Kina preuzima vojno vodstvo

Ako je bila potrebna dodatna potvrda, vojna parada 3. septembra u Pekingu pokazuje da na ovu listu moramo dodati i vojnu tehnologiju. Više nije dovoljno reći da kineska vojska, Narodnooslobodilačka armija (PLA), sustiže ili kopira strane vojne dizajne. Kina sada inovira i predvodi. U tom procesu, regionalna vojna ravnoteža, koja je decenijama išla u korist Sjedinjenih Država i njihovih partnera, nepovratno se mijenjam piše Roggeveen za Politico.

Parada povodom Dana pobjede, kojom se obilježava 80 godina od "rata kineskog naroda protiv japanske agresije" i "svjetskog antifašističkog rata", bila je izlog kineske savremene vojne moći i uvid u njenu budućnost. Kina je nekada bila nevoljna da pokazuje svoju najnoviju vojnu opremu, ali je za ovaj događaj, barem djelimično, skinula veo tajnosti.

Među najznačajnijim momentima bila je prezentacija aviona koji će služiti na rastućoj floti kineskih nosača aviona, kojih sada ima tri, a u narednim godinama bi im se mogao pridružiti barem jedan nuklearni supernosač, jednak po veličini i sposobnostima novoj američkoj klasi Gerald Ford. Predstavljena su četiri nova tipa dronova, nevidljive letjelice bez posade koje lete zajedno s avionima i izvršavaju zadatke po njihovoj naredbi. Na paradi su prikazana i najmanje četiri do sada neviđena sistema protivbrodskih i kopnenih raketa, kao i nova bespilotna podmornica i novi torpedi.

Parada je bila samo najnovije otkriće u frantičnoj godini za posmatrače kineskog vojno-industrijskog kompleksa. Neposredno nakon Božića 2024. počeli su se pojavljivati snimci i fotografije dva nova borbena aviona u probnim letovima. Nekoliko sedmica kasnije, Naval News je izvijestio da Kina gradi jedinstvenu vrstu motorizovanih pontona s pokretnim mostovima koji bi omogućili brodovima s vozilima da iskrcaju teret na nepripremljenoj obali. Naknadne fotografije testiranja potvrdile su da su idealni za desant teške oklopne tehnike u invaziji na Tajvan.

Krajem januara Financial Times je objavio komercijalne satelitske snimke koji pokazuju da Kina gradi novi vojni komandni centar izvan Pekinga, najmanje deset puta veći od Pentagona. U maju su Pakistan i Indija izveli zračnu bitku s 125 aviona iznad spornog Kašmira; pakistansko ratno zrakoplovstvo koristilo je kinesku opremu koja se, prema ograničenim dokazima, pokazala vjerodostojno.

Kina pokazuje sve namjere da izgradi potpuno domaći vojno-industrijski kompleks. Njeno rukovodstvo javno je proglasilo ambiciju da do sredine stoljeća izgradi vojsku svjetske klase. Naravno, to zahtijeva više od same tehnologije, a nedavni talas čistki među visokim oficirima sugerira ozbiljne probleme s korupcijom i učinkom u PLA.

Ali na tehnološkom planu, barem, već dugo ima dovoljno dokaza o ambiciji. Kina je počela modernizaciju početkom 1990-ih i od tada je PLA prošla vjerovatno najbržu tehnološku transformaciju bilo koje vojne sile još od Drugog svjetskog rata. Otkrića od decembra 2024. samo potvrđuju ovaj trend i postavljaju pitanje da li se kineske ambicije i dalje potcjenjuju.

Šta Kina želi sa svom tom vojnom moći?

Jedna mogućnost je da gradi snagu koja će direktno izazvati Sjedinjene Države s istinskom globalnom vojnom prisutnošću. Udaljena Australija je to osjetila u februaru kada je kineska mornarica poslala flotilu ratnih brodova da oplovi kontinent. Poruka je bila jasna: kineska vojna moć sada ima novu dalekosežnost.

Ipak, šira pouka otkrića iz proteklih devet mjeseci jeste da Kina nije isključivo, pa čak ni prvenstveno, fokusirana na projekciju vojne moći širom Pacifika, a još manje širom svijeta. Mnoga nova sredstva koja vidimo nisu eksplicitno dizajnirana za tu svrhu.

Naravno, ta se sredstva mogu koristiti na mnogo načina. I nema sumnje da je Kina posljednjih decenija značajno povećala kapacitet da primjenjuje vojnu moć na velike udaljenosti. Gradi impresivnu flotu strateških transportnih aviona, što joj omogućava brzo prebacivanje ljudstva i opreme širom svijeta. Nedavno je počela razvijati i flotu aviona za dopunu gorivom u zraku; takva flota je odavno ključna za američku sposobnost globalne zračne moći. A Kina sada ima desetine ratnih brodova za "plavu vodu", namijenjenih otvorenom moru, uključujući nosače aviona i brodove za opskrbu flote.

Ipak, potrebno je istaknuti da Kina od 2017. nije otvorila nijednu novu inostranu bazu osim one u Džibutiju, da je godinama daleko od raspoređivanja bombardera s interkontinentalnim dometom, i da nema ništa slično globalnoj mreži saveza koju imaju Sjedinjene Države. Novi borbeni avioni, pontoni, dronovi i raketni sistemi otkriveni ove godine ne sugerišu snažan fokus na globalnu projekciju moći. Oni će prije svega ojačati kinesku poziciju u njenom susjedstvu.

Dakle, fokus bi trebao biti na regionalnim ambicijama Kine, a ne na njenoj globalnoj prisutnosti.

To je, kako se navodi u analizi, posebno loša vijest za Tajvan, jer se vojna ravnoteža tamo jasno sve više naginje u korist Pekinga. Nedavni rad u najuglednijem akademskom časopisu za strateške studije, International Security, ispitao je trendove i iznio uznemirujuće zaključke za Tajpej i za one u Washingtonu koji tvrde da Sjedinjene Države imaju vitalan interes da brane Tajvan. U članku “Access Denied? The Sino-American Contest for Military Primacy in Asia” Nicholas Anderson i Daryl Press tvrde da bi ključ američke vojne moći u Aziji - borbeni avioni stacionirani u Japanu i Guamu - pretrpio katastrofalne gubitke u kineskoj invaziji na Tajvan.

Rad razvija model štete koja bi bila nanesena američkim bazama u prva 30 dana rata kineskim velikim zalihama kratko- i srednjodometnih raketa. Zaključuje se da bi i u najpovoljnijem scenariju SAD izgubile 45% svojih snaga u prvom mjesecu. Vrijedi naglasiti da se rad bavi samo efektima kineskih raketa lansiranih s kopna; ne uzima u obzir dodatne udare kineskog zrakoplovstva i mornarice.

Anderson i Press nude različite prijedloge kako SAD mogu ispraviti ovu sve veću neravnotežu, iako nijedan ne djeluje posebno obećavajuće. Na kraju sugeriraju da bi mogla biti potrebna fundamentalna promjena američke strategije. Washington bi trebao razmotriti prelazak s mentaliteta vojne dominacije na ulogu podržavajućeg aktera u regiji.

"To što je udaljena velika sila dominantni vojni akter u istočnoj Aziji možda nije dugoročna ravnoteža, s obzirom na ekonomsku i tehničku moć drugih azijskih zemalja", zaključuju autori.

Roggeveen piše da je to "blago rečeno", posebno kada se uzme u obzir koliko bi čudno izgledao svijet da su uloge SAD-a i Kine obrnute. Ako bi Kina bila dominantna sila na zapadnoj hemisferi, trajno stacionirala 70.000 vojnika u Kanadi i imala borbenu grupu nosača aviona na Kubi, to bi zaista izgledalo daleko od "dugoročne ravnoteže".

Kako bi se odgovorilo na narušenu vojnu ravnotežu u istočnoj Aziji, SAD bi mogle masovno proširiti svoje prisustvo, ali izgleda da je to malo vjerovatno. Kina već više od 30 godina modernizuje svoju vojsku bez značajnog odgovora SAD-a. Zašto bismo očekivali da će se to sada promijeniti? A čak i kada bi Washington prevazišao vlastitu inertnost, koja bi azijska zemlja pristala ugostiti sve te snage i garantovala da će dopustiti korištenje svoje teritorije u ratu protiv Kine?

Konačno, i ako bi te prepreke bile prevaziđene, Kina bi gotovo sigurno odgovorila povećanjem vlastite vojne potrošnje. A kako je vojna parada u Pekingu ove sedmice podsjetila svijet, utrka u naoružanju sada bi išla u korist Pekinga, a ne Washingtona.

"Zaista nastaje nova ravnoteža. Američka vojna strategija i vanjska politika moraju je pratiti", zaključuje Roggeveen.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad