Od pada Bashara al-Assada sredinom decembra, razni vanjskopolitički analitičari i novinari proglasili su Tursku "pobjednikom" u Siriji. Priča je da su turski zvaničnici i njihovi pristaše napredovali na lak i zabrinjavajući način. Ali, da li je to istina? Nije. Ili barem Turska još ništa nije osvojila. Analizu donosi ugledni politički magazin Foreign Policcy.

Istina je da je Turska u Siriji u povoljnoj poziciji. Pokrovitelji Ankare, Hayat Tahrir al-Sham (HTS) i amalgam milicija pod nazivom Sirijska nacionalna armija, odgovorni su za kraj Assadovog režima. Blizina Turske Siriji i dobro poznata turska stručnost u razvoju infrastrukture također će pomoći kompanijama koje su dobro povezane u Ankari da dobiju ugovore za obnovu, navodi se u tekstu kolumniste Stevena Cooka.

Ipak, predsjednik Recep Tayyip Erdogan suočava se s velikim preprekama kako bi se etablirao kao vanjski moćnik u Damasku.

Velik dio tvrdnji da je Turska osvojila Siriju ovisi o činjenici da su HTS i milicije Sirijske nacionalne armije predvodile pad Alepa što je dovelo do Assadova bijega iz zemlje kojom je njegova porodica dominirala pola stoljeća. Ali stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Napad na Alep koji je odobrila Turska, a koji je započeo krajem novembra, trebao se ograničiti. Umjesto pada Assada, cilj Ankare bio je izvršiti pritisak na tadašnjeg sirijskog predsjednika da pregovara o normalizaciji odnosa između Turske i Sirije – cilj kojem je turska vlada težila prethodne dvije godine. Tek kada je sirijska vojska pala, Turci su revidirali svoju politiku, tvrdeći da je Basharova smrt uvijek bila njihov plan.

Nedugo nakon što je HTS oslobodio Damask, turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan pojavio se u glavnom gradu Sirije, gdje je figurativno i doslovno prigrlio HTS. (Na stranu, ironija turske javne tvrdnje o pokroviteljstvu HTS-a bila je previše za svakoga ko se sjeća okrutnog progona neustrašivih turskih novinara koji su razotkrili koordinaciju Ankare s tim izdanakom Al Qaide – razmjena koju je vodio tadašnji šef obavještajne službe Hakan Fidan.)

Partnerstvo Turske i HTS-a očito je bilo produktivno, ali ideja da je Ankara pobjednik u Siriji pretpostavlja da turska vlada ima svu moć u ovom odnosu. Vjerovatno nekad i jest, ali nakon pada Assadovog režima HTS-u manje trebaju Erdogan i društvo.

Iako je Fidan pobijedio sve ostale u Damasku, parada delegacija također je probila put do praga lideria HTS-a Ahmeda al-Sharaa, uključujući diplomate iz Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva te Francuske i Njemačke (koji zajedno predstavljaju Europsku uniju). Šef iračke obavještajne službe otputovao je u Siriju. Predstavnici sirijskog vodstva također su se obratili svojim susjedima. Prijelazni ministar vanjskih poslova, Asaad Hassan al-Shaybani, posjetio je Rijad, Saudijska Arabija; Abu Dhabi, Ujedinjeni Arapski Emirati; Doha, Katar; i Amman, Jordan. Jasno je da al-Sharaa ima više mogućnosti za vanjske partnere nego što su on i HTS imali prije samo dva mjeseca.

Foreign Policy: Da li je Erdogan dobio utjecaj koji je oduvijek želio u regiji

Turska nije izvan toga, naravno, ali napori velikih arapskih država da uspostave kontakt i radni odnos s novim sirijskim čelnicima naglašavaju tursku slabost u regiji: Lideri u Ankari tvrde da imaju kulturološki afinitet s arapskim zemljama koji daje jedinstveni uvid u bliskoistočna društva. To je uglavnom prazna tvrdnja koja se temelji na njihovom (pogrešnom) čitanju osmanske historije. Da budemo sigurni, tokom godina ankete su stalno pokazivale da je Erdogan popularan prvenstveno zbog svoje podrške Palestincima, u Istanbulu ima priličan broj arapskih turista, a ljudi s Bliskog istoka iskazali su sklonost turskim televizijskim sapunicama—ali to teško predstavlja kulturološki afinitet.

Vjerovatnije je da kao islamisti, Erdogan i vladajuća Stranka pravde i razvoja imaju jen za arapski svijet, posebno za svoje kolege islamiste među egipatskim Muslimanskim bratstvom, Hamasom i drugima. Bez obzira na afinitete koje Turci mogu uočiti između sebe i Sirijaca, oni su vjerovatno blijedi u usporedbi s onima Sirijaca i njihovih Arapa. To Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Iraku, Jordanu i drugima daje prednost nad Turskom u Damasku.

Tu je zatim trnovito pitanje kurdskog nacionalizma i borbenih snaga sirijskih Kurda zvanih Jedinice narodne zaštite (YPG), koje su činile jezgru partnera Washingtona protiv Islamske države u Siriji, Sirijskih demokratskih snaga. Turska vlada vjeruje da s krajem Assadovog režima, HTS-om na vlasti u Damasku i prethodnom spremnošću novoizabranog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa da povuče američke snage, postoji prilika za korištenje Sirijske nacionalne vojske za uništenje YPG-a, koji je ne razlikuje se od Kurdistanske radničke stranke (PKK)—označene kao teroristička grupa. Time bi se Ankara, iz perspektive, konačno oslobodila sigurnosne prijetnje s juga.

Iz turske perspektive, čini se da je povoljan trenutak za zadavanje razornog udarca kurdskom nacionalizmu. Čini se da očigledna pobjeda Ankare u Siriji Turskoj daje mogućnost da ostvari ovaj cilj.

Međutim, postoji nekoliko pitanja koja kompliciraju ovaj izravni scenarij: Prvo, Kurdi neće svojevoljno prihvatiti vlastito uništenje. Imaju kapacitet da uzvrate udarac, što Turskoj predstavlja nezavidnu perspektivu da se mora boriti protiv gerilskog sukoba na dva fronta – u Siriji i Iraku, gdje se PKK nalazi.

Važno je zapamtiti da čak ni moćne Turske oružane snage nisu bile u stanju dokrajčiti PKK više od 40 godina. Nema razloga vjerovati da bi Turci i njihovi sirijski saveznici mogli biti išta uspješniji. Drugo, HTS nije nužno partner u turskim naporima da likvidira Kurde. Kao opipljiv znak da turska moć u post-Assadovom Damasku nije ono što Ankara želi da svi vjeruju da jest, Erdogan je izjavio da očekuje da će mu nova vlada pomoći u nastojanju da uništi YPG. To je bilo implicitno priznanje ograničenja turske moći u glavnom gradu Sirije.

Preuranjeni trijumfalizam oko ideje da je “Turska pobijedila u Siriji” stvara niz pretpostavki i očekivanja koja nisu nužno utemeljena na stvarnosti, pripremajući kreatore politike za potencijalno gadna iznenađenja.

Ako kreatori politike uzmu ovu priču zdravo za gotovo, propustit će suptilno nadmetanje koje je u toku među regionalnim silama za položaj u Damasku. Ovo je samo sljedeći čin u dugotrajnoj drami oko toga ko kontrolira Siriju. Bez sumnje, Turska je glavni protagonist s puno imovine, ali Ankara također ima priličan broj obaveza. I važno je zapamtiti da su na svakom koraku od marta 2011., kada je počela pobuna u Siriji, Turci krivo procijenili, vjerujući naizmjenično da mogu uvjeriti Assada da se reformira, navesti Sjedinjene Države da svrgnu sirijskog vođu, a zatim upotrijebiti ekstremiste za isto kraj prije odustajanja i traženja zbližavanja s Assadom.

Naravno, greške Ankare u prošlosti u Siriji ne znače da će Erdogan sada doživjeti neuspjeh, ali prerano je proglasiti Tursku pobjednikom.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje