Kada je američki predsjednik Donald Trump izabran u novembru 2016. godine, mnoge europske zemlje okupile su se oko njemačke kancelarke Angele Merkel kao nove vođe slobodnog svijeta. Ovaj put, međutim, morat će potražiti novo vodstvo: Trostruka koalicija u Berlinu pod kancelarom Olafom Scholzom upravo je srušena nakon što su se Slobodni demokrati — mala pro-business stranka — pobunili zbog ekonomske politike zemlje. Analizu donosi politički magazin Foreign Policy.

Vremenski tajming čini se katastrofalnim nakon Trumpove ponovne izborne pobjede dan ranije, što prijeti da Europa i Njemačka uđu u razdoblje nestabilnosti. Međutim, u stvarnosti, kriza u Berlinu mogla bi biti dobra vijest. Koalicija Scholzovih Socijaldemokrata, Zelenih i Slobodnih demokrata bila je najdisfunkcionalnija, neodlučna i podijeljena njemačka vlada u posljednjim decenijama. Članovi koalicije aktivno su se suprostavljali po pitanjima Europske unije, pomoći Ukrajini, politike prema Kini i ekonomskim reformama. S obzirom na povratak Trumpa u Bijelu kuću, Njemačka i Europa ne mogu sebi priuštiti gotovo potpunu paralizu u Berlinu.

Nakon nacionalnih izbora u Njemačkoj 2021. godine, tri stranke su objavile “novi početak” kako bi prekinule stagnaciju reformi iz ere Merkel. Zatim, nakon što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu 2022. godine, obećali su suočavanje s njemačkim starim poslovnim modelom, koji se oslanjao na Rusiju za jeftin plin, Kinu za rast izvoza i ulaganja, te Sjedinjene Države za vojnu zaštitu.

Dvije godine kasnije, čak i najoptimističniji bi mogli vidjeti čašu promjena barem napola punu. Umjesto da postane lider Europe i Zapada, koalicija je abdicirala od liderstva u Europi, izbjegavala donošenje ključnih strateških odluka i prvo slijedila uske nacionalne interese. U vezi s Ukrajinom, Njemačka može tek sastaviti prolaznu ocjenu. Da, bila je jedan od najvećih donatora, predvodila je u obavezama za isporuku teškog naoružanja, rangirala se na drugom mjestu u ukupnoj pomoći Ukrajini nakon Sjedinjenih Država (iako je tek 15. prema pomoći kao postotak BDP-a), a prihvatila je najviše dobrovoljnih ukrajinskih izbjeglica od svih zemalja.

Međutim, Njemačka nema strateški fokus ni osjećaj hitnosti. Suprotno tvrdnjama da je u skladu sa saveznicima, Scholz je nastavio zabranjivati isporuku njemačkih raketa Taurus, čak i nakon što su Britanija, Francuska i Sjedinjene Države isporučile svoje vlastite rakete za dalekometne udare. A podrška Ukrajini smanjena je i postavljena u drugi plan u saveznom budžetu za 2025. godinu, dok je njemačka vlada neiskreno izjavila da će zajmovi podržani kamatama od zamrznutih ruskih sredstava nadoknaditi smanjenja. Ova pametna upotreba ruskih sredstava trebala je proširiti zapadnu pomoć, a ne zamijeniti je.

Za vlastitu odbranu, Njemačka je napokon postigla NATO-ov minimum od 2 posto BDP-a ove godine, ali poseban vanbudžetski fond stvoren za povećanje potrošnje do tog nivoa iscrpit će se do 2027. Kako će Berlin financirati odbranu 2028. i dalje potpuno je nejasno; koalicija je jednostavno “odgodila” to pitanje. Ministar odbrane Socijaldemokrata Boris Pistorius—najpopularniji političar u Njemačkoj, zbog čega ga je Scholz uglavnom marginalizirao—rekao je da budžet za 2025. godinu ne osigurava potrebna sredstva za pokriće povećanja troškova osoblja, a kamoli za ulaganje u nove sposobnosti. Rasprava o obnovi obaveznog vojnog roka nije nigdje dovela, osim do opcije dobrovoljnog služenja. Daleko od toga da postane vodeći sigurnosni igrač i “najbolje opremljena vojska” u Europi, kako je Scholz obećao, Njemačka se čini kao da nastavlja poslovati kao i obično.

U Europi, Scholzova vlada smatrana je najjednostranijom, unutarnje usmjerenom i nesuradljivom njemačkom vladavinom u dugo vremena. Ne samo da je Berlin jednostrano ponovno uveo granične kontrole u paničnom odgovoru na rastuće desničarske populiste u anketama nakon niza nasilnih napada povezanih s migrantima, nego su i njemački predstavnici u Europskoj uniji sve više apstinirali od glasanja jer koalicija nije imala jedinstven stav.

Šire europske interese činilo se potpuno odsutnima u njemačkim kalkulacijama; na primjer, kada je Njemačka zajedno s Mađarskom, Maltom, Slovačkom i Slovenijom glasala protiv uvođenja carina na kineske električne automobile. A ministar financija Slobodnih demokrata Christian Lindner, kojega je Scholz smijenio 6. novembra, bio je prvi koji je rekao “ne” prijedlogu bivšeg predsjednika Europske centralne banke Maria Draghija da poveća konkurentnost Europe velikim ulaganjima financiranim kroz zajednički dug.

S obzirom na očekivane prijevremene izbore do kraja marta, to bi bila nova prilika za Njemačku da preuzme vodstvo u ovim strateškim pitanjima. Ako bi se danas održali izbori, najvjerovatniji rezultat bio bi velika koalicija desno orijentiranih Kršćanskih demokrata i lijevo orijentiranih Socijaldemokrata — pri čemu bi prvi izašli na vrh i time osigurali kancelarsko mjesto. Zajedno bi imali oko 48 posto glasova. Kada je Merkel, kao Kršćanska demokratkinja, bila kancelarka, vladala je pod ovom konfiguracijom tokom 12 od svojih 16 godina na vlasti, a iako je to razdoblje bilo obilježeno dojmom inertnosti, promjena kancelara mogla bi donijeti novu snagu njemačkoj vanjskoj politici.

Friedrich Merz, predsjednik Kršćanskih demokrata i vjerovatni kancelar velike koalicije, napokon bi ostvario svoj životni cilj nakon što ga je Merkel prije dvije decenije izgurala iz politike. Na području sigurnosti, Merz je već signalizirao da je skloniji odlučnijem stavu prema Ukrajini nego Scholz. Javno je izazvao Scholza da ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu postavi ultimatum: prestati s napadima na ukrajinsku civilnu infrastrukturu u roku od 24 sata, ili će Njemačka isporučiti rakete Taurus. Iako bi Merz trebao pratiti svoju retoriku s akcijama kad zapravo preuzme vlast, velika koalicija mogla bi donijeti novu fiskalnu fleksibilnost za financiranje odbrane i pomoći Ukrajini, budući da bi obje stranke mogle pristati na ublažavanje njemačkih fiskalnih restrikcija, na što su Lindner i Slobodni demokrati bili protiv.

To bi bilo upravo ono vodstvo na koje su njemački europski partneri čekali od 2022. godine, kada je Scholz proklamirao “Zeitenwende” — novu eru u sigurnosti i odbrani, bez da je ikada poduzeo konkretne korake. A takvo vodstvo bit će neophodno dok rat bjesni u Europi i Trump ponovno bude na čelu Sjedinjenih Država.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje