Sada kada je na vrhu predsjedničke liste, potpredsjednica Kamala Harris mora definirati vlastiti pristup svijetu. Izbor guvernera Minnesote Tima Walza za njezinog protukandidata mogao bi pomoći. Kao lider američkog Srednjeg zapada usklađen s preferencama glasača iz centra, koji je proveo više godina u Nacionalnoj vojsci nego u profesionalnoj politici, malo je naznaka da je Walz investiran u ustajale vanjskopolitičke ideje kojima se Washington nastavlja hraniti. Šta očekivati nakon predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama i eventualne pobjede Harris? Analizu donosi politički magazin Foreign Policy.
Američki predsjednik Joe Biden sebe je predstavio kao prijelaznu figuru – nekoga ko bi mogao ispraviti situaciju nakon mučnog mandata bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, dok se nova generacija demokrata priprema za budućnost. Što se tiče pitanja vanjske politike, često se činilo kao da je Biden jednom nogom u prošlosti, a drugom u sadašnjosti. Njegov svjetonazor oblikovan je Hladnim ratom i prožet je konvencionalnim predodžbama o američkoj nezamjenjivosti. Ipak, njegovo vanjskopolitičko naslijeđe također će uključivati okončanje najdužeg rata Sjedinjenih Država i uključivanje u kreativnu diplomaciju, uključujući onu koja je prošle sedmice dovela do oslobađanja američkih zatvorenika iz Rusije.
Bidenov vanjskopolitički slogan, “Amerika se vratila”, bio je dvosjekli mač. Za neke birače to je nagovijestilo dobrodošao povratak u normalu prije Trumpa. Za druge je signalizirao nekritičko vraćanje na status quo koji nije ni politički popularan ni strateški mudar. Harris je ponudila pogled na dalekovidniju viziju tokom pokretanja svoje predsjedničke kampanje prošlog mjeseca. Njezin povik “Ne vraćamo se natrag” navodno se odnosi na politiku iz Trumpove ere, ali bi se jednako mogao primijeniti na okoštalo razmišljanje velikog dijela američkog vodstva za nacionalnu sigurnost.
Strategija “onog što može biti, neopterećena onim što je bilo”
Ako su ankete ikakav pokazatelj, mnogi od onih koji navijaju za Harris ne žele se vratiti u doba kada su pojmovi američke iznimnosti opravdavali nesretne ratove za promjenu režima, kada su Sjedinjene Države sebe doživljavale kao usamljeni arsenal demokracije i “nezamjenjivog” branitelja, kada su kritike Izraela bile ravne krivovjerju, a kada je obnavljanje odnosa SAD-a i Europe izazvalo optužbe za napuštanje saveznika. Harris bi još mogla razviti pragmatičniju i napredniju vanjsku politiku, slijedeći strategiju “onog što može biti, neopterećena onim što je bilo”. Ova rečenica – koju je Harris često ponavljala – za nju je postala neka vrsta mantre. Kada se primijeni na vanjsku politiku, mogla bi uvesti pragmatičan, dalekovidan realizam koji je previše rijedak u Washingtonu.
Ovo se mišljenje slaže s rastućim konsenzusom stručnjaka. Nedavna studija Carnegie Endowment for International Peace zaključila je da je trenutni pristup Sjedinjenih Država svijetu “loše prilagođen izazovima današnjice i sutrašnjice”. Također je primijećen široki zahtjev među analitičarima za “velikom strateškom preorijentacijom”. To bi preusmjeravanje moglo biti od pristupa sve-svugdje-sve-odjednom na razboritiju i stratešku upotrebu američke moći.
Harris i Walz imaju prednost nad republikancima u promjeni stava prema Izraelu. Podrška Amerikanaca bezuvjetnoj podršci Izraelu opada sa svakom mlađom generacijom, dok zabrinutost za palestinske patnje raste. Ovo nije ograničeno na univerzitetske aktiviste; anketa pokazuje značajne razlike u stavovima čak i između 60-godišnjaka i 40-godišnjaka. U svim demografskim grupama, bez obzira na etničku pripadnost ili dob, postoji široka podrška za prekid vatre u Gazi.
Unprkos tome, proizraelski osjećaji i dalje su jaki u Sjedinjenim Državama, osobito među umjerenijim glasačima, što zahtijeva od Harris da se drži tanke linije dok pokušava pridobiti širu bazu podrške. Ovo nije mali zadatak: Harris mora osnažiti američko-izraelsko partnerstvo dok proziva humanitarnu krizu u Gazi.
Potpredsjednica je nesumnjivo vidjela ankete: arapski američki birači, koji su Bidenu dali gotovo dvostruko više glasova od Trumpa 2020., bili su spremni više podržati Trumpa nego Bidena na predstojećim izborima prije nego što je Biden odustao u julu. Neki su aktivisti otišli toliko daleko da su ga označili kao “Joe genocid”, inzistirajući na tome da je dopustio Izraelu da neselektivno bombardira civile u Gazi. Ove izborne jedinice koncentrirane su u državama s kritičnim linijama kao što su Pennsylvania i Michigan—država u kojoj je više od 100.000 birača glasalo za “neopredijeljene” na predizborima Demokratske stranke.
Zapravo, napetost oko Izraela i rat u Gazi možda je u konačnici utjecala na odluku Harris da izabere Walza umjesto drugog potpredsjednika finalista: guvernera Josha Shapira iz Pennsylvanije. Aktivisti su se posljednjih sedmica glasno bunili protiv Shapira zbog njegovog proizraelskog stava.
Privlačnost promjene generacija nije ekskluzivna za demokratsku listu. Senator iz Ohaja J. D. Vance, republikanski potpredsjednički kandidat, nudi sličan odmak od prošlosti, artikulirajući novi pristup odnosima SAD-a i Europe. Bio je kritičan prema američkim saveznicima poput Njemačke, pitajući zašto Sjedinjene Države subvencioniraju “idiotsku njemačku energetsku politiku i slabu odbrambenu politiku”. Također je bio zagovornik toga da bogati europski saveznici predvode napore da podrže Ukrajinu i preuzmu veću odgovornost za sigurnost na kontinentu.
Koliko god provokativno izražen, Vanceov prijedlog privlači skromne međunarodne ambicije mnogih umjerenih glasača. Demokratski stratezi trebali bi obratiti pažnju prije nego što refleksno optuže Vancea da izvršava naredbe ruskog predsjednika Vladimira Putina kada kritizira Bidenovu beskrajnu, skupu posvećenost odbrani Ukrajine. Jedna anketa je nedavno otkrila da je više nego dvostruko vjerovatnije da će Amerikanci privoljeti dogovoreno rješenje u Ukrajini nego ne, te da daju prednost deeskalaciji u odnosu na punu teritorijalnu obnovu Ukrajine.
Ovaj osjećaj odražava ratom iscrpljenu naciju koja još uvijek njeguje rane dugotrajnih i skupih angažmana izazvanih višedecenijskim nesrećama u Iraku i Afganistanu. Grandiozne izjave koje poistovjećuju neograničenu pomoć Ukrajini sa samim opstankom demokracije, kao što je Biden dao – frustrirajući neke u njegovom osoblju za nacionalnu sigurnost – vjerovatnije će izazvati skepticizam nego entuzijazam kod nezavisnih glasača. Stoga je dobro što je Harris, barem na početku, odstupila od takve retorike.
‘Američki refleks vojnog intervencionizma koji spašava svijet’
Walz bi mogao pomoći Harris da ponovno uloži u diplomaciju i odustane od američkog refleksa vojnog intervencionizma koji spašava svijet. Kandidirao se za Kongres 2006. zbog protivljenja ratu u Iraku, kasnije je vodio grupu demokrata koji su pozivali tadašnjeg predsjednika Baracka Obamu da se suzdrži od rata sa Sirijom i bio je rani kosponzor rezolucije o ratnim ovlastima kojom se pokušalo ukinuti sudjelovanje američkih trupa u ratu Saudijske Arabije u Jemenu. Također je bio glasan zagovornik sporazuma s Iranom i uvidio je obostranu korist od otvaranja trgovine između Kube i Sjedinjenih Država.
Sjedinjene Države već dugo igraju ulogu okosnice NATO-a i sigurnosnog garanta Europe. Iako je ova struktura uspješno odvratila rusku agresiju na države članice, ona je također potaknula europsku ovisnost i spriječila razvoj integrirane kontinentalne odbrambene industrijske baze. Današnje geopolitičke realnosti – jačanje Kine i slabljenje Europe – zahtijevaju rekalibraciju vanjskopolitičkih prioriteta i resursa SAD-a.
Republikanska lista uspješnije je artikulirala potrebu za većim europskim samopouzdanjem. Ako Harris i Walz ponovno potvrde važnost europskih saveznika dok hvale napredak Europe u sigurnosti i zalažu se za uravnoteženije transatlantsko partnerstvo, oni bi predstavljali odgovorniju alternativu svojim republikanskim suparnicima. Njih dvoje mogu priznati javni skepticizam prema statusu quo bez upuštanja u strateške ‘gluposti’.
Dok nastoje raskinuti s ortodoksijom vanjske politike, obje će se stranke morati oduprijeti tvrdoglavim, zastarjelim načelima unutar svojih stranaka. Trump i Vance moraju pomiriti oštar stav Republikanske stranke Kini s manje oštrim stavovima mlađih glasača. Harris nosi težinu naslijeđa Bidenove administracije, uključujući njezinu nepopularniju politiku koja bi mogla otuđiti sljedeću generaciju demokratskih glasača. No držati se kontinuiteta u svijetu koji se brzo mijenja politički je riskantno koliko i geopolitički bespomoćno.
Ko će ponuditi novu viziju svrhe i prioriteta američke moći – ne u svijetu koji je bio, nego u svijetu koji će biti? Ko god to učini, vjerojatnije je da će dobiti priliku da tu viziju pretvori u stvarnost.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!