Ni jedan rat nije isti, čak ni oni koji se vode između ista dvije iste sile na istom terenu. Ali mnogi izazovi ostaju isti.
Najviši general Izraela rekao je trupama da će se vazdušni napadi nastaviti unutar Libana dok se izraelska vojska priprema za moguću kopnenu ofanzivu. Ako njene snage pređu sjevernu granicu, vjerovatno će se suočiti s preprekama s kojim su se ranije susretali.
Kada su izraelski tenkovi ušli u južni Liban 2006. naišli su na protivnika koji se dramatično promijenio poslije izraelskog povlačenja iz Libana šest godina ranije.
Čak i za tako kratko vrijeme, Hezbollah je organizovao i razvio svoje sposobnosti. U graničnoj zoni između dvije države, zarasloj u šikaru, na koju gledaju strmi stjenoviti grebeni, stoje pripremljeni borbeni tuneli. Prilagođene su nove taktike i oružje kako bi dočekali izraelske snage pri ulasku.
Tenkovi su te godine posebno bili ranjivi na protutenkovske projektile, dok su borci Hezbollaha i njegove savezničke grupe Amal pokreta pucali iz minobacača na jedinice izraelske pješadije koja je napredovala dok su se probijale kroz gajeve i duhanske parcele. Za one koji su svjedočili borbama izbliza, to je bilo poučno, navodi se u Guardianovom tekstu.
U tom ratu – kao i u ovom – izraelski avioni i dronovi su imali potpunu kontrolu nad nebom, udarajući po infrastrukturi i položajima Hezbollaha bez i malo otpora. Izraelski vojni brodovi, koji su se često vidjeli na horizontu, granatirali su obalu, svakodnevno ugrožavajući glavni obalni autoput. No približavajući se granici, slika je bila sasvim drugačija.
Tada, kao i sada, Hezbollah je imao dobro pripremljene pozicije. Rakete bi izbijale sa skrivenih pozicija na obližnjim obroncima, privlačeći izraelske kontraudare, kako iz mlaznjaka tako i iz artiljerije na granici, za koje se činilo da je nemoguće preživjeti. Ali često bi se, nakon pauze od nekoliko sati, rakete ponovo ispaljivale sa istog mjesta, iznova pokrećući ciklus napada.
U svojim porukama vojnicima, izraelski načelnik generalštaba, Herzi Halevi, izgleda da je potvrdio mogućnost da bi bilo kakav kopneni napad, ako bude naređen, bio težak i naišao bi na snažan otpor.
“Pripremamo proces manevara, što znači da će vaše čizme, vaše manevarske čizme ući na neprijateljsku teritoriju, ući u sela koja je Hezbolah pripremio kao velike vojne ispostave, sa podzemnom infrastrukturom, rampama i lansirnim platformama [iz kojih će] izvršiti napade na izraelske civile”, rekao je u srijedu vojnicima.
“Vaš ulazak u ta područja sa silom, vaš susretu s operativcima Hezbolaha, će im pokazati šta znači suočiti se sa profesionalnom, visoko obučenom i iskusnom silom. Dolazite mnogo jači i iskusniji od njih. Ući ćete, uništiti tamošnjeg neprijatelja i odlučno uništiti njihovu infrastrukturu.”
Kompleksna realnost
Realnost je da će svaka kopnena kampanja biti daleko složenija od napada vođenih obavještajnim podacima koje Izrael sprovodi u svojoj taktici sa eksplodirajućim pejdžerima i zračnim napadima koji su uslijedili.
Neuspjesi u ratu 2006. – koji su navedeni u kasnijoj Winogradskoj komisiji – imali su svoje krivce, uključujući trojku neiskusnih izraelskih vojnih lidera: tadašnjeg načelnika štaba, Dana Halutza, bivšeg pilota borbenog aviona koji se borio da koordinira kretanje po zemlji, kao kao i tadašnji premijer Ehud Olmert i ministar odbrane Amir Peretz.
Kao što je vojni dopisnik Haaretz-a Amos Harel napisao 2016. godine, deceniju nakon rata: “Divizije IDF-a su se besciljno pomicale, a vlada i vojska nisu bili u stanju definisati manevar koji bi im dao prednost.”
Uprkos tome što je izraelska vojska poboljšala svoje oklopne snage kako bi se bolje branili od mobilnog protutenkovskog oružja i pripremili za borbu u Libanu, ostaje nejasno može li izraelski kopneni upad izbjeći iste zamke. Ili da li su, zaista, njihovi vojni ciljevi realniji.
Hezbollah je danas mnogo bolje naoružan nego 2006., njihovi militanti su iskusniji u borbi nakon godina borbe u Siriji, ali izgleda kako Izrael pada u istu konceptualnu zamku nerazumijevanja prirode militantne grupe.
Dok su operacija pejdžera i izraelski zračni napadi bili uspješni u uklanjanju jednog nivoa vodstva, komande i kontrole, suština Hezbollaha kao libanonske snage – za razliku od njihove funkcije strateškog posrednika za Iran – ostala je netaknuta, zaključuje autor.
Hezbollah u suštini ostaje duboko ugrađen u infrastrukturu Libana, raspršen po gradovima, selima i mjesnim zajednicama s jednim i dobro shvaćenim zadatkom: suprotstaviti se izraelskim trupama.
Iscrpljena vojska i društvo
I dok je militantna grupa doživjela trenutak “šoka i strahopoštovanja” u napadima pejdžerima i voki-tokijima, Izrael se suočava sa vlastitim nedostacima – ne samo rastućeg prenaprezanja svojih vojnih kapaciteta, već i sve veću iscrpljenost izraelskog društva nakon godinu dana rata.
Mnoge od istih jedinica koje su se borile u Gazi prebačene su na sjever. Sve dublja kriza na Zapadnoj obali također crpi snagu izraelske vojske dok se nastavlja sukob u Gazi.
IDF se dugo hvalio mogućnošću vođenja borbi na više frontova, ali produžena operacija protiv Hamasa ostaje nedovršena i bez očiglednog plana šta raditi nakon rata. Ta kampanja je također pokazala nedostatke u izraelskom vojnom razmišljanju – a po najviše u mišljenju da se manevarskim ratom mogu poraziti nedržavne akteri koji se ponekad ponašaju kao konvencionalne snage, ali se također mogu transformisati za vođenje nekonvencionalnog ratovanja.
Ako nas historija uči bilo čemu – a nakon izraelskih invazija na Liban 1978. (ciljajući baze PLO-a u operaciji Litani), 1985. (što je dovelo do okupacije koja je trajala do 2000.) i 2006. – bilo kakav kopneni upad ima veću vjerovatnoću neuspjeha nego da će ostvariti svoje zamišljene ciljeve, zaključuje se u tekstu objavljenom na Guardianu.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!