Analiza: Američki odnos s Izraelom je moralni rizik i to se mora promijeniti

On za Foreign Policy (FP) navodi da je američki predsjednik Donald Trump i njegovi ključni savjetnici postali su frustrirani s Izraelom. Izrael je nedavno bombardovao Damask, oštetivši Trumpov visokoprofilni diplomatski napor da potakne stabilnu i ujedinjenu Siriju i povuče američke trupe odatle. Isto tako, izraelsko bombardovanje Irana u junu uništilo je Trumpove pokušaje da ispregovara novi nuklearni sporazum s Teheranom, na kraju uvukavši Sjedinjene Države u izraelski rat po izboru protiv Irana.

Izraelski rat protiv Hamasa u Gazi sprječava širenje Abrahamovih sporazuma, što je visoki prioritet u Trumpovom drugom mandatu. A posljednjih sedmica, Izrael je pojačao pritisak na Trumpa da ponovo pokrene ratove u Iranu i Jemenu, koje je Trump upravo dogovorio da završi.

Uz sve to, izraelske snage i doseljenici su u julu pucali na dvije crkve u Gazi i na Zapadnoj obali, ubivši hrišćane u ratu koji bi, navodno, trebao biti o uništavanju Hamasa.

Nije čudo da je Trump dvaput prošlog mjeseca zvao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da na njega viče. Ali nije ni iznenađenje da Izrael djeluje suprotno Trumpovim interesima—zapravo, mnogi stručnjaci su predviđali da će se to desiti. Zašto? Razlog leži ne samo u dubokoj izraelskoj želji za osvetom nakon Hamasovih napada 7. oktobra 2023, već i u strukturnim dinamikama u samom srcu američko-izraelskog odnosa. Te dinamike štite Izrael od posljedica njegovog vlastitog ponašanja, omogućavajući rizične akcije koje idu protiv interesa SAD-a.

Ukratko, američka politika je djelimično kriva za to što Izrael potkopava Trumpove ambiciozne ciljeve na Bliskom istoku, piše Walldorf. On smatra da je vrijeme da Washington promijeni odnos s Izraelom, od pokroviteljskog do partnerskog.

Uslovi su dobri za promjenu

Navodi da za ovu vrstu problema politolozi imaju naziv: “moralni hazard”. On se obično javlja kada velika sila da snažno sigurnosno obećanje slabijem, revizionističkom štićeniku, tj. državi očajnoj da riješi svoje sigurnosne probleme i/ili promijeni postojeći sigurnosni poredak. Siguran u podršku velike sile, saveznik postaje skloniji riziku i manje osjetljiv na zahtjeve velike sile, koja često na kraju plaća cijenu za agresiju svog slabijeg partnera.

Moralni hazard je uobičajen problem u međunarodnim odnosima, i s njim se suočio svaki američki predsjednik nakon Hladnog rata u odnosima s Izraelom. I dok je Izrael temelj sigurnosnih odnosa SAD-a na Bliskom istoku, potrebno je prilagoditi odnos kako bi se riješio ovaj problem moralnog hazarda.

Srećom, uslovi su povoljni za pozitivnu, unaprijed usmjerenu promjenu. Izrael više nije slabi, zavisni štićenik kakav je bio kada su Sjedinjene Države 1948. dale svoje “nepokolebljivo” obećanje da će osigurati izraelsku sigurnost. Danas je to moćna država, kako ističu važni konzervativni glasovi u Trumpovom krugu, možda čak i regionalni hegemon na Bliskom istoku.

S obzirom na izraelski geopolitički status, Washington mora unaprijediti odnos s tom zemljom od odnosa klijent-pokrovitelj do strateškog partnerstva. U tom procesu treba dodati, kao i u odnosima s drugim američkim partnerima usporedivim s Izraelom, veću dvosmislenost u sigurnosno obećanje toj zemlji. U takvom aranžmanu, SAD će moći nastaviti podržavati i štititi Izrael, dok će smanjiti sigurnost te podrške za sve i svaku izraelsku akciju.

To će natjerati Izrael da preuzme veći dio tereta vlastite sigurnosti. Kako cijena koju Izrael plaća za svoju sigurnost raste, moraće postavljati prioritete i, kao i u drugim zdravim strateškim partnerstvima u historiji, više pregovarati sa SAD-om na načine koji Washingtonu daju više poluge u odnosu. To će na kraju ograničiti moralni hazard na dobrobit dugoročnih američkih strateških ciljeva.

Postoje dvije konkretne promjene koje bi SAD trebale uvesti kako bi unaprijedile Izrael u strateškog partnera. Te promjene trebale bi biti središnji dio predstojećih razgovora o desetogodišnjem obnavljanju Memoranduma o razumijevanju između Izraela i SAD-a, koji je osnova sigurnosnog odnosa između dvije zemlje.

Prvo, sadašnje američko “nepokolebljivo” obećanje Izraelu robusnije je i bezuslovnije od obaveza po članu 5 NATO-a, koji državama članicama ostavlja da same odluče kada, kako i hoće li uopće reagovati na napad na drugu članicu. U slučaju Izraela, takva ograničenja i dvosmislenosti ne postoje, uglavnom zato što je Izrael decenijama bio slaba država u posebno neprijateljskom okruženju. Kao temelj pokroviteljskog odnosa, nepokolebljivo obećanje je tada bilo ključno da se Izrael osposobi kao nezavisna država.

U unapređivanju Izraela u partnera, Washington bi trebao ažurirati prirodu svoje obaveze prema statusu partnera time što bi je učinio uslovnijom, što je potez koji ima smisla s obzirom na današnju izraelsku moć. Praćenje tajvanskog modela ovdje bi moglo biti korisno, s Washingtonom koji obećava podršku izraelskom suverenitetu uz ograničenje da zadržava pravo da odredi kada i kako će provesti to obećanje, u skladu s američkim interesima. Takva obaveza decenijama je odvraćala Kinu od napada na Tajvan i ublažila tajvanski moralni hazard (posebno poteze Tajvana ka nezavisnosti). Isti tip koristi mogao bi proisteći i u odnosima SAD-Izrael.

Drugo, u skladu s prijedlozima iz nedavnog izvještaja konzervativne Heritage Foundation, Sjedinjene Države trebaju prilagoditi svoje transfere vojne pomoći Izraelu. Trebale bi okončati sva vojna finansiranja za tu zemlju i zahtijevati umjesto toga da Izrael kupuje svu opremu koju nabavlja od SAD-a.

Kao i s Tajvanom, SAD bi također trebale postepeno preći na pružanje prvenstveno defanzivne vojne opreme Izraelu. Izrael ima značajan vojno-industrijski kompleks i deveti je najveći izvoznik oružja u svijetu, što znači da se može prilagoditi ka defanzivnoj opremi i prodaji umjesto finansiranja. Kako bi se osiguralo, u skladu sa zakonom, da Izrael zadrži kvalitativnu vojnu prednost na Bliskom istoku, SAD, koje godišnje obezbjeđuju otprilike polovinu sveg oružja u regionu, možda će morati smanjiti transfere oružja drugim državama dok uvode te promjene. To nije ništa novo, Washington redovno pravi ovakve prilagodbe.

Te promjene u vojnim transferima poslužiće dvjema svrhama kada je riječ o suzbijanju moralnog hazarda. Prvo, prelazak na defanzivnu opremu naglasiće da se američko obećanje da će braniti izraelski suverenitet prvenstveno odnosi na zaštitu sadašnjih granica Izraela, a ne nužno, a svakako ne automatski, na šire ambicije te zemlje u regionu. Drugo, bez američke grant pomoći, troškovi izraelske sigurnosti će porasti jer će sama država morati snositi izdatke za svoju vojnu opremu.

Uz manju izvjesnost o američkoj podršci izraelskim regionalnim poduhvatima, to bi trebalo učiniti Izrael otvorenijim za manje skupe, kooperativnije puteve da osigura svoju sigurnost. U poređenju s nedavnim krizama koje su frustrirale Trumpovu administraciju, to znači više izraelskog uzdržavanja u Siriji, više spremnosti za pregovore kako bi se završio rat u Gazi i napor da se uskladi s Trumpovim preferencijama za pregovaračko rješenje iranske nuklearne krize.

Trump ima priliku

Neki bi mogli tvrditi da će veća dvosmislenost i usmjeravanje ka defanzivnoj opremi ohrabriti regionalne neprijatelje da napadnu Izrael. Takvi argumenti su, međutim, pogrešni, ocjenjuje Walldorf.

Izrael će i dalje biti dominantna sila na Bliskom istoku uz predložene poteze. Štaviše, dvosmislenost je funkcionisala da zaštiti Tajvan, pa bi trebala djelovati i s Izraelom. Iako dvosmislenije, američko obećanje Izraelu i dalje će postojati; dakle, logikom odvraćanja, nema razloga da to neće odvratiti napade regionalnih sila poput Irana. Proxy grupe, Hamas, Hezbollah i Huti, mogli bi i dalje povremeno lansirati raketne napade na Izrael, ali to nije ništa novo. Takvi napadi traju decenijama, čak i uz postojeće američko nepokolebljivo obećanje Izraelu.

Na kraju, umjerene arapske države pozdraviće unapređenje američko-izraelskog odnosa u partnerstvo, ne zato što to otvara vrata da više maltretiraju Izrael, već zato što će to podstaći Izrael da traži kooperativnije, manje nasilne načine da osigura svoju sigurnost. To će biti dobro za multilateralno izgradnju poretka na Bliskom istoku, što je popularno i u američkim političkim krugovima, uključujući među konzervativcima.

Ako to jednog dana dovede i do stvaranja palestinske države, tada bi se proxy napadi na Izrael vjerovatno značajno smanjili, s obzirom na centralnost tog pitanja za te grupe. Unapređenje Izraela u američkog partnera učiniće Izrael, može se tvrditi, sigurnijim nego što je sada kao štićenik.

Trump želi biti transformativna figura na Bliskom istoku i prilagoditi šire sigurnosne obaveze SAD-a za novu eru velikosilskog nadmetanja. Srećom, s izraelskim sazrijevanjem u status velike sile, historija je dala Trumpu priliku, ako je spreman da je iskoristi.

Da bi to učinio, Trump će ponovo morati prkositi konvencionalnom. To je već činio u odnosu na Izrael. Ostaje nada da će to učiniti opet, premještajući Izrael iz statusa štićenika u partnera, a posljedice toga će vjerovatno biti historijske, navodi se na kraju analize.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad