Muhammed Faris je 1987. godine postao nacionalni junak Sirije nakon što je zajedno sa Sovjetima otišao u svemir. Danas živi u izbjeglištvu u Turskoj i ima novu misiju - bori se za svoje sunarodnjake izbjeglice.
Neil Armstrong arapskog svijeta ima kancelariju u staroj zgradi u istanbulskoj četvrti Fatih poznatoj i kao Mala Sirija. Faris je izbjeglica, baš kao i milioni drugih Sirijaca, suočen sa najtežim izazovom u životu. Nekad je bio pilot, astronaut i vojni savjetnik Assadovog režima da bi za taj isti režim postao demonstrant, pobunjenik i na kraju dezerter.
pročitajte još
U Siriji je Faris bio nacionalni heroj, a mnoge škole, aerodromi i putevi su nazvani po njemu. Medalje na zidu kancelarije svjedoče o njegovom uspjehu kao astronauta (ili kako je naučen u sovjetskim školama – kosmonauta). U Istanbulu, stotine kilometara udaljenom od Farisovog rodnog mjesta Aleppa, on vodi kampanju za demokratske promjene u Siriji, kako kaže, kroz riječi, a ne putem oružja, prenosi Guardian.
Sjeća se kako je postao “kosmonaut”.
Godine 1985. bio jedan od četvorice sirijskih pilota koji su se takmičili za ulazak u Intersvemirski program obuke, koji je vodio tadašnji sirijski saveznik SSSR, u Zvjezdanom Gradu nedaleko od Moskve. Sticajem okolnosti ostali sirijski kandidati su otpali i Faris je dobio jedinstvenu priliku u životu.
“Tih sedam dana, 23 sata i pet minuta zauvijek su promijenili moj život”, kaže Faris. U svemiru je donio odluku da napusti vojsku i posveti se edukaciji Sirijaca. Želio je svoje znanje i iskustvo iz nauke, posebno astronomije, prenijeti na sunarodnjake. Faris je na povratku na Zemlju dočekan kao nacionalni heroj. On je bio čovjek skromnih korijena, koji je vlastitim radom i trudom od “običnog” pilota narastao da statusa zvijezde . Želio je iskoristiti svoj status pa je od tadašnjeg predsjednika Sirije, Hafeza Assada, zatražio da se izgradi Nacionalni institut za nauku kako bi i ostali Sirijci mogli da ga slijede u svemir. Predsjednikov odgovor je bio nedvosmisleno “ne”.
“Assad je htio zadržati narod neobrazovan i podijeljen, s ograničenim razumijevanjem. To je način kako diktatori ostaju na vlasti”, objašnjava bivši astronaut.
Nakon smrti Hafeza Assada, Faris se 2000. godine sastao sa sinom bivšeg sirijskog predsjednika Basharom al-Assadom koji je postao prvi čovjek države. Uvidio je da je Bashar “slika njegovog” i da je i on, poput oca, “neprijatelj društva”.
2011. započelo je Arapsko proljeće u Siriji koje je dovelo do opšteg građanskog rata. Avgusta sljedeće godine Faris je odlučio sa porodicom pobjeći iz ratom zahvaćene zemlje. 64-godišnjak je utočište našao u Istanbulu. Odbio je poziv iz Rusije da dođe u tu zemlju tvrdeći da to nisu više prijatelji, kao iz ere Sovjetskog saveza, te da su Rusi “okrvavili ruke” u sirijskom ratu.
Danas radi kao savjetnik Vlade Turske za pitanje sirijskih izbjeglica. I sanja bolje dane za sebe, porodicu i za sav sirijski narod.
“Moj san je da jednog dana sjedim u svojoj zemlji, u bašti i gledam djecu kako se igraju bez straha od bombi. Sirijska civilizacija je stara 10.000 godina. Preživjela je svašta pa će tako preživjeti i Assadove. Znam da će doći bolji dani”, zaključuje Faris, bivši astronaut i nacionalni heroj, ali i trn u oku sistema kao najviše pozicionirani prebjeg iz Assadovog režima.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
