Brazilski dominikanac Frei Betto za N1: Ljevica je napustila siromašne, a desnica naučila osvajati njihova srca i umove

Četiri godine proveo je u zatvorima brazilske vojne diktature, a više od pola stoljeća nastoji pomiriti kršćansku vjeru s borbom za društvenu pravdu. U intervjuu Betto govori o političkoj moći religije, krizi zapadne dominacije, proturječjima socijalističkih revolucija i granicama reformi unutar kapitalizma. Njegova kritika pritom nije poštedjela ni ljevicu kojoj pripada: smatra da je izgubila dodir s ljudima u čije ime govori, dok su njezini protivnici naučili mnogo uspješnije oblikovati njihove strahove, nade i politička uvjerenja.

N1: Lula je nedavno osvojio četvrti predsjednički mandat, ali bila je to tijesna pobjeda jer je gotovo polovina Brazilaca glasala za Flávija Bolsonara. Kako možemo misliti budućnost ljevice u svjetlu ovih rezultata?

Da, i Brazil je podijeljen polarizacijom koja danas obilježava cijeli svijet. Zahvaljujući velikim tehnološkim kompanijama, koje su još uvijek u privatnim rukama i povezane s najgorim aspektima kapitalizma, desnica jača širom svijeta, pa tako i u Brazilu. Bolsonarizam je antidemokratski, ali privlači mnoge Brazilce svojim protivljenjem Radničkoj partiji (PT) i lulizmu. Brazilska elita nije zadovoljna činjenicom da se na čelu Republike četvrti put nalazi metalurški radnik koji nikada nije studirao na univerzitetu i čije su vlade uvijek davale prednost socijalnim pitanjima, a ne interesima tržišta. Tržište Luline socijalne politike smatra „troškom“. Mi koji podržavamo Lulu smatramo ih „investicijom“. Od pada Berlinskog zida ljevica je u krizi širom svijeta. Danas imamo progresivne snage, poput Luline Radničke partije, koje se bore za više demokratije i socijalnih prava. Više se ne govori o prevladavanju kapitalizma i izgradnji socijalizma. Ni Brazil nije izuzetak. Ali upravo sada svjedočimo buđenju mladih širom svijeta. Mladi izlaze na ulice Brazila, Španije, Portugala, Njemačke, Belgije... Pitanje koje sebi postavljam jeste u kojoj je mjeri ljevica spremna politički usmjeriti tu energiju mladih i dati joj organizacijsku i programsku dosljednost.

N1: Rekli ste nedavno da socijalna politika koja ne razvija kritičku svijest na kraju postaje milostinja. Lula je osigurao milionima Brazilaca da izađu iz siromaštva, ali mnogi od njih i dalje podržavaju desnicu. Kako objašnjavate taj paradoks? Šta ljevica nije razumjela?

Socijalni programi donose bolji život najsiromašnijima, ali sami po sebi ne mijenjaju njihov način razmišljanja. Budući da živimo u kapitalističkom društvu, način razmišljanja većine ljudi oblikovan je načinom razmišljanja elita koje tim društvom dominiraju. Socijalne politike uvijek moraju biti praćene razvijanjem kritičke svijesti, kako nas je učio Paulo Freire. A to se u Brazilu nije dogodilo. Tijekom posljednjih decenija brazilska ljevica prestala je raditi ono što nazivamo „radom u bazi“: djelovati u favelama, na periferijama gradova i u siromašnim ruralnim područjima kako bi među stanovništvom razvijala kritičku svijest i poticala njegovo organiziranje i učešće u društvenom životu. Taj rad bio je veoma intenzivan tijekom 1970-ih, 1980-ih i 1990-ih godina. Potom je oslabio, između ostalog i zbog posljedica nestanka socijalizma u istočnoj Europi, što je oslabilo ljevicu općenito. S druge strane, desnica je počela iskorištavati religijske osjećaje stanovništva kako bi ojačala vlastite interese i političke prijedloge. Takozvana „elektronska crkva“, poticana iz Sjedinjenih Američkih Država, osvaja srca i umove.

N1: Ko danas ondje zapravo oblikuje političku svijest najsiromašnijih? 

Ovdje u Brazilu svijest najsiromašnijih oblikuju digitalne mreže i crkve. Mreže pojačavaju individualizam i narcizam. Crkve, kojima manipulira krupni kapital, propovijedaju „teologiju prosperiteta“, prema kojoj je bogatstvo blagoslov, a siromaštvo prokletstvo. Ipak, i u Katoličkoj crkvi i u protestantskim ili evanđeoskim crkvama postoje progresivne struje koje prihvataju teologiju oslobođenja. Ta teologija, koja primjenjuje metodu Paula Freirea, imala je veliki društveni utjecaj tijekom 1970-ih, 1980-ih i 1990-ih godina. Za vrijeme konzervativnih pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., koji su zajedno trajali 34 godine, izgubila je snagu jer je hijerarhija Katoličke crkve prestala podržavati temeljne crkvene zajednice iz kojih je teologija oslobođenja i nastala. Danas je Katolička crkva širom svijeta konzervativno tijelo s progresivnom glavom, kakvu predstavljaju Franjo i Lav XIV. Tako u katoličkom svijetu jača klerikalizam, a u evanđeoskom fundamentalizam.

Ljevica je na društvenim mrežama amaterska, desnica profesionalna

N1: Jesu li krivo Vašu poziciju razumijevati kao kršćanina i marksistu istovremeno? U Brazilu se čini ipak da i politička desnica snažno mobilizira religiju. Pitam se kako je moguće da isto Evanđelje inspirira toliko različite političke projekte? Šta kršćanska ljevica nije razumjela?

Zapravo, definiram se kao kršćanin i, upravo zbog svoje vjere, kao socijalist. Marksizam ne smatram dogmom niti sekulariziranom religijom. On je samo metoda analize stvarnosti. Svako gledište polazi s određenog mjesta. Drugim riječima, svaki je tekst višeznačan, a Biblija nije izuzetak. Društveni položaj čitatelja utječe na njegovu spoznajnu perspektivu. Tako se isti evanđeoski tekst, kada se čita među bezemljašima koji se bore za agrarnu reformu, razumije sasvim drugačije nego kada se čita u udobnosti katoličkog univerziteta koji uglavnom pohađaju pripadnici elite. Danas moramo znati koristiti digitalne mreže za razvijanje kritičke svijesti ljudi, kao što je učinjeno tijekom Luline izborne kampanje 2026. godine. Ljevica je na mrežama još uvijek amaterska, a desnica profesionalna.

N1: Ovdje u BiH, među dijelom bosanskih franjevaca, bila je prisutna, pa i još uvijek, kritičko-misleća tradicija koja svoje uporište, između ostaloga, nalazi u teologiji oslobođenja. Ona je u ovom društvu obilježenom ratom njezinu emancipatorsku snagu razvijala prije svega kroz međureligijski dijalog i izgradnju mira. Možemo li oslobođenje razumjeti i kao izgradnju zajedničkog života među ljudima koje su povijesne okolnosti radikalno razdvojile?

Da, oslobođenje je demokratski projekt i kao takvo mora uključivati toleranciju, dijalog i našu sposobnost da se stavimo na mjesto drugoga. To ne znači zatvarati oči pred nepravdama koje čini vladajuća klasa i oni koji je podržavaju. Kao što je rekao prorok Izaija, mir će doći samo kao plod pravde. Ne smijem prikrivati nepravde kako bih postigao mir. To bi bio zločin prema onima koji su bili žrtve tih nepravdi. Ali nikada se ne smijem zatvoriti za dijalog i mogućnost pomirenja.

N1: Jugoslavija, dijelom koje je bila i BiH, razvijala je model socijalizma zasnovan na radničkom samoupravljanju. Taj model u konačnici nije preživio. Šta je, ipak, ostalo vrijedno u socijalističkom naslijeđu 20. stoljeća; šta bi današnja ljevica trebala naučiti iz njegovih neuspjeha?

Često ponavljam da je kapitalizam dovoljno lukav da privatizira materijalna dobra, a socijalizira simbolička dobra, poput snova. Čovjek je siromašan, izrabljivan, ali se zabavlja gledajući Disneyjeve crtane filmove. Socijalizam je napravio suprotnu grešku: socijalizirao je materijalna dobra, a privatizirao snove. O njima je mogao odlučivati samo Politbiro. S druge strane, kao kršćanin uvjeren sam da Isus nije došao osnovati Crkvu ili religiju. Došao je obnoviti Božji naum u ljudskoj historiji, koji je nazvao „Kraljevstvom Božjim“, nasuprot Cezarovu kraljevstvu, pod čijom je vlašću živio i zbog kojeg je ubijen. Društvo zasnovano na utopiji Kraljevstva Božjeg počiva na dva stuba: u ličnim odnosima to je ljubav, a u društvenim odnosima dijeljenje dobara. Socijalizam je u svojim počecima bio demokratska struktura, utemeljena na sovjetima. Ali budući da smo neizbježno djeca svojih očeva, sovjetska država naslijedila je strukturu carske države. Time je socijalizam izgubio svoju demokratsku prirodu. Vlast više nije dolazila od naroda. To je greška koju ljevica mora ispraviti: mora raditi s isključenima, marginaliziranima i ranjivima kako bi izgradila čvrste korijene među narodom.

Kapitalizam se ne može prevladati iznutra

N1: U Brazilu se razvijaju i oblici solidarne ekonomije i radničkog samoupravljanja, dok Lula istovremeno mora pregovarati s financijskim tržištima i krupnim kapitalom. U kojoj je mjeri moguće transformirati kapitalizam iznutra? Gdje vidite granice Lulinih reformi?

Iluzija je misliti da se kapitalizam može potkopati iznutra. On je poput mačke sa sedam života. Uvijek zna kako se iznova izmisliti, kao što pokazuje današnja finansijalizacija ekonomije. Danas nije najvažnije proizvoditi, nego špekulirati. Rentijeri su bogatiji od proizvođača. Lula zna da Brazil ima snažnu kapitalističku strukturu i da zavisi od privatnog kapitala. Zato ne namjerava uspostaviti socijalizam demokratskim putem. Njegov je projekt poput Robina Hooda: uzimati od bogatih kako bi se poboljšao život siromašnih. Tako je upravljao zemljom. Tržište ga napada zato što „previše troši“ na socijalne politike. A on odgovara da socijalna politika nije trošak, nego investicija. I u pravu je. Kao sindikalni vođa, Lula je naučio umijeće pregovaranja. Zato uspijeva razgovarati s različitim političkim strujama, poput vještog diplomate. Ali ostaje dosljedan svom radikalnom opredjeljenju za siromašne. On nije potekao iz siromaštva. Potekao je iz bijede. Od dvanaestero djece njegove majke, četvero je umrlo od gladi.

N1: Kako spriječiti da se novi projekt oslobođenja na kraju pretvori u novi oblik autoritarne vlasti?

Nesretan primjer toga je Nikaragva, čija je sandinistička revolucija dovela do autoritarne, antidemokratske vladavine bračnog para Ortega. Vlada koja teži oslobođenju mora biti izrazito demokratska kako se ne bi pretvorila u diktaturu. Kuba je primjer revolucionarnog projekta koji nije postao autoritaran: postoje brojni društveni i sindikalni pokreti, izborni proces podrazumijeva široko učešće naroda, referendumi se koriste za usvajanje važnih zakona, a danas postoji i vremenski ograničen predsjednički mandat.

N1: Lula, unatoč izazovima koje pred njega postavljaju politike Zapada, nastoji očuvati brazilski suverenitet zagovarajući i drugačiji međunarodni poredak. Kako tumačite sadašnju krizu zapadne moći? 

Zapadna hegemonija nalazi se u krizi zbog sve većeg značaja Kine, težine Rusije i proturječja između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. Oblikuje se novi svjetski poredak. Još je prerano reći kakav će on biti. To zavisi od razvoja ratova na Bliskom istoku i sukoba između Rusije i Ukrajine.

Gaza pokazuje koliko je čovječanstvo daleko od ljudskih prava

N1: Zadržimo se još kratko na Luli. On je među svjetskim liderima koji su najoštrije osudili izraelsko razaranje Gaze, koje i Vi nazivate genocidom. Šta nam Gaza otkriva o moralnom stanju Zapada i njegovom diskursu o univerzalnim ljudskim pravima?

Zastrašujuće je tiho saučesništvo zemalja Europske unije, koje se nazivaju kršćanskima, pred genocidom u Gazi. Ono što se tamo događa, nažalost, potvrđuje koliko je čovječanstvo još uvijek daleko od svoje obaveze da poštuje ljudska prava. A skandalozno je gledati kako jedna jevrejska država, poput Izraela, Palestincima čini isto ono što su nacisti činili Jevrejima.

N1: Za kraj, kada pogledate današnji svijet, u kojem ekstremna desnica ponovo jača, a ljevica ponekad djeluje kao da nema jasnu viziju budućnosti, gdje još vidite stvarne mogućnosti društvene promjene? 

Prije svega, dužnost je moje generacije sačuvati sjećanje na svoje borbe, pobjede i neuspjehe. To činim kroz svoju književnost. Čovjek sam vjere i zato optimist. Dijelim ovaj aforizam koji kaže - "sačuvajmo pesimizam za bolja vremena!" Vjerujem da će, povijesno gledano, pravda prevladati nad ugnjetavanjem. Znam da neću učestvovati u žetvi, ali želim umrijeti kao sjeme.