Iako još uvijek najjužniji kontinent posjećuju uglavnom znanstvenici, avanturisti i jako bogati turisti, dolazak na Antarktiku prilično je izazovan i dugotrajan. Prije nekoliko desetljeća na kontinent vječnog leda bilo je moguće stići jedino brodom (i jedino ljeti), a zatim se do istraživačkih baza trebalo pješačiti stotine kilometara. Iako postoji sve više turističkih aranžmana koji znatiželjnike odvode prema najjužnijoj točki planeta, komercijalni zrakoplovi, vjerujemo, neće još tako skoro zaploviti nebom iznad Antarktike.

To ne znači da na Antarktici ne postoje aerodromi, a ledene piste na koje naoko bez problema slijeću “normalni” zrakoplovi – oni s kotačima, a ne sa skijama, njihov su najzanimljiviji dio. Slijetanje na takve ledene piste moguće je na područjima takozvanog plavog leda.

Područja plavog leda ispitivana su godinama, a ideja da bi se mogle koristiti kao piste za slijetanje rodila se još sredinom prošloga stoljeća tijekom operacije američke vojske nazvane Deepfreeze. Plavi led nastavio se za potrebe vojske proučavati u narednim desetljećima, a onda je stvar u svoje ruke preuzela agencija za avanturistička putovanja Adventure Network International (ANI) i uz pomoć glaciologa dr. Charlesa Swithinbanka, krajem 1980-ih izgradila prvu funkcionalnu pistu od plavog leda na Patriot Hillsu.

Plavim se ledom nazivaju mjesta na Antarktici na kojima se snijeg ne zadržava i ne uspijeva slegnuti uglavnom zbog vjetra. I dok je tipično za antarktički snijeg da reflektira gotovo svu svjetlost, područja s plavim ledom odlikuje manji stupanj refleksije pa ona apsorbiraju žuto i crveno svjetlo, a reflektiraju plavo.

I dok se na veći dio Antarktike ne može sletjeti običnim avionom s kotačima, na područja plavog leda, odnosno na piste sagrađene na tim područjima, to se može. Tako uzletno-sletne staze od plavog leda pojednostavljuju prijenos namirnica, materijala i potrepština do istraživačkih stanica jer zrakoplovi s kotačima mogu prenositi puno teže terete od zrakoplova sa skijama.

Piste od plavog leda moraju se održavati i pripremiti prije svakog slijetanja. One su, zbog manjeg trenja kotača i ledene podloge, duge i nekoliko kilometara, a kako bi se trenje povećalo, često su i izbrazdane.

Zahvaljujući ovakvim slijetalištima štedi se puno vremena i novca, unutrašnjosti kontinenta pristupa se neizmjerno jednostavnije, a medicinski hitne situacije sada imaju šansu biti riješene na vrijeme, a obalne baze ostaju povezane i kada se morem više ne može do njih stići.

Većina letova na Antarktiku i dalje se obavlja uglavnom vojnim zrakoplovima, ali do istraživačkih su stanica počeli stizati i puno veći avioni koje poznajemo s komercijalnih linija. Nakon Airbusa A320 i A340 te Boeinga 737, u studenome prošle godine na Antarktiku je sletio najveći zrakoplov do sada – Boeing 787 Dreamliner, s 45 znanstvenika Norveškog polarnog instituta i 12 tona opreme i zaliha.
Uspješno slijetanje velikih aviona na Antarktiku pruža nove mogućnosti za logistiku i znanstvena istraživanja, ali i znači i veliku ekološku korist u vidu smanjenja ugljičnog otiska i utjecaja na klimatske i biološke promjene.