Invazija Vladimira Putina na Ukrajinu promijenila je svijet. Živimo u novim i opasnijim vremenima - doba nakon Hladnog rata koje je počelo padom Berlinskog zida je završeno, piše autor teksta za BBC u kojem analizira globalno stanje i nove promjene u svjetskom poretku, uzrokovane nedavnim dešavanjima u Ukrajini. Analizirajući Putinova očekivanja iz agresije na Ukrajinu, autor je povukao paralelu sa ratom u Bosni i Hercegovini i očekivanjima koje je napadačtamo imao. Između ostalog piše: "Poput današnje Rusije, srpske snage uživale su u ogromnoj oružanoj nadmoći, ali često su zastajali gdje god su lokalni nesrbi pružili otpor".

Bivši specijalni dopisnik BBC-ja, Allan Little, opširnu analizu započinje ističući kako je rijetka stvar živjeti u trenutku velikih historijskih posljedica i shvatiti u stvarnom vremenu da se baš to dešava.

Podsjeća na na davnu 1989. godinu i rušenje Berlinskog zida, kada su narodi komunističke istočne Europe digli glas protiv diktature, a podijeljena Europa je opet postala cjelovita.

Putinova karijera

Sličnih trenutaka u historiji, od Francuske revolucije, bilo je više: Bečki kongres 1848., val liberalnih i demokratskih revolucija 1848., versajski ugovor 1919., Željezna zavjesa 1945. koja je podijelila kontinent, a onda pad iste 1989. i raspad Sovjetskog saveza dvije godine kasnije, što je Vladimir Putin nazvao “najvećom katastrofom 20. stoljeća”.

Little nastavlja podsjećajući na bitnije događaje koji su obilježili Putinovu karijeru.

“Prije dvije decenije poslao je vojsku u Gruziju tvrdeći kako podržava odcjepljenje regije. Kasnije je poslao špijune u britanske gradove naoružane nervnim agensima da ubijaju prognane Ruse. 2014. godine napao je istočnu Ukrajinu i anektirao Krim. Uprkos svemu tome, Njemačka, i veći dio EU, bili su zaključani u nezdravoj ovisnosti o ruskom plinu. Godinu dana nakon aneksije Krima, odobrili su izgradnju novog plinovoda, Sjeverni tok 2, za povećanje opskrbe”, pojašnjava autor.

On dalje ukazuje na rusko prisustvo i u Velikoj Britaniji.

“London je bio sigurno utočište za ruski novac otkako je John Major bio premijer. Ruski oligarsi ovdje su parkirali milijarde, oprali svoj novac, kupili najprestižnije privatne kuće u glavnom gradu, družili se s političarima i donirali sredstva za svoju kampanju. Postavljeno je nekoliko pitanja o tome odakle je došlo njihovo ogromno bogatstvo, tako iznenada stečeno”, naglašava i dodaje kako zapadne demokracije nisu obraćale pažnju na prirodu prijetnje koja se inkubirala na njihovoj istočnoj granici.

Za to vrijeme, kaže, Putin je djelovao samozadovoljno.

Kriza Zapada

Prvo, vjerovao je da je Zapad u kroničnom padu, oslabljen unutarnjom podjelom i ideološkom ogorčenošću, a izbor Donalda Trumpa i Brexit vidio je kao dokaz za to, pojašnjava Little.

Osim toga, dodaje, uspon desničarskih autoritarnih vlada u Poljskoj i Mađarskoj bio je još jedan dokaz raspada liberalnih vrijednosti i institucija. Ponižavajuće povlačenje SAD-a iz Afganistana bio je dokaz slabljenja moći koja se povlači sa svjetske pozornice.

“Drugo, krivo je shvatio šta se događa na njegovim granicama. Odbio je vjerovati da bi niz demokratskih pobuna u bivšim sovjetskim republikama – Gruziji (2003.), Ukrajini (2004.-2005.) i Kirgistanu (2005.) – mogao biti autentičan izraz narodne volje. Budući da je svaki bio usmjeren na uklanjanje korumpiranih i nepopularnih promoskovskih vlada, Kremlju se činilo samorazumljivim da su to djela stranih obavještajnih agencija, Amerikanaca i Britanaca posebno – napredni marš zapadnog imperijalizma na teritorij koji je s pravom i povijesno ruski”, ističe autor teksta i dodaje kako Putin, također, nije bio svjestan kapaciteta vlastite oružane snage pa je i sada, u Ukrajini, očekivao kako će specijalna vojna operacija biti gotova za nekoliko dana.

“Srpski nacionalisti tvrdili da je bosanski identitet lažan, to je Putinov pogled na Ukrajinu”

Ipak, ističe, vojna nesposobnost Rusije začudila je mnoge zapadne stručnjake za sigurnost.

“Za mene donosi odjeke manjeg, obuzdanijeg, ali uprkos tome razornog rata u bivšoj Jugoslaviji,” dodaje Little i u nastavku podsjeća na prirodu sukoba ranih 90-ih godina prošlog stoljaća u Bosni i Hercegovini i povlači paralelu sa Ukrajinom.

“Godine 1992. srpski nacionalisti pokrenuli su rat kako bi ugušili novu neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu odmah po njenom rođenju. Tvrdili su da je bosanski identitet lažan, da bosanska državnost nema historijski legitimitet, da je ona stvarno dio Srbije. Upravo je to Putinov pogled na Ukrajinu”, podvlači Little.

Poput današnje Rusije, nastavlja, “srpske snage uživale su u ogromnoj oružanoj nadmoći“.

“Ali često su zastajali gdje god su lokalni nesrbi pružili otpor. Činilo se da nisu u stanju zauzeti mjesta ili gradove – nisu se željeli boriti ulicu po ulicu, pješice. Bosanskohercegovački branitelji u početku su bili jako loše opremljeni – sjećam se dječaka u patikama u sarajevskim rovovima s jednim AK-47 kojeg je dijelio sa još dvojicom. Ali oni su branili svoj glavni grad gotovo četiri godine. Slična je odluka i kod mladića koji se dobrovoljno javljaju u obranu Kijeva”, kaže Little, i dodaje kako su Srbi umjesto osvajanja opedijelili se za opkoljavanje, bombardiranje, isključivanje vode, plina i struje.

“Otpor, patnja i herojska borba”

Sada se to događa u ukrajinskim gradovima, a jedan od njih je Mariupolj. Nakon što građane ostavite bez vode, prisiljeni su izaći na ulice kako bi se snašli za vodu; ako isključite struju smrzavat će se u stanovima. Ubrzo će im ponestati i hrane. Da li je to ono što Rusi spremaju za Mariupolj, Harkov Kijev, pita autor teksta i nastavlja:

“Ali skoro četiri godine ove okrutnosti dale su bosanskohercegovačkoj naciji temeljni narativ otpora, patnje i herojske borbe. Identitet Ukrajine će također biti dodatno ojačan načinom na koji su se Ukrajinci borili. Ukrajinski govornici ruskog nisu se osjećali “oslobođeni” invazijom. Dokaz je da i oni vjeruju u Ukrajinu kao suverenu državu. Putinov rat, čiji je cilj ponovno ujedinjenje onoga što on vidi kao dva dijela ruske nacije, već ima suprotan rezultat – jačanje volje većine Ukrajinaca da traže sudbinu oslobođenu ruske dominacije”.

Little primjećuje kako je ostatak istočne Europe ranih 90-ih dok je rat bijesnio na Balkanu pokušavala da zadrži svoje “prirodno” mjesto neovisnih suverenih država u Europi u miru jedna s drugom, te da je tada bilo daleko od sigurnog da će bilo kojoj od njih biti dopušteno da se pridruži NATO-u.

Tada se govorilo o eventualnom formiranju istočnoeuropskog sigurnosnog bloka, koji bi djelovao kao tampon između Rusije i NATO-a.

Rušenje željezne zavjese, podsjeća autor, pokrenulo je novo pitanje u geopolitici – koliko se zapadni svijet prostire na istok?

Tokom reporterske misije u Poljsku, Bjelorusiju i Ukrajinu, Little je pokušao dobiti odgovor na pitanje razgovarajući s običnim svijetom i analizirajući ekonomsko-političke prilike u tim zemljama.

“To je naše”

Ispričao je anegdotu koja se desila 1990-ih u Moskvi. Po povratku iz Praga, moskovljanka je s vozačem s aerodroma razmijenila par riječi o svom putovanju. “Provela sam vikend u Pragu”, rekla je, na što joj je vozač odgovorio: “O Prag. To je dobro, to je naše”.

Ali, dodaje Little, Berlinski zid je već odavno bio srušen i to nije bilo “naše”.

S izuzetkom Ukrajine.

“Ime zemlje dolazi od ruske riječi za rub ili periferiju. Putin na nju ne gleda kao na susjednu zemlju, već kao na pograničnu zemlju same Rusije – i želi da se ona vrati u rusko okrilje. Šta je potrebno za to? Kako se može pokoriti nacija koja je pružila tako jedinstven otpor? Gotovo je sigurno da je pretjerao. Sada ga nekoliko faktora treba zabrinuti”, ističe Little, i nabraja kako su stanje Putinovih oružanih snaga i otpor ukrajinske odbrane najveći razlozi za brigu.

Postavlja pitanje, da li je Putin stvarno očekivao da će ruski narod Ukrajine dočekati njegove trupe kao oslobodioce i da li je stvarno vjerovao da je ustanak 2014. – koji je promoskovsku vladu zamijenio onom orijentiranom na Zapad – bila zapadnjačka zavjera?

“Ako jest, onda to otkriva koliko malo Kremlj razumije o svom “bliskom inostranstvu”. Ipak, njegova najveća greška bila je podcjenjivanje odlučnosti Zapada. I to je ono što 2022. čini jednom od onih ključnih godina – zeitenwende, prema riječima kancelara Scholza”, naglašava autor teksta, ističući ključnu ulogu Njemačke, koja je nakon godina upotrebe meke moći odlučila da upotrijebi čvrstu moć-

Ova zemlja najavljuje udvostručenje sredstava za odbranu a u Ukrajinu šalje smrtonosno naoružanje. Također, nestala je i tradicionalna politika traženja mira angažmanom. Njemačka ukida ovisnost o ruskom plinu i obustavlja porjekt Sjeverni tok 2, što ukazuje na precrtavanje energetske karte svijeta, s ciljem da se iz nje izbaci Rusija, ističe Little.

Nova ekonomska željezna zastava

Uslijedile su i mnoge sankcije.

“Niko nije očekivao da će Zapad sankcionirati rusku centralnu banku. Rublja je već pala, a kamate su se udvostručile. Niti jedna velika ekonomija nikada nije bila podvrgnuta paketu ovako oštrih sankcija. To znači izbacivanje Rusije iz globalne ekonomije. Više radnika će biti otpušteno. Glavnim industrijama će biti teško nastaviti. Nezaposlenost će dalje rasti. Rastuća inflacija će narušiti životne ušteđevine”.

Štaviše, dodaje autor, svi ćemo biti pogođeni, a globalna ekonomija će nazadovati najviše od završetka Hladnog rata.

Vjeruje kako su SAD i EU podijelile svijet, pa će one zemlje i kompanije koje nastave trgovati s Rusijom biti kažnjene i izbačene iz trgovine s bogatim svijetom.

“To je nova ekonomska željezna zavjesa koja odvaja Rusiju od Zapada”.

Dodaje kako će razvoj događaja djelimično ovisiti i o koracima Kine, koju s Rusijom veže “zajednička antipatija prema američkoj moći i njihovo uvjerenje da je najveća prijetnja iz ponovnog, ujedinjenijeg demokratskog svijeta”.

“Neki promatrači Kine vjeruju da će Peking pokušati osporiti dominaciju dolara kao rezervne valute stvaranjem posebne zone juana kao alternativnog prostora u globalnoj ekonomiji koji se može zaštititi od bilo kakvog budućeg pokušaja SAD-a da sankcionira Kinu. Putinov bi rat, dakle, mogao prekrojiti međunarodnu financijsku kartu. Ali prije svega, ovo je rat koji suprotstavlja svjetske demokracije svjetskim autoritarnim režimima”.

To je također rat između dviju suprotstavljenih koncepcija pravila po kojima bi međunarodni odnosi trebali funkcionirati, dodaje.