Epting za N1: Svaka 70. osoba na svijetu prisilno je raseljena, a novca za pomoć je sve manje

Razgovor je vođen u godini u kojoj Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. navršava 75 godina. Dokument nastao nakon Drugog svjetskog rata i danas predstavlja jedan od temelja međunarodnog sistema zaštite izbjeglica.

"Osnovna svrha Konvencije i danas ostaje ista – ljudi koji više ne mogu računati na zaštitu vlastite države moraju imati mogućnost pronaći zaštitu negdje drugo. Njena centralna garancija je da izbjeglice ne smiju biti vraćene na mjesto gdje bi njihov život ili sloboda bili ugroženi", kazala je Epting.

Ali zaštita, upozorava, ne znači samo dozvoliti nekome da fizički ostane na teritoriji druge države. Ona podrazumijeva mogućnost da čovjek objasni zašto mu je sigurnost potrebna, da o njegovom zahtjevu bude donesena pravična i pravovremena odluka, ali i da ima dokumente, pristup obrazovanju i mogućnost da radi.

"To su temelji na kojima ljudi mogu ponovo izgraditi svoje živote", kaže Epting.

Svaka 70. osoba na svijetu prisilno je raseljena

Podaci UNHCR-a pokazuju koliko je problem narastao. Na kraju 2025. godine gotovo 118 miliona ljudi širom svijeta i dalje je bilo prisilno raseljeno.

"Da to stavimo u perspektivu – to je jedna od svakih 70 osoba", rekla je Epting.

Još je dramatičniji podatak da se ukupan broj prisilno raseljenih ljudi u posljednjih deset godina udvostručio.

Istina je da je tokom prošle godine zabilježen blagi pad – sa približno 122 miliona na gotovo 118 miliona ljudi – ali Epting upozorava da taj podatak ne treba automatski tumačiti kao veliki napredak.

Dio ljudi vratio se u zemlje porijekla, ali nisu svi povratci bili sigurni i održivi.

"Mnogi ljudi vratili su se pod pritiskom ili na mjesta gdje su sigurnost, smještaj i osnovne usluge bili veoma neizvjesni", navodi ona.

Povratak porodice u grad ili selo u kojem više nema kuće, škole, zdravstvene zaštite ili osnovne sigurnosti, kaže Epting, teško se može smatrati trajnim rješenjem.

Zato UNHCR insistira da povratak mora biti dobrovoljan, siguran i dostojanstven.

Problem je i to što izbjeglištvo za mnoge ljude više nije privremeno stanje.

"Otprilike sedam od deset izbjeglica nalazi se u raseljenju i egzilu najmanje pet godina. Djeca mogu provesti veliki dio svog djetinjstva čekajući budućnost koju njihovi roditelji jednostavno ne mogu planirati", kazala je Epting.

Upravo zbog toga, dodaje, humanitarna pomoć jeste neophodna, ali ona sama ne može biti dugoročno rješenje. Ljudi trebaju pravni status, školovanje, posao i mogućnost da izdržavaju svoje porodice.

Manje novca znači vrlo konkretne posljedice

Jedan od najvećih problema s kojima se UNHCR danas suočava jeste finansiranje.

Brojne države posljednjih godina smanjuju izdvajanja za međunarodnu pomoć, a posljedice takvih odluka, upozorava Epting, vrlo brzo osjećaju upravo oni koji su najranjiviji.

"Kada se smanji registracija ili pravna pomoć, neko može imati problema da dobije dokument ili ostvari svoja prava. Kada se ugasi određena usluga zaštite, dijete koje je ugroženo ili osoba koja je preživjela nasilje može izgubiti podršku koja joj je potrebna. Kada se smanji pomoć za egzistenciju, porodici je mnogo teže postati samostalna", rekla je.

UNHCR je upozorio da je gotovo 8,3 miliona ljudi u riziku da izgubi takve oblike ključne pomoći.

Zbog nedostatka sredstava organizacija je već smanjila troškove i broj zaposlenih te pokušava dodatno reformirati način na koji radi.

Ipak, Epting upozorava da postoji granica do koje su takve uštede moguće.

"Postoji granica onoga što te mjere mogu postići kada su osnovne usluge već izrazito preopterećene", kazala je.

Rohingye: Djeca odrastaju u najvećem izbjegličkom kampu na svijetu

Epting je tokom gotovo 24 godine rada u UNHCR-u radila u nekim od najtežih humanitarnih kriza u svijetu. Među njima je i kriza Rohingya.

Njeno iskustvo s ovom zajednicom počelo je još 2002. godine u sjevernom dijelu mjanmarske savezne države Rakhine. Tada je radila sa Rohingyama koji su se, nakon višegodišnjeg raseljenja u Bangladešu, vraćali u Mjanmar.

"Bili su puni nade. Zaista su vjerovali da će situacija u njihovoj domovini biti bolja", prisjeća se.

Umjesto toga, tokom narednih godina Rohingye su nastavile biti izložene progonu i uskraćivanju državljanstva. To je uticalo na gotovo svaki dio njihovog života – obrazovanje, zapošljavanje i slobodu kretanja.

Godine 2017. gotovo 700.000 Rohingya ponovo je pobjeglo u Bangladeš.

Danas na području Cox's Bazara boravi oko 1,2 miliona izbjeglica.

"To je najveći izbjeglički kamp na svijetu. Za djecu koja tamo odrastaju, te godine su njihovo djetinjstvo. Potrebna im je mogućnost da uče i razvijaju se dok se ne pronađe trajno rješenje", kaže Epting.

Uslovi su izuzetno teški. Mnogi ljudi žive u privremenim skloništima napravljenim od bambusa i plastičnih cerada, na području izloženom monsunskim kišama, poplavama i ciklonima.

Epting se posebno sjeća starije žene po imenu Khatun, koja je sa sinom i njegovom porodicom živjela u jednom takvom skloništu.

Tokom velike poplave voda je brzo narasla do visine prsa. Nisu imali vremena spasiti gotovo ništa.

"Uspjeli su uzeti štednjak, plinsku bocu i, mislim, solarnu lampu. To je bilo sve. Već su jednom bili raseljeni u izbjeglički kamp, a onda su ponovo morali napustiti i svoje sklonište zbog katastrofalnih uslova", ispričala je.

Za sada, navodi Epting, ne postoje uslovi za siguran, održiv i dostojanstven povratak Rohingya u Mjanmar.

"Vidjela sam novorođenčad odvojenu od roditelja"

Jedno od možda najdramatičnijih iskustava u njenoj karijeri bilo je ono na grčkom otoku Lezbosu tokom vrhunca evropske izbjegličke krize.

Epting je u Grčkoj radila od 2015. do 2019. godine, a prve dvije godine bila je na Lezbosu, gdje je vodila operacije UNHCR-a i koordinirala rad brojnih organizacija koje su pomagale ljudima koji su preko Egejskog mora stizali iz Turske.

Na pitanje šta joj je ostalo u sjećanju iz tog perioda, nije govorila o brojevima, nego o ljudima.

"Vidjela sam sirijske muškarce koji su još imali gelere u rukama i nogama. Pobjegli su neposredno nakon napada i dvadesetak sati kasnije stigli su, još krvareći, na obale Lezbosa", kazala je.

Pamti i novorođene bebe koje su tokom dolaska na obalu bile odvojene od roditelja.

"Vidjela sam i držala novorođenčad koja su bila odvojena od svojih roditelja na obali. Vidjela sam ljude koji su satima bili izgubljeni na moru. Bili su u čamcima s lažnim prslucima za spašavanje koji ih, da se čamac prevrnuo, ne bi održali na površini", rekla je.

Posebno pamti stare i nemoćne ljude:

"Vidjela sam osobe s invaliditetom i bake u invalidskim kolicima kako stižu u tim čamcima. Vidjela sam ljude od 80 godina i starije kako ispadaju iz čamaca na obalu."

Epting kaže da često razmišlja upravo o tome šta nekoga u tim godinama može natjerati da usred noći uđe u gumeni čamac, iako možda ne zna plivati, ne zna gdje ide i nema predstavu šta ga čeka na drugoj strani mora:

"Ne mogu zamisliti koliko je njihova situacija morala biti teška da bi donijeli odluku da tako pobjegnu."

Od Irana do Bihaća: Šta zaštita znači kada postane stvarni život

Epting je izdvojila i dvije priče iz Bosne i Hercegovine koje, kako kaže, pokazuju šta zaštita izbjeglica znači u svakodnevnom životu.

Jedna je priča Karima, izbjeglice iz Irana koji je u BiH stigao bez identifikacionih dokumenata i bez znanja kako pristupiti sistemu azila.

Uz pravnu pomoć organizacije Vaša prava prošao je proceduru i dobio status izbjeglice.

Danas ima dokument kojim može dokazati svoj identitet, zaposlen je i radi u hotelu u Bihaću.

"Njegov poslodavac nam je rekao da ga cijeni kao kolegu. Posao mu daje prihod, ali mu daje i mjesto u zajednici i mogućnost da joj doprinese", rekla je Epting.

Karim ima i tehničke kvalifikacije stečene u Iranu koje bi želio koristiti, ali one još nisu priznate u BiH.

Upravo takve prepreke, objašnjava, pokazuju da integracija ne završava dobijanjem dokumenta ili statusa izbjeglice.

Druga priča je ona Oksane i njene dvije kćerke, koje su sigurnost pronašle u Unsko-sanskom kantonu.

Pravna pomoć omogućila je djevojčicama pristup obrazovanju i priznavanje školskih dokumenata, dok je Oksani pomogla pri pristupu zdravstvenoj zaštiti i registraciji zaposlenja.

Danas Oksana i njen suprug Samir grade život oko porodične farme. Njihove kćerke idu u školu, a porodica uzgaja povrće za vlastite potrebe i lokalnu zajednicu.

"To možda zvuči kao sasvim obična svakodnevica. Ali upravo sigurnost da mogu održavati te svakodnevne rutine za njih čini ogromnu razliku", kazala je Epting.

Zapadnobalkanska ruta više nije na vrhuncu, ali rizici nisu nestali

Broj ljudi koji prolaze zapadnobalkanskom rutom posljednjih godina značajno je smanjen.

Prema podacima koje je Epting navela, tokom 2023. godine zabilježeno je oko 31.000 dolazaka, dok ih je tokom 2025. bilo oko 12.000.

Ali gotovo polovina tih ljudi dolazi iz zemalja iz kojih veliki broj stanovnika bježi zbog rata, progona ili nasilja.

Epting zbog toga naglašava da je važno praviti razliku između izbjeglica i tražilaca azila, s jedne, te ekonomskih migranata, s druge strane.

"Mogu putovati istom rutom, čak koristiti i iste krijumčare, ali to su dvije različite kategorije. Razlozi zbog kojih odlaze nisu isti, niti je isti njihov pravni status", kaže.

Oni koji prolaze zapadnobalkanskom rutom i dalje se suočavaju s nasiljem, razdvajanjem porodica, trgovinom ljudima, krijumčarenjem i poteškoćama pri pristupu sistemu azila.

Manji broj dolazaka, smatra Epting, zato bi trebalo posmatrati kao priliku da države regiona ojačaju svoje institucije prije neke nove krize.

"Rute stalno osciliraju, sukobi su u porastu i situacija je i dalje prilično nestabilna", upozorava.

Kao jedan od primjera navela je i povećanje broja izbjeglica iz Sudana koje se pojavljuju u regionu.

Na pitanje može li ratovima i krizama na Bliskom istoku ili drugim dijelovima svijeta biti pokrenut novi veći talas prema Zapadnom Balkanu, Epting kaže da trenutno ne postoje konkretne informacije koje bi ukazivale da će se to dogoditi.

Ali upravo zato, dodaje, sistemi moraju biti spremni.

Cilj bi trebao biti da ljudi kojima je zaštita potrebna imaju mogućnost da je dobiju što ranije, bez potrebe da nastavljaju opasna putovanja kroz više država.

Sedamdeset pet godina nakon usvajanja Konvencije o statusu izbjeglica, osnovno pitanje tako je ostalo gotovo isto: šta se događa s čovjekom kada ga njegova država više ne može ili ne želi zaštititi?

Promijenile su se, međutim, razmjere problema.

Danas je gotovo 118 miliona ljudi prisilno raseljeno. Za deset godina njihov broj se udvostručio. Veliki dio njih godinama živi daleko od kuće, a istovremeno se smanjuju sredstva namijenjena sistemu koji bi im trebao pružiti zaštitu.

I iza svakog od tih miliona nalazi se pojedinačan život – dijete koje odrasta u izbjegličkom kampu, starica koja noću ulazi u gumeni čamac, čovjek koji pokušava dobiti prvi dokument ili porodica kojoj je mogućnost da djeca idu u školu i da se obrađuje vlastita zemlja ponovo omogućila ono što se nakon progona ili rata čini najtežim: običan život.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad