Prema nedavnoj studiji, ubistvo je glavni uzrok smrti među muškarcima u dobi od 10 do 24 godine u Latinskoj Americi i na Karibima.

Većinu svog mladog života je Andrés Camilo Romaña (12) proveo skupljajući otpad u siromašnim četvrtima gradića Quibdóa u kolumbijskoj regiji Chocó uz Tihi ocean.

Nije volio ići u školu jer su ga tamo maltretirali, već je radije lutao ulicama i prebirao po kantama tražeći bilo što vrijedno.

‘Bio je dobar dječak. Naporno je radio‘, rekla je njegova majka Jacinta Romaña za The Telegraph. ‘Nikad nije pao u iskušenje da se zbog lake zarade priključi nekoj nasilnoj bandi.‘

Miran dječak

Andrés i njegova majka prehranjivali su se tako što su reciklirali sve što su mogli sakupiti, a najčešće su jeli samo rižu i jaja. Njegova majka kaže da je Andrés bio miran dječak koji je sanjao da jednoga dana ode u Kanadu. Želio je vidjeti snijeg i osjetiti hladnoću na svojoj koži, ali u travnju 2021. nasmrt ga je izbola grupa tinejdžera.

Andrés i dvojica njegovih prijatelja, u dobi od devet i 17 godina, prešli su nevidljivu granicu teritorija bandi. Optužili su ih da su suparničkoj skupini odavali osjetljive podatke.

Trojicu dječaka brutalno su napali mačetom jer cijena koju ćete platiti ako zalutate na neprijateljski teritorij je ubistvo.

‘Andrés je preminuo od teških ozljeda trbuha. Rastrgali su ga. Sigurno je jako patio‘, kazala je njegova majka.

Baš kao i mnogi gradovi Latinske Amerike, Quibdó je na udaru organiziranog kriminala i bandi te je jedno od najnasilnijih mjesta na svijetu. Ima stopu ubistava od 127 na 100.000 ljudi pa je prema globalnoj ljestvici ubistava na drugom mjestu nakon Tijuane u Meksiku.

Također, više od polovice žrtava ubistava u Quibdóu mlađe je od 30 godina, a mnogi od njih su djeca.

Nasilje bandi

Prema nedavnoj studiji koju je objavila Panamerička zdravstvena organizacija, ubistvo je glavni uzrok smrti među muškarcima u dobi od 10 do 24 godine u Latinskoj Americi i na Karibima. To je također drugi glavni uzrok smrti među ženama iste dobi.

Ured UN-a za droge i kriminal (UNODC) kaže da je većina ovih ubistava vjerojatno povezana s nasiljem bandi. Latinsku Ameriku zahvatila je epidemija ubistava, a stručnjaci kažu da znaju zašto je tome tako.

‘Nasilje i dalje postoji diljem Latinske Amerike i Kariba zbog visokih prihoda i društvene nejednakosti‘, rekao je dr. Robert Muggah, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za ubistva.

‘Visoka nezaposlenost mladih muškaraca i niz drugih strukturnih čimbenika povezanih s nepovoljnim položajem mladih ljudi u urbanim okruženjima, neujednačenim pristupom kvalitetnom obrazovanju i smanjenim prilikama za normalan život također su čimbenici koji doprinose ovako visokoj stopi nasilja i ubojstava.‘

U Quibdóu su zatočili tri dječaka i mučili ih nekoliko sati. Prvo su ih osakatili, a onda i ustrijelili pa njihova tijela bacili na ulicu da ih svi vide.

Svjetsko žarište ubistava

Za divno čudo, devetogodišnji Cristian David Mena ostao je živ unatoč teškim ozljedama. Banda mu je odsjekla jednu ruku i imao je nekoliko rana od vatrenog oružja na gornjem dijelu tijela. Ostavili su ga da umre, no stigao je policiji ispričati što se dogodilo prije nego što je nakon tri dana ipak umro na operacijskom stolu.

Globalno, stope ubistava dramatično su pale tijekom pandemije Covid-19, ali kako je svijet izlazio iz karantene, broj ljudi koji su namjerno ubijeni ponovno je počeo rasti, posebno u Americi, koja je i dalje svjetsko žarište ubistava..

Brazil je zemlja s najviše ubica na planetu u smislu apsolutnih brojki (2022. godine bilo ih je 40.800), ali Jamajka je zemlja s najvećom stopom po glavi stanovnika (52,9 na 100.000 ljudi), a zaraza ubistava se širi. Čak i karipski otoci poput Turks i Caicosa, koji se obično smatraju tropskim rajem, prijavljuju povećanu razinu nasilja.

Jedna od najstabilnijih zemalja u regiji, Kostarika, također bilježi rekordan broj ubistava u posljednjih dvanaest mjeseci.

‘Ljudi koje ubijem zaslužuju umrijeti‘

Generacija za generacijom u Latinskoj Americi izložena je nezamislivim razinama nasilja i mnogima je nasilje postalo načinom života.

Jonny je plaćeni ubica – tzv. ‘sicario‘ – u gradiću Caucasia u sjevernoj Kolumbiji. Imao je petnaest godina kad ga je 2013. upoznao Mathew Charles, reporter britanskog Telegrapha. Tada je već dvije godine bio ubica. Bio je član Zaljevskog klana i stekao je reputaciju jednog od njihovih najboljih ljudi.

Zaljevski klan je jedna od najvećih organiziranih kriminalnih skupina u zemlji koja, između ostalog, trguje drogom, ljudima i zlatom, ali u Caucasiji su zapravo zasebna država.

Zaljevski klan i vojska njihovih plaćenih ubica uspostavili su kulturu šutnje kako bi zaštitili svoje nezakonite poslove. To je grad pod opsadom u kojem možete ostati živi samo ako šutite i ništa ne vidite i ne čujete.

Jonny ima 15 godina, no izgleda mlađe, a taj je njegov izgled posve suprotan njegovim užasnim riječima.

‘Ono što radim ne smatram ubistvom‘, kaže. ‘Ljudi koje ubijem zaslužuju umrijeti.‘

Sicariosi, tj. plaćeni ubojice, reagiraju i na najmanje nepoštovanje autoriteta Zaljevskog klana. To uključuje ubijanje onih koji neovlašteno prodaju drogu, kao i onih koji odbijaju platiti iznude i doušnike.

Izopačeni moralni kodeks

Sicariosi obavljaju poslove društvenog čišćenja. Lopovi, ovisnici o drogama i pripadnici LGBT zajednice najčešće su mete jer Zaljevski klan zajednici nameće izopačeni moralni kodeks kako bi potvrdio svoj autoritet.

Jonny vjeruje da je od njega ispravno podržavati ovakav sustav kriminalnog upravljanja.

‘Održavamo red‘, kaže Jonny.

Baš poput Covida, i zaraza ubistava najbrže se širi među najranjivijom populacijom. To siromaštvo i društvenu isključenost iskorištavaju naoružane bande koje se međusobno natječu tko će kontrolirati trgovinu ljudima i hvataju ranjive tinejdžere i regrutiraju ih u svoje redove.

‘To je lov na laki novac‘, kaže Jonny. ‘Većina male djece koja se pridruže je gladna i samo žele zaraditi za hranu za svoje obitelji.‘

Očajnicima je nasilje bijeg, a članstvo u bandi se doživljava kao brzo rješenje za taj očaj i neimaštinu.

‘To je izlaz iz svijeta ništavila u kojem odrastamo, a i lakše je povući okidač nego čitav dan crnčiti za sitniš‘, kaže Jonny.

Postati gangster donosi novac i motore, obećava opstanak i status.

‘Postao sam netko tko radi kao sicario. Netko važan.‘

Kad je reporter Charles prvi put vidio Jonnyja, nosio je skupe tenisice i debeli zlatni lanac, što je sve nabavio zahvaljujući lakom gangsterskom novcu.

‘Odrastali smo gladni‘

‘U mojoj obitelji nismo imali ništa. Odrastali smo gladni. Sjećam se da do svoje osme godine nisam imao ni par cipela‘, objašnjava Jonny. ‘Kad sam vidio da dečko moje sestre ima novca, htio sam biti dio toga. Znao sam da je gangster.‘

Jonnyjev kriminalni put slijedi poznati obrazac. Upoznali su ga s lokalnim zapovjednikom Zaljevskog klana i brzo je napredovao od dostave paketa i obavljanja malih poslova do prikupljanja novca od reketa i na kraju ubistava..

‘Što ti više vjeruju, to možeš više raditi i više novca zarađuješ.‘

Jonny je ogorčen i ljut. Ogorčen je na svijet jer mu nije pružio pravednu priliku u životu.

‘Nikad nisam razumio zašto neki ljudi mogu imati sve, a drugi nemaju ništa.‘

Rezultat takvog razmišljanja je i to što se čini da Jonny nema problem s činom ubijanja.

‘To je posao. Da ja to nisam učinio, netko drugi bi. Radim to da zaradim novac. Svi moramo zaraditi za život‘, kaže Jonny.

Ubistvo je za Jonnyja i neki oblik osvete. To je odmazda prema svijetu koji mu je dao tako malo prilika.

‘Nitko ne mari za mene. Nitko mi nije pomogao kad nisam imao hrane i obuće, pa zašto bih onda mario za svijet? Zašto bih mario za društvo koje me isključilo.‘

Sicariosi često pokazuju čudnu mješavinu naivnosti i hrabrosti, ali Jonny pokazuje i distanciranost koja je očito skrenula njegov moralni kompas.

‘Želim natjerati ljude da me se boje. Želim moć. Želim poštovanje. Zar to ne zaslužujem?‘

‘Prvo ubistvo je teško, ali poslije postaje lakše‘

Život u Caucasiji pod kontrolom bandi je jeftin. Sicariosi obično dobivaju plaću između stotinu i tristo dolara svaki mjesec.

‘Prvi put kad ubiješ je teško‘, kaže Jonny. ‘Ali svaki sljedeći put je lakše. To je navala adrenalina. To postaje ovisnost. Ključno je ne razmišljati o osobi, već o novcu.‘

Sicariosi ne djeluju sami. Ljude najčešće napadaju s motocikla. Prva faza je ispitivanje mete, što je posao koji obavljaju promatrači, obično mreža tinejdžera s mobitelima. Na dan ubistva promatrači će koordinirati akciju i obavijestiti ‘pilota‘ ili vozača koji je zadužen za bijeg ne samo gdje je meta, već i gdje da se nađe s osobom koja skriva oružje.

Sicario obično ima oružje samo onoliko vremena koliko mu je potrebno da počini ubistvo. Pilot će dovesti sicarija dovoljno blizu mjesta događaja da identificira metu. Sicario će zapucati iz svog oružja i onda pobjeći te vratiti pištolj da ga ponovno sakriju. Takav je sustav karakterističan za ubistva diljem Latinske Amerike.

Godine 2015. Jonny je uhićen zbog ubistva mladića homoseksualca. U zatvoru je proveo neko kratko vrijeme i onda je pušten. Pokazalo se da je ključni svjedok u njegovom slučaju bio lažan i optužbe su odbačene. Nije neuobičajeno da policija u Kolumbiji podmetne dokaze ili plati lažne svjedoke u pokušaju da dođu do osuđujuće presude.

Zastrašujuća arogancija

Nakon što su ga pustili na slobodu, Jonny je dobio naviku prijeteći se smješkati.

‘Prepametan sam da bi me uhvatili‘, kaže. ‘Znam da sam to učinio, oni znaju da sam to učinio, samo oni nisu u stanju obaviti svoj posao kako treba.‘

To što je uspješno izmakao ruci pravde, kod njega je potaknulo zastrašujuću aroganciju. ‘Sada sam nepobjediv‘, kaže.

Prema podacima UNICEF-a, u Latinskoj Americi i na Karibima ima više djece i tinejdžera u zatvorima nego bilo gdje drugdje u svijetu. Stopa zatvaranja mladih u toj regiji je druga iza SAD-a i gotovo tri puta veća od svjetskog prosjeka od 77 zatvorenih mladih na njih 100.000.

U centru za pritvor mladih u gradu Montería na sjeveru Kolumbije, smješteno je 18 tinejdžera. Ima mjesta i za mnogo više, ali zatvor je tek nedavno ponovno otvoren nakon što su ge prije nekoliko godina zatvorili zbog niza samoubistava..

Većina zatvorenika su sicariosi i članovi Zaljevskog klana, baš poput Jonnyja.

Nije tako lako pucati…

17-godišnji gangster sjedi na podu i petlja po rukama. Zove se Jorge i zbog ubistava je osuđen na maksimalno dopuštenih osam godina zatvora za maloljetnika.

Nakon odslužene dvije godine kazne, i dalje ga muče noćne more. Pucanje nije tako lako kao što se na prvi pogled čini, objašnjava. Lak novac ima posljedice.

‘Nisam se mogao pomiriti s onim što sam učinio. Plačem. Ne spavam‘, kaže.

Mlade prijestupnike potiču da započnu s kompliciranim procesom samorefleksije. U jednoj vježbi slikaju maske za lice kako bi istražili svoj identitet, koristeći boje kako bi prikazali svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.

‘To što sam bio u zatvoru natjeralo me da dobro razmislim o svojim postupcima i patnji koju sam prouzročio‘, kaže Jorge.

Moíses, njegov 15-godišnji cimer iz ćelije, slaže se.

‘Vani se osjećaš velikim, osjećaš se važnim. Ne razmišljaš ni o čemu dok te ne uhvate i ne zatvore‘, kaže. ‘Novac je lak, no da li se to dugoročno isplati? Sada mislim da ne.‘

Teško je znati govore li Jorge i njegovi kolege iz zatvora istinu kada tvrde da su se promijenili. Potpuno su svjesni da će pokazivanjem kajanja i znakova uspješne rehabilitacije ranije izaći iz zatvora, pa ne čudi ako padnu u iskušenje i lažu. Ali Jorge pokazuje znakove emocionalne zrelosti koje mnogi njegovi vršnjaci ne pokazuju.

‘Moram moći oprostiti sebi prije nego što mogu tražiti oprost od drugih. Prouzročio sam mnogo zla.‘

Jonny sjedi u prljavoj hotelskoj sobi i piše popis imena u bilježnicu. On to naziva popisom svojih postignuća, ali svako ime koje napiše, život je koji je oduzeo.

Tijekom svoje karijere kriminalca Jonny je ubio više od 30 ljudi, ali ni pet godina nakon prvog ubistava ne pokazuje nimalo srama ni krivnje.

Cinkaroš

‘Neću u zatvor niti za jedno od tih ubistava‘, kaže on.

Naime, 2017. Jonny je postigao dogovor s tužiteljima i postao cinkaroš, jedan od onakvih kakve je ubijao.

‘Nisam imao izbora. Bio je to najlakši način da ih skinem s vrata‘, kaže.

Jonnyjeva arogancija ga je natjerala da prkosi naredbama svojih zapovjednika. Uvidjeli su da ga ne mogu kontrolirati i poželjeli ga ubiti. Znajući da mu nema spasa jer je za njegovu glavu bila raspisana nagrada, odlučio se predati vlastima.

Reći će im sve što zna u zamjenu za imunitet od kaznenog progona, uključujući i imena svih svojih žrtava. Tužitelji su njegovu ponudu prihvatili nakon čega je uhićena i osuđena čitava jedna ćelija Zaljevskog klana.

Jonny je proveo gotovo pet godina u programu zaštite svjedoka i tijekom tog vremena uspio je završiti srednju školu i pronaći posao inženjera za telekomunikacijsku tvrtku. Ipak, život policijskog doušnika je usamljen.

‘Ne izlazim puno. Previše je opasno‘, kaže Jonny.

Kako zaustaviti epidemiju?

Mnogi latinoamerički političari u El Salvadoru traže načine kako zaustaviti epidemiju ubistava u regiji.

U posebnoj akciji predsjednika Nayiba Bukelea nazvanoj ‘Mano dura‘, odnosno ‘čvrsta ruka‘, početkom ove godine uhićeni su deseci tisuća gangstera te je stopa ubistava u zemlji pala na nulu. Ali ta je strategija naišla na žestoke kritike organizacija za ljudska prava i stručnjaka za sigurnost koji su rekli da takve politike funkcioniraju samo kratkoročno zbog silnih pogrešaka u procesuiranju kriminalaca.

‘Ova politika je neučinkovita, jer samo provođenje takvog zakona ne može ni smanjiti nasilje bandi ni spriječiti nezadovoljnu mladež da im se pridruži‘, kaže Sonja Wolf, meksička akademkinja i autorica knjige The Politics of Gang Control in El Salvador.

‘Suzbijanje uličnih bandi zahtijeva cjelovit pristup koji se bavi društvenim korijenima bandi i koja omogućuje članovima bandi da kasnije nastave živjeti normalnim životom.‘

No ubistva su ipak izlječiva bolest. Iako se imunitet na ubistvo ne može postići cijepljenjem, može se izliječiti učinkovitim vodstvom i politikom, kažu stručnjaci.

‘Tretiranje problema se uglavnom fokusira na simptome, a ne na uzroke‘, kaže dr. Muggah. ‘Takav pristup ne samo da je skup i neučinkovit, već je često i kontraproduktivan.‘

‘Život mi ništa nije dao‘

Grad Palmira na jugu Kolumbije je među najnasilnijima u svijetu, ali novi program smanjio je stopu ubistava u gradu za 29 posto na 42,9 ubistava na 100.000 stanovnika, što je najniža stopa u 17 godina. I dalje je viša od nacionalne stope od 26,8, ali lokalne vlasti kažu da je to značajno poboljšanje.

‘To pokazuje da su društvene inovacije bile učinkovitije od tradicionalnih sigurnosnih mjera‘, rekao je gradonačelnik grada, Óscar Escobar. ‘Nismo koristili nikakva dodatna sredstva, nikakav dodatni novac, samo smo uspjeli bolje koordinirati između različitih odjela gradske uprave.‘

Nagrađivani program, koji koristi epidemiološki pristup za identificiranje žarišta ubojstava, pruža podršku obitelji, kao i obrazovanje i poduzetničke prilike za mlade ljude.

Dva njegova glavna cilja su zadržati tinejdžere u obrazovnom sustavu i omogućiti im izvannastavne aktivnosti u sportu i glazbi.

S proračunom od nešto više od milijun eura, gradonačelnik i njegov tim kažu da su uspjeli protjerati bande iz gradskih prostora i transformirati živote oko 30.000 mladih ljudi u dobi od 15 do 29 godina.

Marcela Cabal jedna je od njih. Ova 27-godišnja majka dvoje djece školuje se za mehaničara motocikala.

‘To mi je izvor prihoda‘, rekla je. ‘To znači da mogu uzdržavati svoja dva sina dok oni idu u školu, a ne da moraju napustiti školovanje kako bi radili.‘

16-godišnji Andrés Murillo kaže da mu je najviše pomogla psihološka pomoć koju je dobio.

‘Bio sam ljut na svijet jer nisam mogao ništa učiniti sa svojim životom. Ovaj program mi je pomogao da shvatim da nisam sam. Pomoglo mi je da vidim da za mene postoji budućnost‘, kaže. ‘Lak novac je lak, ali život gangstera je kratak. A što će ti novac ako je jedina budućnost koju imaš groblje?‘

Društvene intervencije

Pristup gradonačelnika Palmire u izravnoj je suprotnosti s Bukeleovim pristupom u El Salvadoru. Stručnjaci kažu da političari baš i ne vole društvene intervencije jer rezultati obično nisu trenutni i mogu zahtijevati veća financijska ulaganja.

‘Pristupi poput onog u javnom zdravlju pomažu rasvijetliti dinamiku nasilja i ubistava, uključujući njihovu zaraznost. Ako bolje razumijemo kako i zašto dolazi do nasilja i ubistava, moći ćemo dramatično poboljšati učinkovitost i djelotvornost našeg odgovora‘, kaže dr. Muggah.

I grad Quibdóu se također pokušava uhvatiti u koštac s nasiljem bandi. Pokušali su implementirati kontroverzni program Totalni mir kolumbijskog predsjednika Gustava Petra, u kojem država pregovara s organiziranim kriminalnim strukturama kako bi potaknula njihovu demobilizaciju.

U sklopu inicijative, mladim članovima bande nude se minimalne plaće i školarine ako napuste svoj kriminalni život. To je nepopularna politika kod mnogih mladih ljudi.

‘Naporno sam radio i učio cijeli život‘, kaže 21-godišnji John Jairo Cuesta. ‘Kakvu poruku ovo šalje ljudima koji su ostali na pravoj strani zakona? Ne mogu si priuštiti da idem na sveučilište i ne mogu naći posao. Zašto bi netko tko se okrenuo nasilju trebao imati više mogućnosti od mene?‘

Program Totalni mir donio je Quibdóu privremeni predah i pad broja ubistava posljednjih mjeseci, ali taj proces jako je krhak.

‘Potrebna su nam ulaganja kako bismo mir učinili održivim, inače će se nasilje samo nastaviti‘, rekao je tajnik gradonačelnikova kabineta Hector Trujillo.

Deset godina otkako je prvi put sreo Jonnyja, reporteru Mathewu Charlesu ne čini se da se puno promijenio jer još uvijek pokazuje jako malo znakova kajanja.

‘Učinio sam ono što sam učinio da pokušam izgraditi budućnost‘, kaže Jonny. ‘Želim li da je život drugačiji? Naravno da želim. Ali sanjarenje ne vodi nikamo.‘

Mnogi od onih koje je Jonny pomogao zatvoriti, sada su opet na slobodi. Zbog toga je puno nervozniji. Stalno gleda preko ramena. Ipak, možda je najalarmantnije Jonnyjevo kolebanje u vezi života izvan bande. Sada ima 25 godina, nedavno je ostao bez posla i potreba za lakom zaradom se vratila.

‘Život mi nije ništa dao. Umoran sam od borbe. Lakše je vratiti se onome što najbolje znam, ubijanju. U tome barem ima novca.‘