Četiri mita o Černobilju. Prije tačno 35 godina ovdje se odigrala nuklearna havarija. Iako tadašnje sovjetske vlasti nisu mogle da sakriju katasrofu, do danas o njoj kruži puno mitova.

Međunarodna skala havarija i nezgoda u nuklearnim postrojenjima ima sedan stepeni. U sedmoj kategoriji su “katastrofalne havarije” (major accident). One znači oslobađanje radijacije sa teškim posljedicama po ljude i prirodu.

Da li je Černobilj najveća atomska katastrofa ikada?

Tu su do sada svrstani incidenti iz Černobilja (1986) i Fukušime (2011). Unutar tog sedmog stepena međunarodna sistematizacije ne predviđa poređenje.

Ako pod “atomskom katastrofom” ne podrazumijevamo samo havarije u nuklearnim postrojenjima, već sve radioaktivne emisije koje izaziva čovjek, onda je u historiji bilo daleko gorih događaja. Kaže za DW profesorka Kejt Braun sa čuvnog Masačusetskog instituta za tehnologiju (MIT).

“Američke i sovjetske fabrike, koje su pravile plutonijum za atomsku bombu, svakog radnog dana su emitovale 350 miliona kirija u okolinu. A to nije bila greška”, navodi Braun.

Ako se posmatra radioaktivni jod, jedan od izotopa koji se oslobađa i kod ljudi izaziva rak štitne žlijezde, havarija u Černobilju je oslobodila oko 45 miliona kirija takvog joda. Profesorka Braun to poredi sa nadzemnim testiranjem nuklearnog oružja. “Sovjeti i Amerikanci u samo dvije godine testiranja 1961. i 1962. nisu oslobodili 45 miliona kirija. Nego 20 milijardi kirija radioaktivnog joda.”

Da li u zabranjenoj zoni ima mutanata?

Vodiči sa mjesta događaja kažu da ih posjetioci često pitaju da li se Černobiljem vrzmaju mutanti. Vukovi sa dvije glave. Ili pacovi sa pet nogu? To Denis Višnjevski nikada nije vidio. Iako ovaj naučnik dvadeset godina posmatra razvoj biosfere u zoni zabranjenoj za ljude.

Uticaj jonizirajućeg zračenja može sa određenom vjerovatnoćom izazvati promjene u strukturi organizma. Uglavnom tako da naprosto ograniči sposobnost organizma da (pre)živi. Višnjevski naglašava da životinje rođene sa invaliditetom ionako ne mogu dugo da opstanu u prirodi.

Da li je priroda već preboljela katastrofu?

Fotografije i reportaže uz naraciju da “u zabranjenoj zoni Černobilja ponovo cvjeta život” bude utisak da se priroda oko reaktora oporavila. “To nije tačno”. Kaže Kejt Braun, koja četvrt vijeka istražuje o Černobilju.

U crvenoj zoni oko bivše nuklearke ima manje vrsta insekata. Ptica i sisara. Povremeni izvještaji da su u toj zoni snimljene vrste koje su drugdje ugrožene nisu dokaz “zdrave” životne sredine.

Naprotiv. Dugoročne studije u kojima se posmatraju životinje u jako kontaminiranim područjima pokazuju znatan rast mortaliteta. Stope tumora. Kraći životni vijek. Brže starenje. Promjene u krvi. Izrasline i druge faktore koji ugrožavaju zdravlje životinja.

Raznolikost života oko Černobilja naučnici objašnjavaju migracijom vrsta. “Zabranjena zona Černobilja ima 2.600 kvadratnih kilometara. Dalje na sjever je još 2.000 kvadratnih kilometara zabranjene zone Bjelorusije. Na istok i zapad su takođe oblasti rijetko naseljene ljudima. Zato tu u istočnoj Evropi imamo ogroman prostor za održanje šumske faune”, kaže Denis Višnjevski.

Bez straha od čovjeka, ovuda tumaraju medvjedi. Ali i vukovi, risovi i drugi grabljivci kojima trebaju velike površine ne bi li našli dovoljno hrane.

Zabranjena zona je zagađena radijacijom i 35 godina od atomske havarije. Trećina te oblasti je kontaminirana transuranijumskim elementima. Čije je vrijeme poluraspada 24.000 godina.

Da li u Černobilju uopšte nema ljudi?

Zvanično su nenaseljeni i grad Pripjat. Koji je nekada izgrađen za radnike nuklearne elektrane. Kao i susjedni grad Černobilj.

Doduše, ta mjesta nikada nisu bila sasvim bez ljudi. Od 1986. tamo su odlazile hiljade radnika da u dvosedmičnim smjenama brinu o kritičnoj infrastrukturi. Naime, poslije havarije u bloku 4, reaktori u blokovima 1, 2 i 3 nastavili su da rade do 1991. Odnosno 1996. i 2000. godine. Uz to, posebne patrole Ministarstva unutrašnjih poslova kontrolišu pristup zabranjenoj zoni. U gradu Černobilju čak postoje bakalnice. I dva hotela namijenjena ljudima koji poslom moraju da dođu.

Postoji i pravcato stanovništvo koje se ne biljleži u zvaničnim statistikama. U pitanju su dobrovoljni povratnici. Oni su se u godinama neposredno poslije katastrofe na svoju ruku vratili u sela. Koja su ispražnjena nakon evakuacije 115.000 ljudi. Nepoznat je tačan broj tih povratnika.

Na pitanje DW koliko ljudi živi u Černobilju i okolini, jedna portparolka ukrajinske agencije koja upravlja zabranjenom zonom rekla je: “Niko.”

Prema procjenama iz 2016. godine, tamo je bilo još 180 povratnika. U pitanju su mahom stari ljudi. Sada ih je izvjesno manje. Vlasti ih tolerišu. Čak dobijaju i tihu podršku. Recimo, poštari im jednom mjesečno donose penziju. Jedna mobilna prodavnica im na svaka dva-tri mjeseca dovozi namirnice.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad