Od Saddama do Madura: Kako "crno zlato" priziva američke bombardere

Tokom posljednjih stotinu godina, nafta se etablirala kao ključni strateški resurs koji pokreće industriju, transport i vojne sisteme, zbog čega se neizbježno nalazi u središtu mnogih međunarodnih sporova. Države bogate naftom nerijetko postaju fokus političkih, ekonomskih i vojnih pritisaka spolja. Zapadne sile – primarno Sjedinjene Američke Države, ali i bivše kolonijalne sile poput Britanije i Francuske, te NATO savez – istorijski su intervenisale u ovim područjima pod različitim mandatima.

Dok se zvanična obrazloženja najčešće pozivaju na nacionalnu sigurnost, borbu protiv terorizma, širenje demokratije ili zaštitu ljudskih prava, geopolitički analitičari i kritičari ukazuju na dublji sloj interesa: osiguravanje kontrole nad ključnim nalazištima i rutama snabdijevanja. Istraživanja potvrđuju postojanje korelacije; jedna opsežna studija sugeriše da odluku o vojnoj intervenciji često vodi potreba za energentima, čak i više nego istorijske ili etničke veze sa zemljom u kojoj se interveniše. Simetrično, krize u državama bez značajnih resursa – poput genocida u Ruandi 1994. – često ne izazivaju odlučnu vanjsku reakciju, što se dijelom objašnjava odsustvom ugroženih energetskih interesa.

Bliski Istok: Vitalni interes i zona konflikta

Bliski Istok, dom najvećih svjetskih naftnih rezervi, decenijama je u fokusu globalnih sila. Još od Drugog svjetskog rata, a posebno nakon proglašenja "Carterove doktrine" 1980. godine, Sjedinjene Države su eksplicitno definisale slobodan protok nafte iz Perzijskog zaljeva kao vitalni nacionalni interes, obećavajući i vojnu zaštitu tog koridora.

Irak: Od Pustinjske oluje do kontroverzi invazije

Status Iraka kao jednog od vodećih proizvođača u OPEC-u obilježio je oba velika rata u Zaljevu. Prvi zaljevski rat (1990–91) bio je reakcija na invaziju Kuvajta od strane Saddama Husseina. Kako Kuvajt posjeduje skoro 10% svjetskih rezervi nafte, a Irak je već bio naftna sila, Husseinova kontrola nad oba teritorija potencijalno je ugrožavala i susjednu Saudijsku Arabiju. Koalicija predvođena SAD-om intervenisala je pod mandatom UN-a radi oslobađanja Kuvajta. Iako je primarni cilj bio očuvanje suvereniteta i međunarodnog poretka, analitičari ističu da je stabilnost "energetske slavine" svijeta bila ključni faktor. Konsenzus među stručnjacima je da su Washington i saveznici morali osigurati da agresivni režim ne stekne dominaciju nad globalnim snabdijevanjem naftom.

Slike razaranja na "Autoputu smrti" iz februara 1991., gdje je uništena kolona iračkih vozila, svjedoče o intenzitetu te intervencije. Posljedice su uključivale sankcije UN-a i trajno američko vojno prisustvo u regiji.

Drugi rat (2003.) ostaje predmet oštrih debata. Administracija Georgea W. Busha pravdala je invaziju navodnim oružjem za masovno uništenje i vezama sa terorizmom. Međutim, nakon što takvo oružje nije pronađeno, fokus analiza pomjerio se ka energetskim motivima. Alan Greenspan, dugogodišnji predsjednik Federalnih rezervi, u svojim memoarima je zapisao: "Žao mi je što je politički nezgodno priznati ono što svi znaju: rat u Iraku uglavnom je bio zbog nafte." Greenspan je pojasnio da je uklanjanje Saddama Husseina smatrano neophodnim za stabilizaciju svjetskog tržišta i sigurnost Hormuškog tjesnaca. Nakon invazije, irački energetski sektor otvoren je za strane kompanije, dok je zemlja utonula u dugogodišnju nestabilnost i sektaško nasilje.

Iran: Operacija Ajax i model državnog udara

Slučaj Irana iz 1953. godine često se navodi kao istorijski presedan. Kada je demokratski izabrani premijer Mohamed Mosadek nacionalizovao naftnu industriju – do tada pod kontrolom britanskog kapitala – CIA i MI6 orkestrirali su puč (Operacija Ajax). Iako je u kontekstu Hladnog rata akcija pravdana strahom od komunizma, deklasifikovani dokumenti potvrđuju da je primarni motiv bila zaštita zapadnih naftnih interesa. Ovaj događaj rezultirao je povratkom šaha Pahlavija na vlast i dugoročnim antizapadnim raspoloženjem koje je kulminiralo Islamskom revolucijom 1979. godine.

Kuvajt: Odbrana saveznika i resursa

Iako teritorijalno mali, Kuvajt je zbog svojih rezervi od oko 100 milijardi barela bio ključan za energetsku stabilnost Zapada. Kada je Saddam Hussein 1990. godine pokušao anektirati Kuvajt, optužujući ga za krađu nafte "kosim bušenjem", reakcija međunarodne zajednice bila je munjevita. Tadašnji državni sekretar SAD, James Baker, izjavio je da SAD "nisu u Zaljevu zbog nafte, ali ne mogu dozvoliti da neprijateljski režim kontroliše toliki dio svjetskih zaliha". Intervencija je osigurala povratak lojalne vlade u Kuvajt i nastavak stabilnog izvoza, dok je Irak stavljen pod strogi režim sankcija.

Sirija: Rat cjevovoda?

Iako Sirija nije naftni gigant poput Iraka, njena geopolitička pozicija je ključna za tranzit energenata. Analize sukoba koji je počeo 2011. godine često uključuju teoriju "cevovodne geopolitike". Prije rata postojala su dva konkurentska projekta gasovoda za opskrbu Evrope: jedan podržan od strane Katara i Zapada, a drugi od strane Irana i Iraka. Asadovo odbijanje katarskog prijedloga i približavanje iranskom projektu 2011. godine koincidiralo je sa početkom sukoba. Zapadne sile i zaljevske monarhije podržale su opoziciju, dok su Iran i Rusija stali uz Asada. Britanski analitičar Nafeez Ahmed primjećuje da se čini kako su naftno-gasni interesi igrali značajnu ulogu u formiranju politika prema Siriji. Iako Zapad nije izvršio direktnu invaziju kao u Iraku – što se dijelom pripisuje i manjim naftnim rezervama same Sirije – zemlja je postala poprište posredničkog rata (proxy war) u kojem se, pored političke budućnosti, odlučivalo i o energetskoj mapi regiona.

Latinska Amerika: Venecuela i "prokletstvo resursa"

Venecuela, koja posjeduje najveće dokazane rezerve nafte na svijetu (preko 300 milijardi barela), predstavlja savremeni primjer tenzija između suvereniteta nad resursima i stranih interesa. Nacionalizacija naftnog sektora pod Hugom Chavezom i istjerivanje stranih korporacija doveli su do zaoštravanja odnosa sa Washingtonom. Pod Nikolasom Madurom, pritisak je eskalirao kroz sankcije koje su ciljale naftni sektor i državnu kompaniju PDVSA. Zvanični Washington sankcije i podršku opoziciji pravda borbom za demokratiju i ljudska prava. Međutim, kritičari ukazuju na izjavu Johna Boltona, savjetnika za nacionalnu sigurnost, iz 2019. godine: "Biće velika razlika za američku ekonomiju ako američke naftne kompanije mogu da ulažu i eksploatišu naftu u Venecueli." Posljedice su bile razorne po venecuelansku ekonomiju, koja je 95% zavisila od nafte. Proizvodnja je drastično pala, a humanitarna kriza dovela je do masovnog iseljavanja. Bez obzira na politički ishod, analitičari se slažu da je Venecuela i dalje talac svog "crnog zlata", potvrđujući tezu o nafti kao "đavoljem izmetu", kako ju je nazvao jedan od osnivača OPEC-a. Današnja intervencija i napad na Caracas kao i hapšenje predsjednika Nicolasa Madura su kuliminacija tog sukoba. Predjsednik Maduro optužen je da je vođa narko-kartela a uhapsila ga je elitna američka jedinica Delta Force.

Afrika: Intervencije u sjenci

Afrički kontinent bilježi niz sukoba gdje su resursi igrali centralnu, iako često prikrivenu ulogu.

Nigerija: Građanski rat i interesi korporacija Tokom Biafranskog rata (1967–70), Velika Britanija je podržala federalnu vladu Nigerije protiv secesionističke Biafre, gdje se nalazila većina naftnih polja. Istraživanja ukazuju da je London bio motivisan zaštitom koncesija kompanije Shell-BP. Britanski interes bio je sprečavanje raspada zemlje koji bi mogao ugroziti pristup jeftinoj nafti, što je rezultiralo podrškom Lagosu uprkos humanitarnoj katastrofi u Biafri.

Angola: Hladni rat finansiran resursima

Rat u Angoli (1975–2002) bio je kompleksan sukob u kojem su se ideologije Hladnog rata preplitale sa borbom za resurse. Marksistička vlada (MPLA) finansirala je rat prihodima od nafte – koju je, paradoksalno, eksploatisao američki Chevron – dok su pobunjenici (UNITA), podržani od SAD-a, rat finansirali trgovinom dijamantima. Analize sugerišu da su upravo nafta i dijamanti, više nego ideologija, omogućili da sukob traje decenijama.

Libija: Od R2P do naftnih ugovora

NATO intervencija u Libiji 2011. godine, pokrenuta pod mandatom UN-a za zaštitu civila, rezultirala je padom Moamera Gadafija. Ipak, kasnije objavljeni diplomatski dokumenti i analize ukazuju na to da su strateški interesi igrali značajnu ulogu. Francuska i druge sile vidjele su priliku za redefinisanje naftnih ugovora i osiguravanje pristupa libijskoj nafti visokog kvaliteta. Iako je intervencija uklonila diktatora, zemlja je potonula u haos, ali su naftni terminali ubrzo postali prioritet za sve zaraćene strane i njihove strane pokrovitelje.

Sistemski obrazac

Pregled istorijskih slučajeva – od Bliskog Istoka do Južne Amerike i Afrike – ukazuje na konzistentan geopolitički obrazac. Iako se intervencije često pravdaju moralnim imperativima, energetska sigurnost ostaje dominantan faktor u donošenju odluka velikih sila. Termin "prokletstvo resursa" (resource curse) precizno opisuje paradoks s kojim se suočavaju ove zemlje: umjesto prosperiteta, naftno bogatstvo često privlači strane intervencije, potiče unutrašnje sukobe i korupciju. Kako je primijetio tim istraživača, vojne intervencije su u značajnoj mjeri ekonomski motivisane. Dok svijet ulazi u energetsku tranziciju, istorija naftnih sukoba služi kao opomena o tome kako kontrola nad resursima oblikuje globalnu politiku, često na štetu lokalnog stanovništva. Riječima Alana Greenspana, ma koliko to bilo nepopularno priznati, pristup energetskim izvorima ostaje jedan od primarnih pokretača savremenih ratova.