Ubrzo će se u Turskoj održati izbori koji bi mogli predstavljati najveći izazov Erdgoanovoj vlasti do sada. Međutim, kako se navodi u analizi naslova “Otporni turski autokrata”, koju je objavio ugledni Foreign Policy, Erdogan je poduzeo niz koraka kako bi zadržao vlast.

Krajem februara, nakon što je veliki zemljotres razorio veliki dio njegove zemlje, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan suočio se s jednim od najvećih izazova u svojoj političkoj karijeri, navodi Foreign Policy.

Soner Cagaptay, direktor Turskog istraživačkog programa na Washington Institutu, navodi da je, uzimajući u obzir da su predsjednički izbori za tri mjeseca, odgovor vlade na humanitarnu katastrofu bio je “slab i haotičan”.

Navodi da je, povrh toga, Erdoganova ekonomska politika izazvala ogromnu inflaciju i da su se mnogi građani Turske “zasitili njegove vladavine jake ruke”.

A kako je Erdoganova popularnost padala, novoformirani savez šest opozicionih stranaka, na čelu s Kemalom Kilicdarogluom, predsjednikom Republikanske narodne stranke (CHP), djelovao je “iznenađujuće disciplinirano i organizirano”. Prvo put nakon 20 godina na vlasti je izgledalo da će Erdogan izgubiti kontrolu nad Turskom.
Međutim, sada sve izgleda drugačije.

“Koristeći svoj široki utjecaj na turske medije, Erdogan je efektivno ograničio javnu debatu o potresu, preusmjeravajući domaću diskusiju na industrijska i vojna dostignuća Turske pod njegovom vlašću. U međuvremenu, kandidat treće strane je ušao u utrku, pružajući Erdoganu dodatna sredstva da razbije opoziciju. A vladina reforma načina na koji parlament raspodjeljuje mjesta mogla bi predsjedničkoj Stranci pravde i razvoja (AKP) dati značajnu prednost na predstojećim izborima”, piše Cagaptay.

Kako se približavaju izbori 14. maja, sada se čini vjerovatnim da bi Erdogan mogao barem uspjeti da izdejstvuje drugi krug i da bi AKP i njeni koalicioni partneri mogli čak imati većinu u parlamentu.

“Koliko god se činilo neočekivanim, Erdoganov povratak karakterističan je za političara koji je u više navrata pokazao svoju vještinu da koristi državne resurse u svoju korist i da podijeli ili neutralizira svoje protivnike”, piše on.

Navodi da su nedavne izborne utrke u Turskoj nepravedno favorizirale Erdogana otkako je 2018. godine progurao prelazak na predsjednički sistem izvršne vlasti, te da sada ključne birokrate otvoreno podržavaju vladajuću AKP i stavljaju joj na raspolaganje državne resurse, a navodno nezavisna tijela kao što je turski birački odbor i mnogi turski sudovi dobijaju intrukcije od predsjednika.

Također je iskoristio svoj utjecaj na korporativni sektor kako bi povećao svoju moć, a preduzeća koja ga podržavaju “sada kontroliraju skoro 90 posto turskih medija”, piše Cagaptay.

Erdogan se u međuvremenu “nemilosrdno obračunao s ključnim aktivistima civilnog društva i opozicionim političarima, od filantropa i organizatora civilnog društva Osmana Kavale do Selahattina Demirtasa, bivšeg predsjednika prokurdsko-liberalne Narodne demokratske stranke (HDP)”, navodi on, te dodaje kako su mnogi od Erdoganovic protivnika u zatvoru.

Cagaptay navodi da je Erdogan, kao i mnogi drugi autoritativni lideri poput Viktora Orbana u Mađarskoj, “koristio državu u svoju korist” kako bi “stvorio nepravedne uslove za igru” tokom kampanje.

“Sticanjem širokog uticaja na pravosuđe, vladinu birokratiju i nacionalne medije, ovi lideri su često bili u stanju da proizvedu povoljne izborne ishode bez obzira na relativnu snagu opozicije. Erdoganova otpornost pokazuje koliko teško može biti svrgnuti neliberalnog vođu u izbornom nadmetanju, čak i onog koji uživa malu podršku”, piše on.

“Sultanova borba”

Na papiru, ovogodišnji izbori predstavljaju velike nove izazove za Erdogana.

Cagaptay ističe da je turska ekonomija je u dugotrajnoj krizi, da je turska valuta izgubila preko 450 posto vrijednosti u posljednjih pet godina, i da je inflacija u stalnom porastu, blizu 100 posto.

U prošlosti je stabilan ekonomski rast bio ključan za Erdoganov uspjeh, s obzirom da je pobijedio na skoro desetak nacionalnih izbora “uglavnom zahvaljujući njegovom dosadašnjem izvlačenju birača iz siromaštva, poboljšanju pristupa uslugama poput zdravstvene zaštite i obezbjeđivanju ekonomskog prosperiteta i stabilnosti”.

Tokom njegove prve decenije na vlasti, između 2003. i 2013. godine, Turska je privukla rekordne iznose direktnih stranih investicija, što je pomoglo u finansiranju Erdoganovog “ekonomskog čuda” i jačanju baze AKP-a. Čak i nakon što je priliv stranih direktnih investicija prestao u godinama nakon vladinog gušenja protesta u parku Gezi 2013. godine, Erdogan je i dalje uspio održati ekonomiju zahvaljujući velikom prilivu globalnih investitora.

Od 2018. godine je, međutim, Erdoganov hvaljeni ekonomski “erodiran”, piše Cagaptay. Navodi da je Erdogan promjenom ustava sebe u suštini proglasio “novim sultanom” Turske, te postao “šef države, šef vlade, šef vladajuće stranke, šef nacionalne policije i šef vojske”.

Također je, navodi, preuzeo direktniju kontrolu nad ekonomijom, a centralna banka je izgubila svoju nezavisnost, što je predstavlalo upozorenje za strane investitore.

“Štaviše, otkako je počela pandemija COVID-19, njegove sve neortodoksnije ekonomske politike dovele su ekonomiju u previranja. Uvjeren da kamatne stope pokreću inflaciju, on je zadržao turske stope na niskom nivou, podstičući inflaciju još brže, uzrokujući skokove cijena hrane i sveobuhvatnu finansijsku nesigurnost. Drugim riječima, Erdoganovo hvatanje moći izvuklo je tepih ekonomskog rasta i stabilnosti ispod njegovih nogu – a sa tim i veliku bazu koja ga je nekada podržavala”, piše ovaj analitičar.

Istovremeno, opozicija je daleko jedinstvenija nego ranije. Na prethodnim izborima, Erdogan je mogao apelirati na svoju nativističku bazu demonizirajući različite turske političke grupe kao što su ljevičari, liberali, Kurdi i Aleviti, između ostalih. A pošto su i same ove grupe bile razbijene na razne manje i konkurentne stranke, nisu bile dovoljno jake da se suprotstave ovom pritisku.

Međutim, 2018. godine su četiri opozicione stranke odlučile udružiti snage, s Kilicdarogluom na čelu.

U početku, ova koalicija, Nacionalni savez, nije imala ogroman uticaj, ali uoči tekuće kampanje pridružile su joj se još dvije stranke, stvarajući moćan front za promjene koji pokriva gotovo cijeli spektar turske politike. U svojoj predizbornoj platformi je Nacionalni savez obećao da će okončati vladavinu jednog čovjeka, ponovo uvesti i ojačati demokratske norme i slobode, te ponovo uspostaviti vladavinu prava. Također obećava da će se udaljiti od Erdoganove hladno transakcijske vanjske politike.

“Ako Kilicdaroglu dobije predsjedništvo, Ankara bi se bliže povezivala sa transatlantskom zajednicom, posebno Evropom”, piše Cagaptay, te dodaje da je Kilicdaroglu također obećao da će ponovo prihvatiti nezavisnost centralne banke. Procjenjuje kako bi svi ovi razvoji vjerovatno pokrenuli novi priliv stranog kapitala, pomažući ponovnom pokretanju ekonomskog rasta.

Uz obećanje o novoj Turskoj pod Kilicdarogluom, posrnuta ekonomija i ujedinjena opozicija za Ersogana predstavljaju najteži izborni izazov u njegovoj karijeri.
Ipak, Erdogan je razvio strategije za suprotstavljanje ovim prijetnjama.

U ovom trenutku, Kilicdaroglu ima malo vodstvo nad Erdoganom, a u utrci za kontrolu parlamenta je opoziciona koalicija ispred Narodne alijanse, bloka koji podržava Erdogana.

Ipak, Erdogan i njegove pristalice sada vjeruju da mogu uskratiti opoziciji parlamentarnu većinu i spriječiti Kilicdaroglua da osigura potpunu pobjedu na izborima 14. maja. A Erdogan je uvjeren da, ako dođe do drugog kruga predsjedničkih izbora, može pobijediti.

“Učinimo Tursku ponovo velikom”

Prema Cagaptayu je Erdoganova najveća snaga njegova “kontrola informacija”.

“S obzirom na njegov ogroman utjecaj na turske medije i činjenicu da oko 80 posto stanovništva ne može čitati druge jezike osim turskog, oblikovanje poruke postalo je jedno od njegovih najmoćnijih oruđa za osvajanje glasova”, piše on.

Uz to su se mnogi ljudi okrenuli društvenim mrežama u potrazi za besplatnim vijestima, a Erdogan je, navodno, poduzeo korake da i njih kontroliše.

Parlament je 2020. godine, pod kontrolom AKP-a i njenog saveznika, ultra-tursko-nacionalističke Stranke nacionalističke akcije (MHP), usvojio zakon o društvenim medijima koji prisiljava globalne platforme koje žele djelovati u Turskoj da otvore urede u zemlji, čineći ih podložnim sankcijama i novčanim kaznama, te ograničenju ili zabrani njihovog sadržaja.

U međuvremenu su, navodi Cagaptay, nekoliko nezavisnih turskih TV mreža koje nisu pod kontrolom kompanija koje podržavaju Erdgoana dobile velike novčane kazne i ukinute “ako puštaju sadržaje koji su izvan odobrenog narativa vlade”.

U skladu s tim su, navodi, vijestibile vrlo selektivne. Kao primjer navodi nedostatak izvještavanja o inflaciji, koja se gotovo i ne spominje iako je 2022. dostigla čak 85,5 posto. Također Cagaptay navodi da nije bilo mnogo vijesti o “katastrofalnoj” reakciji vlade na potres, masovnoj i rastućoj korupciji vladajuće elite, uključujući predsjednika i njegovu porodicu, epidemiji femicida u zemlji, nepoštivanju ljudskih prava, zatvaranju novinara i političara i drugih vijesti koje bi mogle biti štetne za AKP.

“Umjesto toga, građani dobijaju kontinuirani niz vijesti o rastućem statusu Turske kao velike međunarodne sile, uključujući priče o prvom domaćem automobilu u zemlji, nedavnom otkriću nalazišta prirodnog plina u Crnom moru i prvom turskom pomorskom nosaču helikoptera”, navodi, te dodaje da je poruka građanima da prigrle Erdogana jer je on lider koji Tursku može “učiniti ponovo velikom”.

Cagaptay koristeći ovu frazu pravi paralelu između Erdoganove politike i slogana bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa – “Učinimo Ameriku ponovo velikom” (Make America great again).

On upozorava da “postoji još mračnija strana Erdoganovog informacionog rata”.

Navodi kako Erdoganova kampanja “podmuklo” iznosi lažne optužbe protiv opozicije, posebno protiv prokurdske stranke HDP koja podržava Nacionalni savez i njenog predsjedničkog kandidata Kilicdaroglua. Navodi da, iako je HDP miroljubivi politički pokret, pro-erdoganski mediji tvrde da je HDP isto što i Kurdistanska radnička partija (PKK) koja je označena kao teroristička grupa koja se decenijama bori protiv Turske, i Kilicdaroglua podržavaju “teroristi”.

A što se tiče ekonomije, Erdoganu su, navodi Cagaptay, pomogle i sve veće veze sa drugim autokratama, kao što su ruski predsjednik Vladimir Putin i saudijski prijestolonasljednik Mohamed bin Salman.

“Tokom prošlogodišnje inflatorne krize, princ Mohamed je prebacio 5 milijardi dolara turskoj centralnoj banci kako bi pomogao da se privreda održi. Ruska državna korporacija Rosatom obezbijedila je sličan iznos u julu 2022. za financiranje nove nuklearne elektrane u južnoj Turskoj, nuklearne elektrane Akkuyu; taj transfer se proširio na ekonomiju, pomažući stabilizaciji valute”, piše on.

Podsjetio je da su Putin i Erdogan 27. aprila razgovarali putem video linka kako bi obilježili otkrivanje elektrane koju je izgradila Rusija.

“Uprkos ekonomskim poteškoćama Rusije, Putin bi takođe mogao pomoći svom turskom kolegi u gotovinskim transferima”, piše on.

Erdogan, je, prema ovom analitičaru, privlačan i za Rusiju i za Saudijsku Arabiju zbog njegovog autoritativnog načina vladanja i udaljavanja od Zapada.

“Putin turskog lidera smatra saveznikom koji mu može pomoći da potkopa liberalni međunarodni poredak predvođen SAD-om. Saudijski prestolonaslednik je, takođe, jasno stavio do znanja da više voli da ima posla sa konzervativnim autokratom nego sa Kilicdarogluom koji prihvata demokratiju i Evropu”, piše on.

“Ja ili haos”

Cagaptay navodi da sada Erdogan, kao i ranije, “koristi turski izborni sistem u svoju korist”, te da je 2022. godine progurao zakon koji će povećati šanse da AKP i njeni koalicioni partneri, poznati kao Narodna alijansa, zadrže kontrolu nad parlamentom.

U turskom izbornom sistemu, procedura predsjedničkog glasanja je jednostavna: pobjednik se može izabrati tako što dobije više od 50 posto glasova ili, ako nijedan kandidat to ne postigne, pobjedom u drugom krugu između prva dva kandidata iz prvog kruga.

Međutim, put do kontrole nad Parlamentom je sada daleko zamršeniji, zahvaljujući turskoj tradiciji izbornih saveza. U prošlosti, mjesta su bila podijeljena prvenstveno na osnovu zbirnih glasova, sistema koji je favorizirao najjači savez.

Cagaptay objašnjava da je Erdgoan, predviđajući da će savez opozicije biti jači od njegovog na izborima 2023. godine, uspio da promijeni parlamentarni izborni zakon.

Sada, umjesto najvećeg saveza, novi zakon favorizira najveću stranku, koja je u višestranačkom sistemu Turske i dalje AKP. Ovo bi moglo biti dovoljno da Erdoganovoj Narodnoj alijansi da dodatnih 10-20 mjesta, te da da osvoji parlamentarnu većinu 14. maja.

Cagaptay vjeruje da Erdogan cilja na potpunu pobjedu u parlamentu i drugi krug izbora za predsjednika.

“U ovom scenariju, dok se priprema za drugi krug, Erdogan će reći biračkom tijelu da bi podijeljena vlada bila katastrofa za Tursku i da ga mora vratiti na mjesto predsjednika kako bi održala stabilnost”, piše on.

Navodi da je Erdoganova strategija “ja ili haos” funkcionirala u prošlosti, te kako su 2015. godine, kada je njegova AKP nakratko izgubila kontrolu nad parlamentom u junu, sigurnosne snage zemlje oslabile tokom takozvanog ljeta pakla, obilježenog napadima PKK-a i ISIS-a, a biračko tijelo brzo se svrstalo iza Erdogana, dajući njegovoj stranci novu zakonodavnu većinu na izborima u novembru.

Iako su takvi napadi malo vjerovatni tokom ovog izbornog ciklusa, Cagaptay upozorava da je mogućnost ponovnog nasilja realna. Ono što ga posebno zabrinjava je nedavni savez tvrdolinijaške stranke HUDA-PAR s APK-om.

“Zaista, mogućnost novog ekstremističkog nasilja mogla bi predstavljati direktnu prijetnju koheziji opozicionog saveza. Trenutno, Kilicdaroglua podržavaju i prokurdski HDP i turska nacionalistička Dobra stranka (IYI), koja je duboko oprezna prema kurdskoj militantnosti. Obnavljanje oružanog sukoba koji uključuje PKK i HUDA-PAR sigurno bi izazvalo dublju polarizaciju između IYI i HDP, što bi vjerovatno podijelilo pro-Kilicdaroglu blok i koštalo opoziciju predsjedništva”, navodi on.

Posljednja šansa za demokratiju

Ističe da bi predsejdnički izbori u Turskoj mogli bi imati najveće posljedice od svih do sada.

“Ili će Erdogan izgubiti, dajući Turskoj šansu da obnovi punu demokratiju, ili će pobijediti i vjerovatno ostati na vlasti do kraja života. Ako to učini, sve preostale nezavisne institucije, uključujući sudove koji mu još nisu pali u ruke, trustove mozgova, univerzitete, novinske kuće i ministarstvo vanjskih poslova, vjerovatno će potpuno izgubiti svoju autonomiju, s važnim posljedicama ne samo za tursku političku sistema, ali i njegove vanjske politike”, navodi Cagaptay, te dodaje kako bi, “na Putinovo veliko zadovoljstvo”, Turska vjerovatno ostala u NATO-u ali bi Erdogan mogao imati negativan uticaj na savez, “potkopavajući jedinstvo saveza uz Orbana u Mađarskoj”.

“Još uvijek je moguće da bi Kilicdaroglu mogao uskratiti Erdoganu kontrolu nad narativom haosa i uvjeriti birače da napuste sultana. Opozicioni lider je već pokazao da neće slijediti predsjednikov put ka demonizaciji i polarizaciji. I čini se mogućim da bi on mogao izaći naprijed 14. maja. Ali Erdogan ima dugogodišnje iskustvo u manipulaciji političkim sistemom u svoju korist, i postavio je snažnu strategiju za ostanak na vlasti”, piše on.

Navodi kako je Erdogan, zajedno s Orbanom, “izmislio populistički autoritarizam početkom dvadeset prvog vijeka”, a ovaj model su također kopirali lideri na drugim mjestima, “uključujući bivšeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara.”

“Za sada su slobodni izbori u Turskoj i dalje važni, a izbori ovog mjeseca će vjerovatno biti slobodni i mirni. Ako Erdogan bude poražen, to će označiti značajan pomak u statusu nativističkog populizma na globalnom nivou. Manje je sigurno kako će izgledati budući izbori u Turskoj ako Erdogan pobijedi”, zaključio je na kraju.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad