Šefica im je stalno ponavljala da ne rade dovoljno.

“Stalno je vikala ‘brže, brže, brže’... Možete li da zamislite kako je slušati to po čitav dan, kao da smo roblje?”, žali se Ganea.

Kada smo je kontaktirali telefonom, Vasilica Sterschi je izjavila za BIRN da ne može isplaćivati puni iznos plate onima koji ne ispunjavaju normu i da to što neko “ne može raditi brže”nije dovoljan izgovor.

“Ako (zaposleni) dođe na posao i onda sjedi u toaletu ili odgovara da ‘ne može raditi brže’, ja to ne mogu da plaćam”, kaže Sterschi.

Ganea, Ciobanu i još desetak radnica odlučile su dati otkaz i prestale odlaziti na posao. Ali, kako kažu Ganea i Ciobanu, Vasilica Sterschi je odbila prihvatiti otkazi zaprijetila da će ih tužiti ako se ne predomisle.

BIRN je razgovarao s još dvjema ženama koje su izjavile da su dobile isti odgovor kada su pokušale napustiti posao u fabrici. Vasilica Sterschi je prvo tvrdila da nikada nije planirala tužiti radnice zbog otkaza, ali kasnije, u razgovoru u njenoj kancelariji, izjavila je da će tužiti žene koje su govorile za BIRN zbog kršenja ugovornih odredbi o povjerljivosti podataka.

Ganea je smatrala da joj fabrika duguje zaostale plate, pa se obratila lokalnoj Inspekciji rada, koja je utvrdila da joj duguju 50 eura na ime neiskorištenog odmora.

“Zendoo Style”, kompanija kojojpripada fabrika u Calarasiju, prijavila je promet od 370.000 eura u 2014. godini i 82 zaposlena.

Sterschi tvrdi da je svim svojim radnicama isplaćivala plate dvostruko veće od minimuma i da radila u skladu sa fer načelima poslovanja.

Ali ugovori dve bivše radnice iz ove fabrike pokazuju da su primale samo minimalac, oko 160 evra mjesečno.

Rumunska inspekcija rada saopštila je da su dvije provere izvedene između 2013. i 2015. pokazale da kompanija ne poštuje zakonske odredbe o platama, radnom vremenu, prekovremenom radu i vremenu za odmor radnika. Kompanija je kažnjena jer nije ispravila propuste u predviđenom roku, rečeno nam je u inspekciji.

U maju prošle godine, Vasilica Sterschi i vlasnik fabrike, njen suprug Jon, optuženi su za izbegavanje plaćanja poreza i osuđeni uslovno na šest meseci zatvora, prema navodima iz javno dostupnih dokumenata. Kada smo je u telefonskom razgovoru upitali za ovu presudu, Vasilica Sterschi je odgovorila: „Gledajte svoja posla. Nemojte više da me zovete, inače ću vas tužiti.“ Dodatni zahtevi za komentar dostavljeni putem elektronske pošte takođe su ostali bez odgovora.

Prema tekstu sudske odluke, kompanija Zendoo Style je bankrotirala u septembru 2015, ali Vasilica Sterschi tvrdi da se i dalje bavi odevnom industrijom.

“Endemske” niske nadnice i loši uslovi rada

Prema nalazima istraživanja nekoliko nevladinih organizacija, problemi koje je dokumentirao BIRN prisutni su širom regiona.

Uizvještajuo Istočnoj Evropi i Turskoj koji je 2014 godine objavila “Kampanja za čistu odjeću”, međunarodna grupa koja lobira za bolje uslove rada u sektoru, konstatira se da su “u industriji odjeće endemski prisutne”pojave kao što su nebezbjedni uslovi rada, prinudni prekovremeni rad i plate koje radnike guraju u bijedu.

“Kupci imaju pogrešnu predstavu – ‘Napravljeno u Evropi, mora da je fer’”, kaže Corina Ajder, koja radi kao istraživač za ovu organizaciju. “Ali nije tako.”

Istraživanje je pokazalo da je propisana minimalna cijena rada koja se obično plaća zaposlenima u tekstilnoj industriji često ispod granice siromaštva u ispitivanim zemljama – i znatno niža od procijenjenog minimuma neophodnog za četveročlanu porodicu. URumuniji i Bugarskojminimalna plata iznosi tek 20 posto “plate neophodne za život”.

Modne kompanije i fabrike povremeno angažiraju revizoreda ispitaju status zaposlenih i provjere da li uslovi rada ispunjavaju međunarodne standarde. Rumunska revizorka Rodica Soldea kaže da se u Istočnoj Evropi ne sprovodi dovoljno takvih provjera.

Ali takve provjere ne mogu riješiti problem. Revizije su obavljene i u dvije fabrike uBangladešui Pakistanuu kojima su nastradale stotine uposlenika u požarima 2012. godine.

Eksperti smatraju da se provjerama mogu otkriti drastični slučajevi zloupotreba, kao što je korištenje djece kao radnika, ali ne i manje očevidni problemi, kao što je kašnjenje u isplati zarada ili neplaćanje prekovremenog rada. Revizori u fabrici provode od nekoliko sati do nekoliko dana, a zaposleni su često previše uplašeni da bi razgovarali s njima.

Sindikalisti tvrde da je udruživanje radnika najbolji način da se poboljšaju uslovi rada. Ali sindikati nemaju mnogo uticaja u Rumuniji i Bugarskoj. U Rumuniji su dodatno oslabljeni propisima usvojenim 2011. godine.

Vlasnici fabrika u Rumuniji i Bugarskoj tvrdeda ne mogu povećati plate jer naručioci vrše pritisak na njih da smanje troškove proizvodnje.

“Interesiraju ih samo što niže cijene, i to je sve”, kaže Radina Bankova, predsjednica bugarskog Udruženja proizvođača i izvoznika odjevnih i tekstilnih proizvoda.

Ipak, u nekim slučajevima radnici su se uspjeli organizirati i izdejstvovati bolje uslove rada.

Priča jednog poslodavca

Godine 2007., radnici u fabrici “Pirin-Tex”u bugarskom gradu Goce Delčev, u brdovitim predjelima u blizini grčke granice, stupili su u štrajk. Zahtijevali su povećanje mjesečne plate za 100 eura.

Bertram Rollmann, njemački vlasnik fabrike, bio je zapanjen. Otkako je preuzeo fabriku prije 14 godina, činio je sve što je u njegovoj moći da održi dobre odnose sa zaposlenima. Plate su rasle svake godine i uvijek su bile iznad prosjeka u sektoru, kaže on.

“Gdje sam pogriješio?”, pitao se pedesetdevetogodišnji Rollmann.

Rollmann je veteran u industriji odjevnih predmeta. Djed mu je bio krojač, kao i majka i otac. Otac je imao fabriku odjeće u Njemačkoj “u zlatno doba tekstilne industrije”, kako Rollmann opisuje sedamdesete i osamdesete godine, kada su brendovi imali drugačije prioritete.

“U ono vrijeme više se polagalo na kapacitete i visok kvalitet… klijenti nisu pitali samo za cijenu”, rekao nam je u svom fabričkom uredu.

Početkom osamdesetih, njegova porodica je otvorila fabriku u Grčkoj koju je vodio Rollmann. Od polovine osamdesetih godina industrija se sve više fokusirala na ostvarivanje što većih profita kao glavni prioritet, kaže Rollmann, a pad komunizma 1989. godine je omogućio pristup novoj i jeftinoj radnoj snazi u Istočnoj Evropi.

Rollmann je ispravno predvidio veliku seobu proizvodnih pogona na istok i odlučio da i sam pođe tim putem. U gradu Goce Delčev, sa oko 20.000 stanovnika, pronašao je lokalne vlasti spremne za saradnju i 1993. godine otvorio fabriku. Posao je s vremenom rastao i konačno, sa više od 2.000 zaposlenih, to je najveća fabrika odjeće u Bugarskoj.

Fabrika je smještena u veliku dvospratnu zgradu, a njeni proizvodni pogoni zauzimaju površinu veću od tri nogometna terena (30.000 kvadratnih metara). Fabrika ima odjeljenje za obuku, gdje radnici uče ne samo da šiju nego pohađaju i časove stranih jezika i historije. U sklopu fabrike nalaze se laboratorije koje proizvode boje za tekstil, prostorije za recikliranje i vrtić.

Ali 2007. godine radnici su zaključili da nisu dovoljno plaćeni. Njihov štrajk je bar djelimično bio podstaknut ulaskom Bugarske u Evropsku uniju, nakon čega su radnici zaključili da bi i njihove plate sada morale biti bliže evropskim.

Čak i vođa sindikata je mislio da su njihovi zahtjevi pretjerani. Dimitar Tabakov, predsjednik sekcije za laku industriju u savezu sindikata CITUB, sjeća se da im je to i rekao 2007. godine. Oni su ga optužili da je prešao na stranu poslodavaca.

Rollmann se obratio klijentima, poznatim brendovima, i zatražio bolju cijenu za svoje proizvode. Zbog toga je, kaže, izgubio najvećeg klijenta, koji je također bio i jedan od najstarijih. Četvrtina ukupnog obima porudžbina dolazila je upravo od tog klijenta.

Ipak, drugi brendovi su pristali da plate više. Štrajk je okončan poslije 17 dana, kada je uspio osigurati povećanje plata za 60 eura. Prosječna plata u njegovoj fabrici danas iznosi oko 415 eura, kaže on.

Rollmann vjeruje da se plate i uslovi rada u sektoru postepeno popravljaju, jer su se velike kompanije našle pod pritiskom kupaca poslije javnih kampanja i medijskih izvještaja o tragedijama poput onih koje su se odigrale u Aziji.

“Sada reagiraju na pritisak”, kaže Rollmann. “Javno mnijenje se promijenilo.”

Napomena: BIRN je tražio komentare od svih modnih brendova spomenutih u članku, uključujući i odgovor na pitanje da li su sarađivali sa spomenutim fabrikama. Komentari onih kompanija koje su odgovorile uključeni su u tekst. Ostale kompanije nisu dostavile odgovor.

Laura Stefanut je slobodna novinarka u Rumuniji. Ovaj članak je nastao u okviru programaBalkan Fellowship for Journalistic Excellence, uz podrškuERSTE Foundation i Open Society Foundations, u saradnji saBalkan Investigative Reporting Network.

Radno iskustvo: Na tajnom zadatku u fabrici

Željela sam iz prve ruke iskusiti kako izgleda rad u tekstilnoj industriji, pa sam se prijavila na oglas fabrike iz Temišvara i dobila probni posao u pogonu za štampu.

U šest sati ujutro radnici su već bili u fabrici. Ako zakasne, plata im se umanjuje za vrijednost jednog sata rada, rekao mi je jedan od radnika.

Nadzornica mi je pokazala moj pogon. Snažan hemijski miris je ispunjavao prostoriju, ali nadzornica me je uvjeravala da je fabrika prešla na boje na bazi vodenih rastvora koje nisu štetne. Kasnije mi je ipak rekla da ću na tom radnom mjestu dobijati jednu bocu mlijeka dnevno – što je po zakonu praksa uobičajena za radnike angažovane u štetnom radnom okruženju, uključujući i visokotoksična okruženja. Jedini problem bi mogala biti vrućina, rekla mi je, jer klimatizacija se ne smije uključivati, da bi se zaštitile svježe odštampane tkanine.

Moj posao je bio da raspoređujem komade tkanine na papir sa šablonima raširen preko velikog stola, što je bilo slično slaganju velike slagalice. Slagala sam iskrojene komade za šorceve i majice. Složeni komadi su onda ulazili u veliku mašinu za štampu da bi se dodali logotipi i ostali elementi dizajna. Onda su ih odnosili na sprat na šivenje. Ja i ostali radnici u pogonu radili smo naš dio posla stalno iznova. Već u devet sati bilo je veoma vruće, primijetila sam da su lica radnica u pogonu neobično crvena. Do jedanaest sati, kada je došlo vrijeme za našu jedinu dnevnu pauzu od 20 minuta, bila sam potpuno iscrpljena. Mutilo mi se pred očima od dugog naprezanja da komade tkanine poravnam s linijama na papiru. Vrat mi je utrnuo od naginjanja nad sto.

Trebala sam za puno radno vrijeme dobiti minimalnu platu – oko 220 eura, od čega bi mi po odbijanju poreza ostalo 165 eura.

Jedna radnica me je upozorila da nije sve tako divno kao što se čini na prvi pogled. Ja u fabrici nisam vidjela ništa divno ni prvog dana. Tri radnice su mi rekle da se prostorija u kojoj radim do večernje smjene napuni parom od pregrijanih mašina za štampanje. Rekle su mi da ih nadzornica neprestano vrijeđa i da novac koji zarađuju nije dovoljan za izdržavanje porodice, pa moraju raditi prekovremeno i tako se još više iscrpljuju.

Nisam naišla na primjere zloupotreba o kojima sam čula u drugim fabrikama u Rumuniji i Bugarskoj. Ali čak i rad pod “normalnim” uslovima u tekstilnoj industriji je izuzetno naporan, a plata jedva dovoljna da se preživi.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.