Nedavni izbori za Europski parlament i Francusku nacionalnu skupštinu uzdrmali su političku scenu u Europi. Iako se središte Europske unije održalo, njezina baza moći se pomjerila. Uspon krajnje desnice u Francuskoj i Njemačkoj uništio je vladu u Parizu i oslabio onu u Berlinu, paralizirajući duo koji je tradicionalno bio u centru donošenja odluka u EU. Prije nego što je Europski parlament 18. jula potvrdio predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen za još jedan petogodišnji mandat, prvo je morala pregovarati s desničarskim parlamentarcima i talijanskom populističkom premijerkom Giorgiom Meloni. U Europi postoji vakum u liderstvu dok se kontinent suočava s najvećom ratnom i sigurnosnom krizom od 1945. godine. Kko će preuzeti palicu u oblikovanju vanjske politike? Oko kojeg strateškog pristupa će se okupiti članice EU? Trenutno postoje tri kandidata. Temu analizira politički magazin Foreign Policy.

Bez obzira na znatno umanjen status francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, Francuska i dalje teži europskom vodstvu. Na početku ruskog rata u Ukrajini 2022., Macronovi neuspjeli pokušaji da umiri Kremlj zaprijetili su rascjepom EU oko sigurnosne politike; od tada je napravio okret za 180 stepeni. On želi da NATO primi Ukrajinu; prije nekoliko mjeseci čak je predložio da pojedine države NATO-a mogu poslati trupe u Ukrajinu. Francuski vojnici se navodno spremaju tamo rasporediti kako bi obučavali ukrajinske regrute, iako su drugi NATO saveznici skeptični u pogledu prednosti obuke u zemlji s obzirom na potrebu za zaštitom snaga i riziku izloženosti. Macron je također obećao poslati neodređeni broj borbenih aviona Mirage u Kijev.

Ako su istinite, ove bi najave označile revoluciju u francuskoj vanjskoj politici. Prije samo nekoliko godina, Macron je iznio stratešku viziju koja uključuje Rusiju u “projekt europske civilizacije” kako bi kolektivno balansirala protiv Sjedinjenih Država i Kine.

Ipak, otvoreno je pitanje koliko su ta nova obećanja održiva i u kojoj mjeri Macron to može ispuniti s novom vladom u Parizu. Francuska još uvijek ima drugu najveću vojsku u Europi nakon Ukrajine, s više od 200 hiljada djelatnika na aktivnoj dužnosti. No do sada je Pariz rasporedio samo 750 vojnika u Rumuniju i 350 u Estoniju kako bi ojačali istočno krilo NATO-a. Francuska bilateralna financijska pomoć Ukrajini tek je na 16. mjestu među 27 članica EU prema udjelu u BDP-u — 0,14 posto. A njezinih 2,69 milijardi eura vojne pomoći zadivljujuće je u odnosu na Njemačku (10,2 milijarde eura) i čak je rangirano iza doprinosa mnogo manjih ekonomija, poput Danske i Nizozemske. Sve dok francuske akcije i resursi ne počnu odgovarati retorici, Macronove izjave mogle bi se smatrati pukim taktičkim držanjem, a ne znakovima strateške promjene. Ako je ovo europsko vodstvo, to je jeftino vodstvo.

Njemački kancelar Olaf Scholz slijedio je pristup suprotan Macronovom: dodjeljivanje značajnih sredstava, ali uglađujući retoriku. U junu 2022. Berlin je pokrenuo vanbudžetski odbrambeni fond od 100 milijardi eura kako bi pojačao svoje vojne sposobnosti. Predvodi EU u ukupnoj financijskoj pomoći Ukrajini, uključujući i isporuku oružja, i planira povećati svoju prisutnost u Litvi na stalnu bazu s gotovo 5000 vojnika. Upravo je najavio značajan sporazum o stacioniranju američkih projektila na njemačkom tlu. Berlin je također potrošio gotovo 24 milijarde eura za pomoć izbjeglicama za Ukrajince, u usporedbi s manje od 4 milijarde eura od Francuske.

Ali strateški stav Njemačke prema Rusiji nastavlja da se štiti. Scholz je odbio Ukrajini isporučiti prijeko potrebne krstareće rakete Taurus, a prethodno je odugovlačio s isporukom tenkova Leopard i drugog vrhunskog oružja. Scholzov cilj da bude “kancelar mira” čini se vrijedan divljenja, ali se čini neprikladnim za tekući rat u kojem će ili Ukrajina i Zapad prevladati – ili će Rusija progutati Ukrajinu i pripremiti se za sljedeću fazu svog rata. Ako je ovo europsko vodstvo, onda je to vodstvo bez cilja i strategije.

Treći model vodstva pojavljuje se u Poljskoj, gdje je nova vlada kombinirala jaku retoriku s ogromnim resursima. Prije pet godina tadašnji predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk u govoru u ukrajinskoj Radi povezao je budućnost Ukrajine s budućnošću Europe. Otkako je prošle godine postao poljski premijer, bio je vrlo jasan oko toga da Europa mora zauzeti predratni stav dok se priprema za daljnje pokušaje Kremlja da ponovno uspostavi svoje bivše carstvo. Poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski bio je slično jasan u zalaganju za dugoročno ponovno naoružavanje Europe. Također je upozorio Rusiju da se “mi, Zapad, ne bismo trebali bojati sukoba s Putinom, nego obrnuto“.

Postaje li Poljska nova velika vojna sila

Sikorski je također iznio inovativne političke prijedloge, poput stvaranja isključivo dobrovoljne Europske legije, od 5000 vojnika. Ove bi snage bile ovlaštene za misije konsenzusom unutar Europskog vijeća, a operativno bi ih kontrolirao europski zapovjednik. Bio bi mobiliziran izvan nacionalnih vojnih kanala i financiran iz budžeta EU. Što je najvažnije, mogao bi se rasporediti u visokorizične misije, kao što je suprotstavljanje ruskoj Wagnerovoj grupi u Africi, protuterorističke misije u Sahelu ili operacije stabilnosti u Libiji – premošćujući interese južnoeuropskih i srednjoeuropskih članica EU.

Varšava stavlja svoj novac tamo gdje su usta, pokrećući veliko ponovno naoružavanje koje će Poljsku učiniti jednom od vodećih europskih vojnih sila. Već sada troši više od 4 posto BDP-a na odbranu i širi svoju ionako zastrašujuću snagu. U 2023. poljski budžet za odbranu porastao je za 75 posto u odnosu na prethodnu godinu — što je daleko najveće godišnje povećanje u bilo kojoj europskoj državi. Varšava planira udvostručiti svoje kopnene snage na 300 hiljada vojnika. Uz velike odbrambene narudžbe iz Sjedinjenih Država i Južne Koreje, kao i širenje domaće proizvodnje, Poljska je prema nekim procjenama na putu da do 2030. ima više tenkova od Britanije, Francuske, Italije i Njemačke zajedno. Samo prošle sedmice, Pentagon je potvrdio da će Poljska nabaviti 2 milijarde dolara vrijedne nevidljive lovce F-35, raketne sustave Patriot i dodatne tenkove Abrams.

Varšava je također izdvojila 0,7 posto svog BDP-a za Ukrajinu, uključujući 3 milijarde eura vojne pomoći, i potrošila je više od 22 milijarde eura (24 milijarde dolara) na oko milion ukrajinskih izbjeglica koje je ta zemlja prihvatila.

Poljska ima jasnu, djelotvornu viziju potrebe da spriječi Rusiju da osvoji Ukrajinu i odvrati je od daljnjih ratova. Ovo je nužno vodstvo.

Oko koga će se druge zemlje EU okupiti?

Neki europski lideri i građani prepoznaju rusku prijetnju, ali nisu voljni napraviti tešku odluku da preusmjere sredstva sa socijalne potrošnje na odbranu, a da ne spominjemo postavljanje svojih društava i ekonomija na predratne temelje. Drugi bi mogli biti privučeni tihim pristupom dok se polako, postupno naoružavaju. Ali nužnost europskih okolnosti – s agresivnim ruskim režimom koji je spreman promijeniti granice i već vodi beskonačni europski rat – vjerovatno će natjerati EU da gravitira prema pristupu Varšave.

Macron je pokrenuo brojne diplomatske inicijative, uključujući Europsku političku zajednicu i Europsku inicijativu za intervenciju, u svom kontinuiranom pokušaju da zauzme središte političke pažnje u Europi. Ali njegova energična aktivnost i mnoštvo ideja dali su ograničene rezultate, proizvevši deklaracije, a ne odluke. Europske politike prema Ukrajini i Rusiji puno su odlučnije od početnih preferencija Francuske na početku rata punog razmjera. Francuska ukorijenjena vanjskopolitička tradicija unilateralizma i traženja maksimalne slobode manevriranja također otežava učinkovitu izgradnju koalicije.

Scholz, koji vodi trostranačku koalicijsku vladu, iskusan je u njemačkoj tradiciji izgradnje konsenzusa, što Berlin čini najvjerovatnije zadanom opcijom za stvaranje središta političke gravitacije u Europi. No poput Francuske, Njemačka je slijedila, a ne predvodila politiku Ukrajine, što je rezultiralo značajnim frustracijama među njezinim kolegama iz EU.

Berlinov tihi način diplomacije s čekovnom knjižicom decenijama je bio neprocjenjiv u poticanju europske suradnje u mirnodopskim uvjetima, ali nije učinkovit pristup u pomaganju u dobivanju rata i uspostavljanju odvraćanja. To su test volje koliko i sukob resursa.

Tusk se, u međuvremenu, još uvijek iskopava iz diplomatske štete koju je ostavila prethodna vlada pod strankom Pravo i pravda, koja je narušila odnose i položaj Poljske u EU i u svijetu. Poljska također nema ekonomsku težinu Njemačke ili politički doseg Francuske. Ali Tusk ima neusporedivo iskustvo pet godina obnašanja dužnosti predsjednika Europskog vijeća. U ovoj je ulozi pomogao voditi i stvoriti konsenzus među drugim EU liderima — od kojih su osam isti ljudi sada kao i 2019., kada je Tuskov mandat završio. S Tuskom i Sikorskim, Varšava donosi decenije javne službe i kredibilitet u vanjskoj politici, posebno u pogledu Rusije i Ukrajine.

Tuskova vlada, koja je sada u osmom mjesecu na vlasti, bila je zauzeta ponovnom izgradnjom saveza unutar EU. Oživio je format weimarskog trokuta koordinacije politike s Parizom i Berlinom. Pregovara s Francuskom o ugovoru sličnom francusko-njemačkom ugovoru iz Aachena, koji bi uspostavio mnogo bliže kanale konzultacija i suradnje među ministarstvima na radnom nivou. Poljska je također surađivala s osam zemalja spojenih u nordijsko-baltičkom formatu kako bi se pozabavili zajedničkim interesima i koordinirali regionalnu i širu politiku. Među članicama EU Varšava također ima povlašteni položaj kao transatlantski most Washingtona prema Europi. Naime, i sadašnji predsjednik SAD-a Joe Biden i tadašnji predsjednik Donald Trump odabrali su Varšavu kao mjesto za održavanje svojih glavnih govora o europskoj politici.

Zajedno, EU i njezine države članice pojačavaju odbranu svog kontinenta. Europske članice NATO-a kao grupa ove su godine dosegle minimum bloka od 2 posto BDP-a, čak iako neke zemlje još uvijek nedovoljno troše. Europa je pružila više od 170 milijardi eura vojne i financijske pomoći Ukrajini, obučila je 47 hiljada ukrajinskih vojnika (s još 13 hiljada koji će završiti obuku ovog ljeta) i potrošila više od 80 milijardi eura za preuzimanje gotovo 5 miliona ukrajinskih izbjeglica. EU je nedavno usvojila svoju 14. rundu ekonomskih sankcija Rusiji. I usredotočila se na jačanje svoje odbrambene i tehnološke industrijske baze za proizvodnju oružja i municije koje Ukrajina treba i budućih zahtjeva za odvraćanje.

Ipak, Europa je još uvijek djeluje ispod svog dometa, a njezini ogromni resursi nisu pretočeni u odlučujuću moć. Suočila se s vakumom vodstva tokom posljednje tri godine, počevši s ogromnim obavještajnim propustima i propustima u donošenju odluka koji su prethodili ruskoj invaziji Ukrajine punog opsega u februaru 2022. Nije jasno jesu li Berlin, Pariz, Brisel i drugi glavni gradovi izvukli dovoljno pouka iz ovih neuspjeha i ispravili nedostatke. Bidenova administracija uspjela je postići konsenzus s Europom i iskovati jedinstveni odgovor Zapada – i to bi mogla učiniti ponovo u drugom mandatu, ovisno o ishodu izbora u SAD-u.

Ali u nekim europskim prijestolnicama – uključujući Pariz i Berlin – ruski rat još uvijek nije stvorio potreban osjećaj hitnosti za europsku sigurnost. Bez aktivnog vodstva, EU riskira nastavak strateškog lutanja. Europske prijestolnice mogle bi proći gore nego gledati u Varšavu, slijedeći poljski primjer kako bi uskladile retoriku s resursima, povećale i jedno i drugo i nastojale pobijediti u Ukrajini.