Od bezbroj geostrateških iluzija koje su uništene posljednjih dana, najotrežnjujuća spoznaja za svakoga ko živi na europskom kontinentu trebala bi biti ova: Nikoga nije briga šta Europa misli. U nizu globalnih žarišta, od Nagorno-Karabaha preko Kosova do Izraela, Europa je srozana na ulogu dobronamjerne nevladine organizacije, čiji su humanitarni doprinosi dobrodošli, ali se inače ignorišu, navodi se u najnovijoj analizi magazina Politico.

Europska unija se uvijek borila da artikuliše koherentnu vanjsku politiku, uzimajući u obzir različite nacionalne interese njenih 27 članica koji u igri. Ipak, Unija je i dalje je važna, uglavnom zbog veličine tržišta. Međutim, globalni uticaj EU jenjava usred pada njene ekonomije i njene nesposobnosti da dokaže svoju vojnu moć u vreme rastuće globalne nestabilnosti.

Umjesto “geopolitičkog” centra moći koji je predsjednica Komisije Ursule von der Leyen obećala kada je preuzela dužnost 2019. EU se pretvorila u panevropsku marionetu koja stvara određeni stepen konfuzije stvarnim svjetskim igračima, dok se uglavnom stidi same sebe usred vlastite kakofonije kontradikcija, tvrdi Politico.

Autor teksta je za primjer uzeo konfuziju oko odgovora Unije na Hamasov napad na Izrael, navodeći da je u toku samo 24 sata, Komisija prešla od najave da će obustaviti svu pomoć Palestincima do signaliziranja da će povećati protok sredstava.

Magazin primjećuje da odgovor unije na događaje u Izraelu nije bio ništa manje zbunjujući. Iako je Izrael još uvijek brojao tijela iz najstrašnijeg masakra u historiji države, Visoki predstavnik Europske unije Josep Borrell, koji je takođe I dugogodišnji kritičar te zemlje, pribjegao je objema stranama.

Španski socijalista, Borrell osudio je Hamasov “barbarski i teroristički napad” dok je također prekorio Izrael zbog blokade Gaze i istakao “patnju” Palestinaca.

Pristup Španca bio je u oštroj suprotnosti sa pristupom von der Leyen, koja je nedvosmisleno osudila napade i dala da se izraelska zastava projektuje na fasadu svoje kancelarije.

Autor je potom uporedio europske poruke sa onim koje su dolazile iz Washingtona.

“U ovom trenutku moramo biti kristalno jasni”, rekao je američki predsjednik Joe Biden u posebnom obraćanju u Bijeloj kući. “Mi stojimo uz Izrael. Stojimo uz Izrael…”

Biden je napomenuo da je zvao Francusku, Njemačku, Italiju i Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi razgovarali o krizi. Ali one s kojima nije razgovarao bili su “lideri” EU.

Lajčakov učinak na Kosovu

Još jedan očigledan primjer geopolitičke nemoći Europe je Nagorno-Karabah, sporna, pretežno armenska, regija u Azerbejdžanu ali vjerovatno najbliži dokaz teze je do sada nerješivi problem na Kosovu, gdje Europljani godinama pokušavaju da postignu trajni mir između albanskog i srpskog stanovništva. Glavna prepreka je status sjevernog dijela Kosova, koji se graniči sa Srbijom, gdje Srbi čine većinu od oko 40.000 stanovnika.

Borel je čak imenovao “specijalnog predstavnika za dijalog Beograda i Prištine i druga regionalna pitanja zapadnog Balkana”.

Za tu funkciju imenovan je Miroslav Lajčak, bivši slovački ministar vanjskih poslova, koji, kako primjećuje autor, nije imao mnogo sreće u svojoj novoj ulozi. Iako je Lajčak dobio grandioznu titulu prije više od tri godine, Beograd i Priština se danas nalaze dalje od dogovora nego ikada prije.

EU je potrošila nebrojene milione pokušavajući da stabilizuje region, finansirajući organizacije civilnog društva, škole, pa čak i policijske snage.

Međutim, kada su tenzije zaprijetile da pređu u sveopštu borbu nakon upada srpskih militanata na sjever Kosova prošlog mjeseca, EU je bila primorana da pribegne svom isprobanom mehanizmu za rešavanje krize: Ujka Semu.

„Kritikuju nas za premalo vodstva u Europi, a onda i za previše“, rekao je američki diplomata Richard Holbrooke 1998. nakon što je Washington uvukao svoje nevoljne europske saveznike u pokušaje da zaustave kampanju etničkog čišćenja koju je pokrenuo jugoslovenski presdjednik Slobodan Milošević na Kosovu.

“Činjenica je da Evropljani neće imati zajedničku sigurnosnu politiku u doglednoj budućnosti”, dodao je Holbrooke. “Dali smo sve od sebe da i oni budu uključeni u ovu situaciju. Ali možete zamisliti koliko bih daleko dogurao sa gospodinom Milosevicem da sam rekao: ‘Izvinite, gospodine predsjedniče, vraćam se za 24 sata nakon što obavim razgovor sa Evropljanima’.”

Na kraju, magazin zaključuje da ne treba tražiti dalje od Ukrajine u potrazi za dokazom da uticaj Europske unije danas nije ništa veći. Iako je EU učinila sve što je mogla, obezbjeđujući desetine milijardi finansijske, humanitarne i vojne pomoći, to nije ni približno dovoljno da pomogne Ukrajini da se odupre ruskim napadima. Da nije bilo američke podrške, ruske trupe bi bile stacionirane duž istočnog krila unije, od Baltičkog do Crnog mora.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad