"Zvala se Sadako Sasaki i umrla je s 12 godina. Pa, toliko ću ja uskoro imati. Bio sam šokiran kada sam saznao da se malo dijete mojih godina razboljelo od posljedica atomske bombe i umrlo", kaže nam Shun Sasaki, već četiri godine vodič volonter u Memorijalnom parku mira u Hirošimi.

Atomska bomba

Sadako je bila japanska djevojčica iz Hirošime. Imala je samo dvije godine kada su Amerikanci bacili atomsku bombu na njen grad. Preživjela je katastrofu bez vidljivih povreda no desetak godina kasnije dijagnosticirana joj je leukemija uzrokovana radijacijom.

Dok je bila u bolnici posjetila ju je prijateljica, donijela joj origami papir i ispričala legendu. U japanskoj kulturi ždral je sveta ptica i vjeruje se da živi hiljadu godina. Prema legendi onom ko presavije hiljadu papirnih ždralova brzo će se nakon toga želja ispuniti. Sadako je pravila papirne ždralove do kraja života…

Ždralovi od papira

Papirne ždralove daje nam Shun tokom ture koju je po planu započeo za četiri novinara iz naše regije. Završila je sa mnogo više zainteresovanih slušalaca.

Najviše ih se pridružilo kod Dječjeg spomenika miru koji je posvećen Sadako i hiljadama druge djece koja su stradala od nuklearne bombe. Dijete od 12 godina tada je bila i njegova prabaka.

“Bila je sama u svojoj kući kilometar i po od hipocentra kada je eksplodirala bomba. Čudom je preživjela ali je bila izložena zračenju. Kada je imala 36 godina dijagnosticiran joj je rak dojke. Kada je imala 60 godina rak debelog crijeva. Preminula je u 69. godini. Njeno ime je sada u Memorijalu.”

Kenotaf za žrtve završna je tačka ture.

“Neka sve duše ovdje počivaju u miru. Jer nećemo ponoviti zlo“, piše na njemu.

“Plašim se da bi se moglo ponoviti. U svijetu postoji mnogo nuklearnog naoružanja. Neko bi ga bez dozvole mogao iskoristiti“, tako razmišlja Shun, vrijedni dječak.

Sjevernokojerski lider Kim Jong Un u mjesecu iza nas pozvao je na jačanje nuklearnih snaga ove zemlje “bez ograničenja” a predsjednik Rusije Vladimir Putin potpisao je novu doktrinu o upotrebi nuklearnog oružja.

“Uvijek ponavljamo iste greške, neki ljudi su previše okrutni. Možemo vrlo lako ubiti čak i bebe, nevine ljude. Ono što se sada događa dolazi iz vrlo kompleksnih ljudskih umova. Broj posjeta Hirošimi se povećava zbog onog što bi Putin mogao uraditi“, govori nam vodič već 18 godina Kosei Mito.

Do sada je priču o onome što se desilo 6. augusta 1945. i nakon u Hirošimi od njega čulo više od 300 hiljada ljudi od kojih više od 100 hiljada nije iz Japana. Ja sam 19. iz Bosne i Hercegovine. Kosei je skoro svaki dan u Memorijalnom parku. Zbog svoje posvećenosti dobio je nagradu Građanin godine Hirošime za 2023.

“To je moj poziv. Sve dok sam zdrav moram govoriti šta se desilo. Moj moto je da će svjetsko javno mnijenje dovesti do ukidanja nuklearnog oružja.”

Njegova mama najstarija je “hibakuša”. Tako se nazivaju osobe koje su preživjele napad atomskom bombom. On je najmlađi.

“Bilo je opasno živjeti u Hirošimi jer su često bombardovali velike gradove. Tri ili četiri mjeseca prije bombardovanja moji roditelji su se evakuisali na selo udaljeno oko sedam kilometara da bi živjeli sa roditeljima moje mame. Moj otac je svaki dan išao na posao u Hirošimu. Radio je kao učitelj i bio je siguran jer je bio na dnu školskog stepeništa kada se to dogodilo. Nevjerovatno je da je ostao dugo relativno zdrav, umro je u 93. godini. Moja mama je bila u četvrtom mjesecu trudnoće sa mnom. Ne shvatajući da je u gradu radijacija, vratila se u Hirošimu tri dana nakon što je bačena bomba da vidi šta je sa našom kućom. U djetinjstvu sam bio često bolestan, svake godine sam izostajao iz škole oko mjesec dana. Mojoj mami, Tomie dva puta je dijagnosticiran rak mokraćnog mjehura.”

Tomie Mito ima punih 106 godina. Ove godine je prvi put nakon 79 godina posjetila mjesto gdje je nekada bila porodična kuća.

“Oko 70% preživjelih ne može ispričati svoju priču čak ni članovima svojih porodica. Previše je traumatično. Najtragičnija stvar desila se ocu moje majke. Kada je grad bombardovan bio je na putu ka poslu, na oko 600 metara od hipocentra. Kada je bomba eksplodirala, živ je zakopan sa krhotinama. Neki studenti su ga izvukli no manje od mjesec dana kasnije je preminuo od posljedica otrovnog plina iz atomske bombe”, priča nam Kosei.

Atomsku bombu bacile su Sjedinjene Američke Države koje su kasnije Japan stavile pod svoj nuklearni kišobran.

“Posljedica japanskog pretjeranog gostoprimstva je to što vrlo bitne historijske činjenice nedostaju u Memorijalnom muzeju mira”, razočaran je Kosei.

U njemu je mnoštvo fotografija i podataka iz vremena prije i nakon bacanja bombi na Hirošimu i Nagasaki ali…

“Mnogo toga nedostaje”

“Mnogo toga nedostaje. Konvencionalno mišljenje posebno u SAD-u sugerira da je bilo neophodno baciti bombu na Japan kako bi se došlo do brzog završetka rata i spašavanja života. Čak i danas mnogi ljudi iskreno vjeruju da je bomba bila neophodna da bi došlo do predaje Japana i izbjegavanja potrebe za invazijom SAD-a na Japan koja bi mogla odnijeti stotine hiljada života. Ali opsežna naučna istraživanja u Americi koristeći primarne izvore iz tog vremena pokazuju da to jednostavno nije bila istina. General Dwight Eisenhower je rekao da je Japan tražio neki način da se preda sa minimalnim gubitkom obraza i da atomska bomba nije bila neophodna. Značajan faktor u odluci o bombardovanju bila je želja SAD-a da uspostave svoju dominaciju u regionu nakon rata. O tom nema ništa u Muzeju. Amerikanci se prave da ne znaju da je dvanaest pripadnika američkog ratnog vazduhoplovstva i mornarice, zarobljenika ubijeno u sjedištu Vojne policije koje je bilo samo 450 metara od epicentra. Ubili su i svoje vojnike. O tome nema ni slovo u Muzeju. Nevjerovatna stvar se dogodila prije šest godina. Prije je postojala replika bombe u prirodnoj veličini duga tri metra sa antenama. Zamijenjena je malom bez antena. Najvažniji dio bombe su bile antene. Zbog njih je bomba je eksplodirala na najboljoj visini da svojom eksplozijom uništi najveće područje. Pitao sam kustosa zašto ste to uradili, zašto krijete? Odgovorio mi je da su antene ukras i da uopšte nisu važne. Nevjerovatno”, čudi se Kosei.

“Mi smo svi vrlo svjesni glasova da kontekst atomskog bombardovanja nije u potpunosti izložen u Muzeju. Ali ono što želim da kažem je da je najvažnija misija Muzeja da prenese realnost atomskog bombardovanja i kakva je šteta nanijeta Hirošimi. Ne poričemo da postoje oni koji bi tražili odgovornost od Sjedinjenih Država. No Grad nije u poziciji da traži od Amerike da preuzmu odgovornost. Naš naglasak je na budućnosti i nemamo planove da u Muzej dodamo sadržaj o odgovornosti Sjedinjenih Američkih Država“, odgovara na direktno pitanje o uzrocima Koseijevih frustracija Ryoji Hasebe, zamjenik direktora Odjela za promociju međunarodnog mira u Gradskoj upravi Hirošime.

Još kratko američki predsjednik Joe Biden, drugi je vođa najmoćnije sile svijeta koji je posjetio Hirošimu. Prethodno je to uradio Barack Obama. Biden je sa ostalim liderima bio na prošlogodišnjem samitu G7 u ovom gradu.

“Neka nas priče o ovom Muzeju podsjete sve na naše obaveze da izgradimo budućnost mira. Zajedno nastavimo napredovati prema danu kada ćemo konačno i zauvijek osloboditi svijet nuklearnog oružja. Čuvajte vjeru“, napisao je Biden u godini u kojoj je devet nuklearnih sila ostvarilo rekordnu potrošnju na nuklearno oružje.

Amerikanci su potrošili više nego svi ostali zajedno.

“Ono što lideri govore i rade je sasvim drugačije. Sve je to isto širom svijeta”, upozorava Kosei.

“Šefovi zemalja G7, lideri osam pozvanih zemalja i šest međunarodnih organizacija uključujući UN kao i predsjednik Ukrajine Zelensky posjetili su Muzej i razgovarali sa hibakušom. U knjigu gostiju napisali su poruke za miran svijet bez nuklearnog oružja. Vjerujemo da su uzeli naš duh u svoje srce“, mišljenja je Ryoji Hasebe.

Među inicijativama koje za mir i ukidanje nuklearnog naoružanja promoviše Grad Hirošima posebno se ističe nevladina organizacija “Gradonačelnici za mir”. Trenutno okuplja 8459 gradova u 166 zemalja i regiona, cilj je 10000.

Hirošima je grad predsjednik a među izvršnim gradovima je i naš glavni grad, Sarajevo. Iz Bosne i Hercegovine se inicijativi pridružilo 40 gradova, posljednji potpis stigao je iz Živinica. Naravno odavno je tu i Srebrenica.

“Broj hibakuša se smanjuje, gubimo najmoćnije svjedoke bombardovanja. Postaje sve važnije da se njihove priče prenose kako bi ljudi jasno shvatili da upotreba nuklearnog oružja znači izumiranje čovječanstva, kraj civilizacije. Grad je prije 12 godina pokrenuo program po kojem obučavamo ljude da prenose iskustvo i volju hibakuša budućim generacijama. To je naša odgovornost. U povodu 80. godišnjice atomskog bombardovanja, naredne godine sprovest ćemo inicijative da prenesemo iskustvo hibakuša koristeći digitalnu tehnologiju kao što su vještačka inteligencija i virtuelna stvarnost. Konkretno, razvijamo simulator hibakuša svjedočenja koji će omogućiti korisnicima da virtuelno dožive razgovor sa preživjelima uz njihove stvarne glasove i video snimke. Također promovišemo upotrebu VR (virtuelna stvarnost) naočala koje omogućavaju da se virtuelno iskuse užasi bombardovanja”, objašnjava Hasebe.

Sutra 10. decembra bit će dodijeljene Nobelove nagrade. Onu za mir dobit će organizacija Nihon Hidankyo koju čine preživjeli atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki za njihove dugogodišnje napore u borbi za svijet bez nuklearnog oružja. Želi to i Shun s početka priče i kaže da će nastaviti voditi posjetioce Memorijalnog parka u Hirošimi.

“Nemojte biti ljuti na različite kulture. Dobro je biti drugačiji”, njegova je poruka svijetu.

Mislite li vi tako?