Turski predsjednik, Recep Tayyip Erdogan, napravio je cijeli krug. U osvit Erdoganove ere, tadašnji turski premijer bio je pokrovitelj Bashara al Assada — jednom je čak predložio da porodice Erdogan i Assad zajedno provedu odmor. Dvojica lidera su se posvađali nakon što je Assad okrenuo svoju vojsku protiv pobune koja je započela 2011., što je rezultiralo milionima izbjeglica koji su se slijevali u Tursku. Šta za Erdogana znači slom Assadovog režima u Siriji i da li je promjenom u vodstvu Sirije Erdogan dobio utjecaj koji je uvijek želio u regiji, analiziraju eksperti za Bliski istok.

Erdogan nikada nije mogao uvjeriti predsjednika Baracka Obamu da izvrši invaziju na Siriju i svrgne režim, pa je svoje opcije držao otvorenima, okupivši pobunjeničku silu nazvanu Sirijska nacionalna armija (SNA) i prešutno podržavajući džihadiste koji su postali Hayat Tahrir al-Sham (HTS) . SNA je prvenstveno bio alat koji je Turska koristila za borbu protiv sirijskih Kurda koji su željeli uspostaviti državu na pragu Turske. HTS je bio koristan protiv Rusa i režima, ali ih je rusko oružje ograničilo na pokrajinu Idlib, piše ugledni magazin Foreign Policy u analizi naslovljenoj “Erdogan dobija svoj trenutak ‘vođe muslimanskog svijeta'”.

Deceniju nakon što je Erdogan izjavio da Assad mora otići, ponovo se promijenio, poslavši emisare u Damask da traže normalizaciju. Međutim, Assad je odbio svog starog turskog pristašu, zahtijevajući da Turci povuku svoje snage sa sirijskog teritorija prije nego što on može razmotriti pomirenje.

Analiza: Jedini pravi pobjednik sirijskog rata

Tako su stvari stajale kada je Erdogan dao svoj blagoslov za ono što je trebala biti ograničena operacija u Alepu od strane HTS-a i SNA-e krajem novembra, s ciljem primjene pritiska na Damask kako bi bio susretljiviji u procesu normalizacije. Erdogan i njegovi savjetnici vjerovali su da će to otvoriti put za repatrijaciju miliona Sirijaca – od kojih su mnogi Kurdi – koji žive u Turskoj. Ograničena operacija pretvorila se u katastrofalan uspjeh koji je doveo do kraja dinastije Assad.

Promjena režima nije nešto što je tradicionalno dio turske vanjskopolitičke igre, koja se tokom 101 godine Republike pomno pridržavala Ataturkove oprezne maksime: “Mir u kući; mir u svijetu”. Sada se Erdogan nalazi na novoj i komandnoj poziciji da odredi budućnost Sirije bez Assada na vlasti. Ne bi trebalo biti sumnje da čovjek koji sebe i svoju zemlju vidi kao prirodne vođe arapskih i muslimanskih zemalja uživa u prilici da oblikuje novi sirijski poredak.

Ipak, uprkos svim prednostima koje Turska ima u post-Assadovoj Siriji, Erdogan će se vjerovatno suočiti sa značajnim izazovima, navodi se u tekstu.

Turski partneri su prvi od ovih problema: HTS i SNA. Dvije pobunjeničke grupe imaju zabrinjavajuću istoriju, uključujući HTS-ove korijene koji sežu do Al Qaide i Islamske države. Iako su veze HTS-a s Al Qaidom dobro poznate, o njegovim vezama s Islamskom državom i dalje se ne govori dovoljno. Prema američkim obavještajnim agencijama, Islamska država bila je ključna u pomaganju u uspostavi Al-Nusra Fronta—organizacije koju je također vodio vođa HTS-a Abu Mohammed al-Jolani. Otišao je od Al-Nusra Fronta i Islamske države ne zbog ideoloških razlika, već zato što je Islamska država Abu Bakr al-Baghdadi želio uvrstiti Al-Nusru u svoju organizaciju, čime je potkopao Jolanijevu autonomiju. To je razlog zašto su ga, uprkos prilično sofisticiranom informacijskom poduhvatu HTS-a osmišljenom da uvjeri lakovjerne da je “umjeren”, Sjedinjene Države, UN, EU pa čak i Turska proglasili terorističkom organizacijom.

Sa svoje strane, razne nadzorne grupe skrenule su pažnju na mnoga teška kršenja ljudskih prava od strane SNA počinjena protiv Kurda, Jezida i žena. Od oslobađanja Alepa većina vijesti bila je usmjerena na HTS i njegov marš prema Damasku. Dok su se odvijali ti dramatični događaji, SNA je napadala kurdsko stanovništvo Sirije.

Drugi izazov za Erdogana je ideološki. On i njegovi pristaše inzistiraju na tome da je Turska demokracija koja je pod jakim naglaskom na muslimanskim vrijednostima. Tako će Ankara dokazati zašto bi Turska, a ne drugi regionalni teškaši, trebala imati počasno mjesto, pomažući u izgradnji novog sirijskog političkog poretka. Ipak, čak i da Turci nisu neiskreni, Erdogan ima problem, pogotovo kada je u pitanju HTS.

Erdoganova vladavina – demokracija ili težnja ka autokraciji?

Jolani je proširio dojmljivu i naizgled umirujuću poruku koja potiče izbjeglice da se vrate kući sada kada je Assadov režim otišao i garantuje sigurnost svim manjinama. Čini se da je držao svoju riječ u Alepu i drugim mjestima, ali HTS-ov dosije u Idlibu je represivan, iako manje jeziv i nasilan od onoga Islamske države.

Postoji i jeziva sličnost između Jolanijeve deklarirane predanosti inkluzivnoj Siriji i ranog Erdogana. Tokom ranih 2000-ih, Erdogan je rekao da se i sam promijenio i da je s vremenom počeo cijeniti demokratske i sekularne norme upravljanja. Verbalno je napustio načela svog islamističkog svjetonazora javno prihvativši kontinuitet Turske u NATO-u i budućnost u Europskoj uniji, dva vanjskopolitička cilja kojima se kao dobar turski islamist protivio decenijama.

Međutim, s vremenom se Erdoganovo poštovanje prema demokratskim normama i upravljanju u Turskoj pogoršalo. Nakon gotovo 23 godine Erdoganove vladavine, Turska manje izgleda kao konsolidirana demokracija, a više kao nešto što teži ka autokraciji. Da budemo sigurni, Jolani se – za razliku od Erdogana – možda stvarno i promijenio. Kaže da je izbjegavao džihadističko nasilje iz mladosti, ali nema dokaza da je odstupio od svjetonazora koji je antidemokratski.

Konačno, Erdogan bi uskoro mogao otkriti da s Assadovim odlaskom njegovi partneri više ne žele biti u partnerstvu. Tokom cijele Erdoganove ere, turska vlada je tvrdila da ima poseban uvid u arapska društva. Tvrdnja se temelji na kulturnoj srodnosti koju očito osjećaju samo turski vođa i zvaničnici vladajuće stranke. Da, Erdogan je popularan u arapskim zemljama, ali to ima više veze s njegovom spremnošću da retorički napadne Izrael nego s bilo kakvom stvarnom spoznajom o tome šta arapska društva, poput sirijskog, tjeraju na snagu.

Uvijek iznova Turci su precijenili svoju sposobnost upravljanja i oblikovanja kriza u regiji. Nema boljeg dokaza za to od same Sirije. Sad kad su HTS i sirijski narod potjerali Assada iz zemlje, Erdogan im treba puno manje nego prije mjesec dana. Nije jasno priznaju li Turci tu stvarnost.

Više od decenije turski pristup Siriji kretao se od naivnog uvjerenja da bi Ankara mogla potaknuti reforme u Damasku do cinizma i nasilja. Sada kada je Assad otišao, Erdogan neće moći obuzdati impuls da stavi svoj pečat na Siriju. Problem je što, kao što su Sirijci tako vješto pokazali posljednjih dana, ne žele ničiju pomoć.

Autori teksta su Steven A. Cook, kolumnist u Foreign Policy i Eni Enrico Mattei viši suradnik za studije Bliskog istoka i Afrike pri Vijeću za vanjske odnose, te Sinan Ciddi, vanredni profesor studija nacionalne sigurnosti na Univerzitetu Marine Corps i nerezidentni viši suradnik Fondacije za odbranu demokracija.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje