Nekoliko hiljada muškaraca 29. oktobra upalo je u zračnu luku u Mahačkali, glavnom gradu Dagestana na pretežno muslimanskom sjevernom Kavkazu u Rusiji. Tražili su Židove za koje se vjerovalo da su stigli iz Izraela, a policija se činila neaktivna, kao i u slučaju propale pobune bivšeg šefa Wagnera Jevgenija Prigožina u junu.

U drugom dagestanskom gradu, Khasaviurtu, rulja je tražila židovske izbjeglice navodno smještene u lokalnim hotelima, piše Financial Times. U Karačajevo-Čerkeziji prosvjednici su tražili iseljenje svih Židova iz republike. U Naljčiku, također na sjevernom Kavkazu, zapaljen je židovski kulturni centar u izgradnji, a na njegovim zidovima ispisani su antisemitski grafiti.

Kao što se dogodilo nakon Prigožinove pobune, činilo se da je ruski predsjednik Vladimir Putin privremeno izgubio kontrolu – ovaj put na Kavkazu, piše FT. Upravo na Kavkazu je počeo Putinov uspon na vlast nemilosrdnim vojnim pohodima.

U oba slučaja objašnjenje je isto: entuzijasti pokušavaju pomoći vladi da odlučnije provodi svoju politiku, kako je oni tumače. U slučaju Wagnera, to je bila borba protiv Ukrajine punom snagom. U slučaju Dagestana, to je značilo otvorenu podršku Palestincima.

Sadašnji rat na Bliskom istoku nije prvi tokom Putinove duge vladavine, ali su posljedice drugačije. Razlog leži u temeljito promijenjenoj vanjskoj i unutrašnjoj politici Rusije.

Nakon 11. septembra, Putin je bio prvi strani čelnik koji je nazvao svog američkog kolegu Georgea W. Busha da mu izrazi saučešće. Dvadeset i dvije godine kasnije, nakon Hamasovog napada na Izrael, Putin je bio oprezan, čak i dvosmislen u svojim riječima, iako se Izrael nije pridružio zapadnim sankcijama protiv Rusije i ograničio je svoju pomoć Ukrajini.

Jedan od razloga je taj što je rat protiv Ukrajine toliko promijenio Rusiju da ima drugačiji pristup arapsko-izraelskom sukobu i domaćem antisemitizmu.

Osporavajući pravo Ukrajine na postojanje, Rusija se ponaša kao arbitar i nasljednik sovjetskog cartva, a naslijeđe uključuje i prijateljstvo s arapskim državama, usmjereno protiv Izraela i Zapada, te neslužbeni antisemitizam u sovjetskim institucijama koji je obilježavao domaće protivnike u etničkom i kulturnom smislu.

U vanjskoj politici, ovo se naslijeđe očituje u pokušajima Kremlja da okupi zemlje protiv svjetskog poretka pod zastavom antizapadnjaštva i antiimperijalizma. Unutar Rusije kritičare rata, od kojih su mnogi otišli u inostranstvo, uključujući i Izrael, označava kao nedovoljno domoljubne.

Nakon propalog blitzkriega u Ukrajini, Kremlj je bio obuzet idejom druge fronte, za što je pokušao najprije iskoristiti plin, a potom žitarice.

Sada kada se otvorila druga fronta u ratu između Izraela i Hamasa, Moskva bi se mogla nadati da će predložiti nagodbu Zapadu: “Mi ćemo vam pomoći da se izvučete iz nereda u Palestini, a vi nam pomozite učiniti isto u Ukrajini.”

To objašnjava posjet izaslanstva Hamasa Moskvi 26. oktobra.

Međutim, donošenje odluka u Rusiji previše je degradirano da bi njezini čelnici mogli koristiti takve prilike. Zarobljeni su destruktivnim emocijama, opsjednuti pritužbama i fiksirani na osvetu. To smanjuje njihovu sposobnost da igraju konstruktivnu ulogu na Bliskom istoku. Vodeći svoju agresivnu geopolitičku igru, Kremlj je previdio posljedice kod kuće.

Njegovo intenzivno antizapadno raspoloženje izazvalo je nasilje na sjevernom Kavkazu koje je u suprotnosti sa slikom domaće harmonije koju Putin želi projicirati.