Pristup je prepun opasnosti. Uvjeti na tlu su kaotični i potrebni su precizna organizacija i tajming. A putnici su iscrpljeni i napeti.

Pilotima zrakoplova kojima se evakuiraju strani i afganistanski državljani iz Kabula slijetanje i polijetanje iz afganistanskog glavnog grada jedinstveno je iskustvo.

Piloti se moraju nositi s nezgodnom lokacijom zračne luke koja se nalazi na visokoj nadmorskoj visini i okružena je planinama, gustim zračnim prometom zbog velikog broja vojnih zrakoplova i evakuacijskih letova te se oslanjati na sustave za izbjegavanje sudara (TCAS). Dok zapadne nacije privode kraju jednu od najsloženijih evakuacija civila od Drugog svjetskog rata, nekoliko pilota podijelilo je s AFP-om svoja iskustva s kabulske zračne luke u trenutku dok zemlja tone u kaos.

Američke snage, koje na zračnoj luci imaju 5800 vojnika, “provode svu kontrolu zračnog prometa, kontrolu na tlu, u kontrolnom tornju i kontrolu slijetanja”, rekao je Stephen, kapetan francuskog vojnog transportnog zrakoplova A400M. “S ovakvim zrakoplovom jako nam pomažu naši sustavi, ali na kraju ipak slijećemo vizualno”, rekao je za AFP u francuskoj bazi 104 Al Dhafra u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, pod uvjetom da mu se ne objavi prezime.

“Sustav nam puno pomaže pa se možemo fokusirati na ono što se događa izvan i pratiti prijetnju”, dodao je.

Kako bi odvratio moguće raketne napade, A400M može izbaciti infracrvene mamce koji emitiraju intenzivnu vrućinu kako bi zavarali projektil. Približavajući se pisti, zrakoplov oštro skreće prema tlu kako bi “izbjegao prijetnju tijekom slijetanja”, rekao je. Dolazeći i odlazeći zračni promet “reguliran je kao partitura”, rekao je.

“Toliko je prometa iz raznih zemalja da to ne bi bilo moguće da nije organizirano”, rekao je.

Piloti moraju “apsolutno” poštivati svoje termine i imaju samo “pola sata između slijetanja i polijetanja”. Mnogo je zrakoplova na tlu, ali “dobro je organizirano”, rekao je.

“Polijećemo”

Pad Kabula u ruke talibana 15. kolovoza, brzinom koju međunarodna zajednica nije očekivala, potaknuo je tisuće ljudi da se upute u zračnu luku, jedini izlaz iz grada zračnim putem. Kada je tog jutra sletio putničkim zrakoplovom, sve je izgledalo normalno, rekao je Maksud Bardžani, pilot pakistanske zračne kompanije PIA. Čekajući na pisti na povratak, “počeo sam primjećivati da vani vlada panika i da situacija nije normalna. Puno ljudi guralo se u zračnu luku i čuli su se i pucnjevi”.

Bardžani je krenuo sa zrakoplovom prema pisti, ali mu je kontrola leta kazala da su svi putnički letovi obustavljeni i da nema dozvolu za polijetanje. Tada je donio najveću odluku u karijeri. “Razgovarao sam s drugim časnikom da ćemo poletjeti čak i ako nam to ne dopuste. Situacija nije bila normalna”.

“Prateći situaciju sat vremena, napokon sam poletio. Vidljivost je bila dobra što mi je omogućilo da izbjegnem vojni promet. Bilo je nekoliko helikoptera Chinook, helikopterskih topovnjača i drugih teretnih zrakoplova”. “Da smo čekali još nekoliko minuta, ne bismo uspjeli. To je bio posljednji komercijalni let tog dana”.

Njegov kolega iz PIA-e, Uzair Khan, također je poletio iz kabulske zračne luke nešto prije njega istog dana. Prisjeća se da su putnici bili u panici i da im je morao reći da se smire. “Većina putnika bili su ili u kabinetu predsjednika Ganija ili na neki način dio vlade. Bježali su iz zemlje s obiteljima i pritiskali nas da čim prije poletimo”. “Nije bilo komunikacija i bio sam prepušteni sebi. Rečeno mi je da se snađem sam”. Putnici su bili spremni poletjeti i napustiti Afganistan pod svaku cijenu te su odahnuli kada je zrakoplov napokon stigao u Islamabad, rekao je.

“Radimo svoj posao”

Kaos se u narednim danima povećao. Svijet je zapanjila fotografija prepunog američkog zrakoplova C-17 s 829 afganistanskih izbjeglica, uključujući žene i djecu.

Francuski pukovnik Yannick Desbois, zapovjednik baze 104, rekao je: “Morate ostati racionalni, analizirati performanse zrakoplova i primiti maksimalan broj ljudi koji možete kako ne biste pretjerali”.

Francuski zrakoplov A400M obično ima 110 putničkih mjesta, “ali ukrcavamo do 235. Ljudi sjede na podu, ali u sigurnim uvjetima”, rekao je.

Američki zrakoplovi C-17 dizajnirani su da mogu prevoziti do 400 putnika koji sjede na podu, ali onaj prvi poletio je s više od 800. Desbois je rekao da je “riječ prije svega o težini”, a ne o broju i da je među putnicima bilo mnogo djece.

Nakon polijetanja sve je lakše. “Ljudi su umorni. Pritisak popusti. Uglavnom zaspu dok mi nastavljamo svoj posao”, rekao je kapetan Stephen.