U svojoj dugogodišnjoj borbi protiv apartheida u Južnoj Africi, dobitnik Nobelove nagrade za mir Desmond Tutu, koji je preminuo u nedjelju u 90-toj godini, se suočavao sa hapšenjima i brojnim kritikama, kako od strane režima tako i od onih koji su smatrali da njegov nenasilni pristup previše sporo daje rezultate, ali njegova vizija je prevagnula, piše The Economist.

Bilo je mnogo puta “kada su se vladari apartheida arogantno šepurili, kao da su nepobjedivi (…) a naši ljudi tretirani kao da su smeće,” Economist citira Desmont Tutua.

“Želio je šapnuti Bogu na uho: „Bože, znamo da si ti glavni. Zašto to ne učiniš malo očiglednijim?”,” navodi se.

Tutu je rođen kao “crnac na mjestu gdje je boja kože bila prožeta okrutnim i apsurdnim značajem.”

Na vrhuncu aparthejda, crnim Južnoafrikancima je uskraćeno državljanstvo u vlastitoj zemlji. Nisu mogli glasati, njihove škole su bile užasne i nisu imali pristup mjestima “za bijelce” osim kao sluge. Međurasna ljubav je bila nezakonita.

Čak su vlasti podvrgavale one koji su bili “na granici” ponižavajućim “testovima” – na primjer stavljanjem olovke u kosu i, u slučaju da ne ispadne, moglo bi se smatrati da nisu bijelci.

Nenasilni otpor

Crni Južnoafrikanci koji su se bunili protiv ovih nepravdi su bili suočeni sa batinama sjambokom (bič od kože nosoroga) ili još gorim kaznama.

“Ipak, sićušni gospodin Tutu je nastavio govoriti u ime onih čiji se glas ne čuje. Čak i dok su drugi uzimali oružje, on je propovijedao nenasilni otpor. Bilo je teško na to nagovarati ljutite mladiće u gradovima sa crnačkim stanovništvom,” stoji u članku.

Navodi se primjer jedne sahrane za četiri mladića za koje se smatralo da ih je ubila južnoafrička sigurnosna policija 1985. Godine. Okupljeni su uhvatili čovjeka kojeg su optužili da je ‘impimpi,’ ili doušnik, i pripremili gumu napunjenu benzinom da ga spale.

“Bez razmišljanja, gospodin Tutu je ušao u bijesnu gomilu, naredio im da se zaustave i spasio prestravljenog zarobljenika. “Bili su prilično nevoljni (da ga puste)”, napisao je kasnije. “Tek poslije, kada sam to vidio na televiziji, shvatio sam koliko sam i sam bio u opasnosti.”

Tutu je rođen 1931. u Klerksdorpu, u tadašnjoj provinciji Transval. Njegova majka je bila sobarica a otac učitelj.Tokom odrastanja se susretao sa stalnim omalovažavanjem na rasnoj osnovi.

Ipak, rano je naučio da nisu svi fanatični, te opisao događaj koji mu se desio kada je imao devet ili deset godina – “bijelac u dugoj mantiji… skinuo je kapu pred mojom majkom.”

Bio je to Trevor Huddleston, anglikanski svećenik koji je pripovjedao da su svi ljudi podjednako djeca Boga. Huddleston je imao snažan uticaj na mladog gospodina Tutua, posjećujući ga u bolnici kada je imao turberkulozu i dajući mu primjer hrabrosti kao borac protiv aparthejda.

Zalagao se za prava Južnoafrikanaca

Tutu je zaređen 1960. godine, i shvatio je da su jevanđelja bila političko sredstvo i da kao Božji čovjek može biti i čovjek od akcije.

“Zlokobna, eufemistička birokratija aparthejda” sa politikom deportovanja crnaca u pusta područja i njenim “Ministarstvom saradnje i razvoja” koje je bijelcima omogućilo da vladaju crnačkom većinom, “mogla bi se pobiti jednostavnim istinama,” navodi se.

Tutu je imao svoj opis borbe protiv apartheida: “Sve što tražimo od vas je da prepoznate da smo i mi ljudi.”

Ovo je poruka zbog koje se suočavao se sa suzavcem i hapšenjima, a i pasoš mu je više puta oduzet. I nisu ga kritikovali samo pristalice aparthejda.
“ Zagovornici postepenih reformi smatrali su ga prenaglim kada je zahtijevao da se apartheid jednostavno ukine. Zagovornici oružane borbe, koji su zamišljali da se režim može srušiti silom, smatrali su da je njegov nenasilni pristup previše spor. Komunistima, kojih je bilo mnogo u oslobodilačkom pokretu, nije se svidjelo njegovo neslaganje sa komunizmom.”

“Ipak, njegova vizija je prevagnula. Oružana borba nije vodila nikuda. Umjesto toga, kombinacija ekonomskih sankcija i moralne osude, za koje se oboje zalagao, okončala je apartheid. Pomoglo je i to što se Sovjetski Savez raspao, čime je okončan strah mnogih bijelaca da bi odustajanje od vlasti omogućilo komunistima da je preuzmu. Do 1992., većina bijelih Južnoafrikanaca se dovoljno stidila statusa quo i bila optimistična u pogledu budućnosti, da su glasali na referendumu za nastavak reformi koje su dovele do multirasne demokratije. Godine 1994., u dobi od 62 godine, Tutu se pridružio milionima crnih Južnoafrikanaca i glasao prvi put,” navodi se.

Neophodan korak ka pomirenju

Tada je Tutu već mogao otići u penziju kao dobitnik Nobelove nagrade za mir. Ali smatrao je da se zločini koji su se desili moraju biti dokumentovani i razotkriveni. Predsjedavao je Komisijom za istinu i pomirenje, “revolucionarnom vježbom u restorativnoj, a ne retributivnoj pravdi.”

Počinioci politički motivisanih zločina sa svih strana pozvani su da ih objelodane u potpunosti. Oni za koje su sudije smatrale da su sve ispričali, dobili su potpunu ili djelimičnu amnestiju. Žrtvama i njihovim porodicama date su naknade.

Mnogi su se bunili zbog nesavršenosti komisije, a mnogi značajni ljudi u novoj vladajućoj stranci, Afričkom nacionalnom kongresu, su odbili da sarađuju sa njom.

Navodi se da su oni koji su sve priznali su bili direktni počinioci, a ne oni koji su izdavali naređenja. Ministri iz kabineta apartheida nastavili su da tvrde da kada su tražili da se neistomišljenici “eliminišu,” mislili su da se “uhapse.”

Ipak, saslušanja koja je prenosila televizija, su postigla važne stvari.

“Žrtvama su donijela javno priznanje. Bijelcima koji su pasivno podržavali apartheid, okrećući glavu i negirajući njegove užase, donosili su detalje o odredima smrti i mučenju, što je otežavalo poricanje. Uz sve svoje nedostatke, komisija je povećala razumijevanje istine u javnosti. Kao što je gospodin Tutu rekao, “istina boli”. Ali to je neophodan korak ka pomirenju.”

Divio se Nelsonu Mandeli

Tutu se izuzetno divio Nelsonu Mandeli, prvom crnom predsjedniku Južne Afrike. Međutim, kritikovao je njegove nasljednike.

Žalio se na to kako politika “ekonomskog osnaživanja crnaca” Afričkog nacionalnog kongresa obogaćuje malu elitu a ne osiromašene mase, što je navelo predsjednika Thaboa Mbekija da ga proglasi lažovom.

Tvrdio je da je kleptokratska administracija predsjednika Jacoba Zume bila “gora od vlade apartheida”, uz objašnjenje da je za vrijeme apartheida tako nešto barem moglo biti očekivano. Izrazio je nadu da će Zumin nasljednik, Cyril Ramaphosa, suzbiti korupciju.

“Tutuov poriv da se zalaže za ono što je ispravno prešao je daleko izvan granica Južne Afrike. Posjetio je mjesta genocida u Ruandi. Vodio je kampanju da crkva dozvoli zajedništvo homoseksualaca, govoreći da ne bi želio obožavati homofobičnog Boga. Sa Mandelom je formirao Starce (Elders), zadrugu penzionisanih velikana koji su se zalagali za mir i univerzalnu zdravstvenu zaštitu, i bili protiv rata i tiranije. Robert Mugabe, kojeg je precizno opisao kao karikaturu afričkog diktatora, uzvratio je da je Tutu bio “bijesan, zao i ogorčen mali biskup”.”

Tutu je, bez obzira na sve užase koje je vidio, bio siguran da su ljudska bića “stvorena od strane dobrote za dobrotu” i da se svako može pokajati.
“Dio njegovog šarma – i njegove uvjerljivosti – ležao je u njegovom nestašnom smislu za humor. Mogao je da se smije sam sebi, pa čak i sopstvenoj vjeri,” navodi se.

Jednom se našalio kako je umro i, zbog zabune na vratima raja, bio poslan u pakao. “Nekoliko dana kasnije, Sveti Petar je čuo prasak, lupanje na nebeskim vratima. Otišao je da provjeri, i vidio je da đavo kuca. Sveti Petar mu kaže: ‘Sta radiš ti ovdje?!’ Đavo je odgovorio: ‘Otkad si poslao Tutua na ono toplije mjesto, on pravi previše problema i ja sam došao da tražim politički azil.”

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad