"Ako krene, prolit će se puno krvi...": Ova je država iduća u Trumpovom ratnom planu?

Rat na Bliskom istoku

Amerikanci odredili datum kraja rata s Iranom? Izrael pokrenuo napade na Bejrut, eksplozije odjekuju i u Teheranu

Marco Rubio, državni sekretar i sin kubanskih emigranata koji je karijeru izgradio na obećanju da će srušiti havanski režim, bio je na istom tragu: „Da živim u Havani kao pripadnik vlasti, tražio bih način da pobjegnem.“

U međuvremenu se u Trumpove planove umiješao Iran, ali američki predsjednik nije odustao od Kube. „Prije Kube moramo riješiti Iran“, izjavio je prije desetak dana.

Kuba, ostrvo s 11 miliona stanovnika koje od 1959. živi pod komunizmom i šest decenija pod američkim embargom, odjednom se našla ne u hladnom, nego u vrućem geopolitičkom ratu. Pitanje koje analitičari širom svijeta postavljaju glasi: da li je Havana zaista sljedeća u Trumpovom ratnom planu?

Prema analizi CSIS-a, Centra za strateške i međunarodne studije, objavljenoj u januaru 2026., američka operacija u Venecueli „nije bila samo taktički vojni uspjeh, nego strateška demonstracija i signal cijeloj regiji“.

Decenijama su analitičari, regionalne elite i autoritarni režimi jednoglasno pretpostavljali da Washington više nema ni politički apetit ni operativnu volju za upotrebu sile na južnoj hemisferi. Venecuelanska epizoda „odlučno je srušila tu pretpostavku“.

Za Kubu, dodatni psihološki šok bilo je ono što se dogodilo u zgradi gdje je boravio Maduro: 32 kubanska elitna vojnika iz jedinice Avispas Negras (Crne ose) poginula su u naletu američkih snaga. Kubanskoj vojsci to je bio poraz kakav nije doživjela od sukoba s američkim snagama na Grenadi 1983.

Efikasna blokada

Odmah zatim, 29. januara 2026., Trump je potpisao izvršnu naredbu kojom je ovlastio uvođenje carina, direktno ili indirektno, svima koji isporučuju naftu Kubi. Rezultat je bio trenutan. Meksička državna kompanija Pemex obustavila je isporuke. Američka obalna straža počela je presretati tankere. Prema New York Timesu, bila je to „prva efikasna blokada Kube od Kubanske raketne krize“.

Posljedice po svakodnevni život bile su katastrofalne. Benzin je na crnom tržištu u Havani poskupio 400 posto u odnosu na sedmicu prije Madurovog hapšenja.

Slavni havanski taksiji iz pedesetih, stari američki automobili koji su godinama bili turistička atrakcija i glavno prevozno sredstvo građana, gotovo su potpuno nestali s ulica, ostavljajući samo kineske električne tricikle koji ne mogu zadovoljiti potražnju.

Nestanci struje, koji su i prije blokade trajali 12 do 14 sati dnevno, produžili su se na više od 20 sati u ruralnim provincijama. Hrana se kvari. Vodene pumpe staju. Bolnice prelaze na agregate, ako još imaju goriva. Hitne službe bore se da pronađu gorivo za intervencije. Letovi koji donose vitalne medicinske zalihe obustavljeni su jer Kuba više ne može točiti mlazno gorivo na vlastitim aerodromima.

Kubanski potpredsjednik vlade Oscar Perez-Oliva Fraga pojavio se na državnoj televiziji s kratkom porukom: „Gorivo će se koristiti za zaštitu osnovnih usluga za stanovništvo i neophodnih ekonomskih aktivnosti. Nećemo se urušiti.“

Predsjednik Díaz-Canel balansirao je između defetizma i realizma.

U javnim nastupima pozivao je narod da „kreativno odolijeva“ i usvoji ratni mentalitet, poručivši: „Jest ćemo ono što možemo proizvesti.“

Istovremeno, pozvao je vladu da se „odmah“ fokusira na hitne transformacije ekonomskog i socijalnog modela, što je bila neočekivano pragmatična izjava za lidera koji je sedmicama govorio o borbi do posljednje kapi krvi.

Nedugo potom izjavio je da je „Kuba spremna na razgovor s Washingtonom o svakoj temi bez preduvjeta“ – uz zadržavanje suvereniteta nad pitanjima koja je označio internim kubanskim poslovima.

Kuba ipak nije Venecuela

Vojni stručnjaci koji su proučavali scenarije intervencije bili su jasni u jednoj stvari: Kuba nije Venecuela.

„Kuba je bolje pripremljena od Venecuele za odbranu od napada. Njena vojska je uvježbana, ukopana i suočava se s prijetnjom SAD-a od šezdesetih. Malo je vjerovatno da Trump može ponoviti u Kubi ono što je postigao u Venecueli – brz državni udar bez mnogo žrtava. Ako bi SAD krenuo u invaziju punog obima, pobijedio bi, ali to ne bi bila jeftina operacija. Ne bi bila brza i prolilo bi se mnogo krvi“, rekao je David Pion-Berlin, politolog sa Univerziteta UC Riverside.

Tu procjenu potvrđuje i kubanska vojna doktrina. Havana već decenijama razvija strategiju „rata cijelog naroda“ – asimetričnog otpora u kojem cijelo civilno stanovništvo učestvuje u odbrani.

Kubanski analitičar Sebastian Arcos u razgovoru za CNN izjavio je da američka blokada nafte znači da je „Washington prestao biti pasivni posmatrač situacije i postao aktivni agent promjene koji promoviše promjenu režima“.

Iza toga stoji i hladna ekonomska logika. Kuba posjeduje neke od najvećih svjetskih rezervi nikla i kobalta, koje aktuelna američka administracija želi koristiti.

Posljedice po SAD

Foreign Policy u analizi iz marta 2026. upozorio je da bi „ovako proizvedena kriza mogla dovesti do kolapsa države, s dugoročnim posljedicama po Sjedinjene Američke Države“.

Slom kubanske države ne bi rezultirao urednom tranzicijom ka demokratiji, nego haosom, masovnom migracijom prema Floridi i vakuumom moći koji bi popunili kriminalni karteli. Svaka od tih posljedica bila bi za Washington gora od trenutnog statusa quo.

A Trump u međuvremenu poručuje: „Kuba je trenutno propala nacija i nema ni mlaznog goriva da avioni polijeću. Riješit ćemo to ubrzo.“

Na muzejskim zidovima Playa Girón, gdje je 1961. propala američka invazija, i dalje stoji slogan koji Kubanci ponavljaju generacijama: „Primera derrota del imperialismo en America – prvi poraz američkog imperijalizma.“

Hoće li ta poruka opstati i ovaj put?

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad