Hiljade helikoptera mobilizovano u jednoj od najopasnijih misija u ljudskoj historiji

Prije četrdeset godina, rano ujutro 26. aprila 1986. godine, reaktor broj 4 u nuklearnoj elektrani Černobil eksplodirao je tokom sigurnosnog testa, uzrokujući požar, masovno oslobađanje radijacije i hitnu utrku za sprječavanje topljenja ostalih reaktora u elektrani.

Brza intervencija

Do nesreće je došlo kada je sigurnosni test pošao po zlu, uništivši reaktor 4 i otkrivši jezgro, stvarajući direktnu prijetnju ostala tri operativna reaktora.

Ozbiljnost incidenta zahtijevala je brzo suzbijanje, jer bi novo topljenje moglo drastično povećati radioaktivno oslobađanje, s nepredvidivim utjecajima na regije izvan neposredne blizine.

Trenutak nakon eksplozije, vatrogasci iz cijele regije mobilizirani su za borbu protiv požara, radeći bez odgovarajuće zaštitne opreme i nesvjesni pravog intenziteta prisutnog zračenja.

Čak i onima koji su donekle razumjeli opasnost naređeno je da šute ili da zadrže informacije, što je odražavalo rigidnu državnu kontrolu tadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Početna neefikasnost

S obzirom na neuspjeh početnih pokušaja, 36 sati kasnije odlučeno je da se koriste helikopteri, strategija koju je predložio Valery Legasov, zamjenik direktora Kurčatovljevog instituta za nuklearnu energiju.

Avioni su trebali direktno bacati pijesak, glinu, bor i olovo na izloženi reaktor, pokušavajući ugasiti požar i smanjiti oslobađanje zračenja.

Dok su helikopteri raspoređivani, hiljade stanovnika Černobila i susjednih gradova evakuirane su, što je dovelo do onoga što je poznato kao trajna zona isključenja.

Samo takozvanim likvidatorima, više od 600 Sovjeta uključenih u zadržavanje, dozvoljen je pristup visoko kontaminiranom području.

Početak jedne od najrizičnijih zračnih operacija

Za civilne i vojne pilote, jedna od najopasnijih misija u avijaciji je tekla, s ponovljenim letovima iznad otvorenog i nestabilnog reaktora.

Operacija je zahtijevala ekstremnu preciznost, fizičku izdržljivost i prihvatanje rizika koji su bili slabo shvaćeni u tom kritičnom trenutku krize.

Korišteni helikopteri i tehnička ograničenja

Tokom vanredne situacije korišteno je nekoliko modela, a najznačajniji su Mi-8 i Mi-26, pri čemu se potonji smatrao neophodnim zbog svog nosivog kapaciteta.

Svaka latjelica je morala djelovati u kontaminiranom zraku, izbacujući materijal direktno na još uvijek aktivno goruće gorivo jezgro.

Rad se obavljao polako, gotovo kap po kap, kako bi se spriječilo da udar materijala ugrozi preostalu strukturu postrojenja.

Mi-26 je izbacivao samo 3.000 kg po letu, uprkos tome što je mogao podnijeti do 20 tona, čime se sprječava strukturni kolaps ostalih motora.

Improvizovane početne procedure

U ranim danima, vreće za zadržavanje su ručno bacane kroz otvorena bočna vrata, dodatno izlažući posadu intenzivnom zračenju.

Kasnije, kako bi se smanjili rizici, tereti su počeli da se prevoze na vanjskim nosačima, smanjujući direktan kontakt između timova.

Operativne razlike između Mi-8 i Mi-26

Mi-8 je morao lansirati teret dok je u pokretu, jer nije mogao lebdjeti kada je bio teško natovaren, što je značajno smanjivalo tačnost desanta.

S druge strane, Mi-26 je mogao lebdjeti iznad reaktora, povećavajući preciznost, ali opasno produžavajući izloženost posade zračenju.

Hiljade letova da se požar stavi pod kontrolu

Bilo je potrebno više od 4.000 preleta prije nego što je požar stavljen pod kontrolu, rezultat postignut tek 10. maja 1986. godine.

Tokom tog perioda, više od 5.000 metričkih tona hemijske smjese bačeno je direktno na uništeni reaktor.

Snimci prikazuju pilote koji nose samo jednostavne maske, bez specifične odjeće za zaštitu od zračenja, u uslovima koji se danas smatraju uznemirujućim.

Intenzivna vrućina je uzrokovala da neki lete samo noseći pantalone, dok su se adaptacije sa olovnim pločama pojavile tek kasnije.

Helikopteri su također bacali sredstva za zaštitu oko Černobila, uspostavljajući barijeru za ograničavanje širenja radioaktivnosti kroz tlo.

Ovaj korak je povećao kontaminaciju letjelica, koji je akumulisao opasni otpad nakon svake misije.

Ekstremna kontaminacija i napuštanje helikoptera

Izvještaji pokazuju da je, nakon slijetanja, trava oko helikoptera brzo požutjela zbog akumuliranog zaostalog zračenja.

Posadama je bilo dozvoljeno da lete samo tri dana, a avion je na kraju napušten zbog prekomjernih rizika čišćenja.

Tokom misija, Mi-8 se sudario sa čeličnim kablovima sa dizalice u blizini reaktora, nakon čega se srušio pri čemu su poginula četiri člana posade.

Nesreća je pojačala ekstremni nivo opasnosti s kojim se svakodnevno suočavaju timovi uključeni u operacije spašavanja iz zraka.

Povlačenje helikoptera, prelazak na zemaljske operacije

Do kraja maja, nivoi zračenja su pali na relativno sigurnije nivoe, što je omogućilo početak intenzivnijih zemaljskih operacija u elektrani.

Ipak, rizici su ostali visoki za sve uključene u naknadne radove.

Bez postupaka ovih pilota i njihovih rizičnih operacija, zračenje se moglo proširiti po većem dijelu Evrope i Azije.

Operacija spašavanja iz zraka bila je ključna u suzbijanju katastrofe i sprječavanju još širih posljedica.

Ljudske žrtve i trajno naslijeđe

Hrabrost i žrtva pilota obilježili su kritično poglavlje u nuklearnoj historiji, s posljedicama koje se osjećaju decenijama.

Operacija ostaje ekstreman primjer hitnog odgovora na neviđenu tehnološku katastrofu.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad