Kada je američki predsjednik Joe Biden napokon prekinuo šutnju i progovorio o kaosu u Afganistanu, europski saveznici, koji su do tada polagali velike nade u novo učvršćivanje transatlantskog saveza, ostali su preneraženi, piše CNN-ov analitičar Luke McGee.

Razočaranje nije nastupilo toliko zbog samih Bidenovih riječi, koliko zbog dojma koji je ostavio lider slobodnog svijeta kada je pred svima naizgled oprao ruke od globalnog problema. Jednostrana odluka o povlačenju došla je kao kontrast Bidenovim izjavama nakon predsjedničkih izbora, o “povratku Amerike na svjetsku scenu.”  

Kriza poput one u Afganistanu nekima je čvrst dokaz da bez Amerike Europa ne može u potpunosti kontrolirati vlastitu sudbinu. Od Londona do Pariza, od Bruxellesa do Berlina, nagli pad Kabula jasno je ocrtao ograničenja Europe u smislu diplomacije, vojne sposobnosti i političke stabilnosti, nastavlja McGee. 

Diplomati i dužnosnici diljem kontinenta privatno su izrazili razočaranje jednostavnom činjenicom: ako SAD kaže da je gotovo, gotovo je.  

To pokazuju i nedavne izjave britanskog ministra obrane Bena Wallacea, koji je u razgovoru s medijima jasno rekao da misli da je povlačenje greška koju će talibani iskoristiti kao dokaz da su pobijedili u ratu. Izvori iz britanske vlade kazali su CNN-u da su nagovarali i Trumpovu i Bidenovu administraciju da uspore, ali bez uspjeha.  

„SAD je donio takvu odluku i, zbog načina na koji smo bili organizirani, to je značilo da svi moramo otići,“ rekao je Wallace u razgovoru s britanskim Sky Newsom.  

Nekolicina europskih dužnosnika i diplomata priznali su CNN-u da su bili potpuno šokirani Bidenovim riječima da se interes SAD-a za Afganistan svodio samo na uništenje terorista koji su napali SAD 2001. i prevenciju daljnjih napada na američkom tlu.  

Sada su ti isti dužnosnici u strahu od potencijalnih humanitarnih i političkih posljedica masovne migracije iz zemlje kojom vladaju militanti i koja je kroz povijest štitila teroriste. Zemlje koja je s Europom spojena kopnom.  

Bez moćnog SAD-a, koji bi situaciju držao pod kontrolom, Europa je ostala izložena i nezaštićena. Riječima jednog europskog dužnosnika: „Američka promjena taktike u Siriji je dovela do krize u Europi, ne u Americi.“ 

Odluka bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame da neće napasti režim sirijskog predsjednika Bashara al-Assada dovela je do posljedica koje se osjećaju i danas. Ne samo da su milijuni Sirijaca nahrupili u Europu u potrazi za utočištem, nego je Amerika ostavila i prazan prostor na kojemu su terorističke skupine izgradile baze za napade po cijelom svijetu.  

Nakon što se Amerika povuče i talibani preuzmu potpunu vlast u Afganistanu, iskustva iz prošlosti daju naslutiti da će obični građani, u strahu od nasilja, pokušati sve da se domognu sigurnosti.  

To znači da bi u Europu vrlo skoro mogle početi stizati gomile migranata u potrazi za utočištem, a to za Europu – a Europsku uniju pogotovo – predstavlja niz problema s kojima bi teško mogla izići na kraj.  

Ako priljev izbjeglica iz Afganistana bude imalo sličan onome iz Sirije 2015. godine, Europska unija ima dvije opcije: platiti zemljama u regiji da prime izbjeglice ili dogovoriti kvote među zemljama članicama.  

Budući da EU nije u idealnoj političkoj poziciji da pokuša dogovarati kvote, vjerojatnija opcija je ona prva. Ali Bruxelles je već pokušao nešto slično: 2015. EU je platio vladi turskog predsjednika Erdogana da zadrži migrante.  

„Iz 2015. su naučili sve pogrešne lekcije. Dogovor s Turskom dramatično im se obio u glavu kad je predsjednik Erdogan zaključio da bi mu politički odgovaralo koristiti te ljude kao oružje i pustiti ih prema Grčkoj,“ kaže Zoe Gardner, savjetnica u međunarodnoj humanitarnoj organizaciji za dobrobit migranata, JCWI.  

Erdoganovo uspješno manipuliranje izbjeglicama, nastavlja Gardner, je tipično za populiste koji ljude u bijegu iz ratnih zona tretiraju kao opasne.  

„Rezultat je da su ljudi automatski sumnjičavi, dakle prva asocijacija je negativna. Često to znači da se izbjeglice tretira loše, a stavovi vlada postaju sve oštriji i isključiviji. Nažalost, to izbjeglice prepušta na milost i nemilost krijumčarima i trgovcima ljudi,“ zaključuje Gardner. 

Europski dužnosnici svjesni su rizika koji predstavlja antiimigrantska politika. Nakon krize 2015., euroskeptične stranke ekstremne desnice profitirale su na retorici protiv migranata i Europske unije do te mjere da su poremetile političku ravnotežu. Tako su u Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i Danskoj mainstream političke stranke primorane koristiti retoriku ekstremne desnice samo da bi zadržale vlastite birače.  

Populistima sigurno pomaže i činjenica da su i legalne i ilegalne rute u Europu iskorištavali ekstremisti s namjerom da izvršavaju napade u Europi, iako, naravno, takvi pojedinci predstavljaju vrlo malen postotak migranata.  

Sigurnosni problemi, retorika protiv migranata i Europske unije, kao i zemlje članice koje očajnički žele pokazati mišiće, sve to poprilično komplicira život briselskim dužnosnicima koji žele prikazati blok kao glavnog svjetskog promotora ljudskih prava, slobode i demokracije.  

Dužnosnik Europske komisije objasnio je CNN-u da EK želi nastaviti financirati humanitarne projekte u Afganistanu koji rade na promociji ljudskih prava, prava žena i promociji demokracije, ali da je takvo nešto teško „prodati“ članicama nakon što je Amerika otišla, a talibani preuzeli vlast. Ideja postaje još manje primamljiva ako se od članica odjednom zatraži da prime tisuće afganistanskih izbjeglica.  

Kriza je također pokazala do koje mjere se čitava Europa oslanjala na moć Amerike kroz NATO savez.  

„Bojim se da će svijet pomisliti da više ne može sa sigurnošću računati na SAD ili NATO… uskoro će poteze početi povlačiti akteri neprijateljski raspoloženi prema ideji ujedinjene Europe,“ kaže Roberta Metsola, članica odbora Europskog parlamenta koji se bavi migrantima i sigurnošću granica.  

„To znači da Europa mora shvatiti da snosi sve veću odgovornost za svjetski poredak demokracije i sigurnosti. To je alarm koji smo previše puta bez razmišljanja ignorirali,“ dodaje.  

Neki već pozivaju na hitno rješavanje problema. Tom Tugendhat, britanski zastupnik i ratni veteran iz Afganistana, u govoru pred parlamentom ukazao je na potrebu „oživljavanja naših europskih i NATO partnerstava kako ne bismo bili ovisni samo o jednom savezniku, o odlukama samo jednog vođe… da držimo liniju svi zajedno.“  

Dug je put do te točke. UK, druga članica NATO-a po količini novca koju izdvaja za obranu, je zaključila da nema izbora nego se povući zajedno sa SAD-om.  

U Europskoj uniji dugo se razgovara o konsolidiraju troškova za obranu, ali zemlje članice su oko tog problema toliko podijeljene da bi Bruxellesu bila potrebna desetljeća da ispuni prazninu koju je povlačenjem iz Afganistana ostavio SAD.  

Bidenova odluka, kao i potpun izostanak kajanja zbog posljedica, kritizirana je zbog mnoštva razloga. Ali ono što je najteže progutati jest da Amerika ima luksuz odlaska dok ga Europa, ali i druge zemlje regije, jednostavno nemaju.  

Slobodni svijet, bez vođe, ostao je bez mogućnosti da raščisti ovaj kaos i zauzme se za vrijednosti koje toliko cijeni. A načina za pružanje pomoći sve je manje.