"On samo želi jedan mali komad hljeba, a svijet mu ne daje ništa"

Njen tekst, koji je objavila Al Jazeera, prenosimo u cjelosti:

Ovo nije upozorenje.

Glad je već stigla u Gazu. To nije metafora, niti je predviđanje. To je svakodnevica.

To je dijete koje se budi i traži keks koji više ne postoji. Student koji uči za ispite dok se onesvješćuje od gladi.

To je majka koja ne zna kako da objasni sinu zašto nema hljeba.

I to je šutnja svijeta koja ovaj užas čini mogućim.

Djeca gladi

Noor, kćerka moje najstarije sestre Tasneem, ima tri godine; rođena je 11. maja 2021. Tasneemin sin, Ezz Aldin, rođen je 25. decembra 2023. – u ranim mjesecima rata.

Jednog jutra, Tasneem je ušla u naš prostor noseći ih u naručju. Pogledala sam je i postavila pitanje koje mi nije izlazilo iz glave: "Tasneem, da li Noor i Ezz Aldin razumiju glad? Znaju li da živimo u gladi?"

"Da", odgovorila je odmah. "Čak i Ezz, koji poznaje samo rat i ruševine, razumije. Nikad u životu nije vidio pravu hranu. Ne zna šta znači imati ‘izbor’. Jedino što ikada traži je hljeb".

Imitirala je njegov dječiji glas: "Obz! Obza! Obza!" – njegov način da kaže "khobza" (komad hljeba).

Morala mu je reći: "Nema brašna, ljubavi. Tata je otišao da traži".

Ezz Aldin ne zna za primirja, granice niti politiku. Njega ne zanimaju vojne operacije ni diplomatska saopćenja.

On samo želi jedan mali komad hljeba. A svijet mu ne daje ništa.

Noor je naučila brojati i abecedu od svoje majke. Prije rata voljela je čokoladu i kekse. Bila je prvo unuče u porodici, obasipana igračkama, grickalicama i haljinicama.

Sada, svakog jutra, budi se i okreće se majci širom otvorenih, uzbuđenih očiju: "Idi kupi mi 15 čokolada i keksa", kaže.

Kaže "15" jer je to najveći broj koji zna. Zvuči kao dovoljno – dovoljno da napuni stomak, da vrati svijet koji je poznavala. Ali nema ništa da se kupi. Ništa nije ostalo.

Gdje je vaša humanost? Pogledajte je. Pa mi recite kako izgleda pravda.

Ubijeni nakon pet dana gladi

Gledala sam video koji mi je slomio srce. Jedan muškarac je oplakivao tijela sedam članova svoje porodice, pokrivenih u bijelim pokrovima. U očaju je plakao: "Gladni smo".

Gladovali su danima, a onda je izraelska izviđačka bespilotna letjelica pogodila njihov šator u blizini škole al-Tabin u Daraju, sjeverna Gaza.

"Ovo je mladić kojeg sam odgajao", jeca muškarac u videu. "Pogledajte šta je ostalo od njih", dok im posljednji put dodiruje glave.

Neki ljudi još uvijek ne razumiju. Ovo nije pitanje novca. Riječ je o potpunom odsustvu hrane. Čak i ako ste milioner u Gazi, danas nećete naći hljeb. Nećete naći vreću riže ni konzervu mlijeka. Pijace su prazne. Trgovine uništene. Tržni centri sravnjeni. Police nisu prazne – one više ne postoje.

Nekad smo sami uzgajali svoju hranu. Gaza je nekada izvozila voće i povrće; slali smo jagode u Evropu. Cijene su nam bile najniže u regiji.

Kilo grožđa ili jabuka? Tri šekela (0,90 dolara). Kilo piletine sa farmi iz Gaze? Devet šekela (2,70 dolara). Danas ne možemo naći ni jedno jaje.

Nekad: Ogromna lubenica iz Khan Younisa težila je 21 kilogram i koštala 18 šekela (5 dolara). Danas: Ta ista lubenica bi koštala 250 dolara – ako je uopće možete naći.

Avokado, nekad luksuzno voće, uzgajao se na tone u al-Mawasiju, Khan Younisu i Rafahu. Koštao je dolar po kilogramu. Imali smo samodostatnu proizvodnju mliječnih proizvoda – sirevi i jogurti pravili su se u Shujayei, lokalnim rukama.

Naša djeca nisu bila razmažena – imala su osnovna prava. Doručak je značio mlijeko. Sendvič sa sirom. Kuhano jaje. Sada je sve blokirano.

I koliko god da objašnjavam djeci šta su "glad" ili "poskupljenja", oni razumiju samo jedno – da su im stomaci prazni.

Čak je i morska hrana – nekad temelj ishrane u Gazi – je nestala. Uprkos strogim ograničenjima ribolova, slali smo ribu na Zapadnu obalu. Danas je i naše more tiho.

I uz dužno poštovanje prema turskoj kafi – ne znate šta je kafa dok ne probate Mazaj kafu iz Gaze.

Imala je snagu koju ste osjećali u kostima.

Ovo nije prognoza. Glad je sada.

Većina nas je raseljena. Nezaposlena. U žalosti.

Ako uspijemo pojesti jedan obrok dnevno, jedemo ga noću. Nije to gozba. To je riža. Tjestenina. Možda supa. Konzervirani grah.

Stvari koje u drugim domovima čuvate za hitne situacije. Ovdje su to luksuz.

Većinu dana pijemo samo vodu. Kada glad postane nepodnošljiva, prelistavamo stare fotografije – slike jela iz prošlosti, samo da se prisjetimo kakav je život nekad bio.

Gladovanje tokom ispita

Kao i uvijek, naši univerzitetski ispiti su online – jer kampus više ne postoji.

Živimo genocid. A ipak, pokušavamo učiti.

Ja sam studentica druge godine.

Upravo smo završili završne ispite za prvi semestar. Učili smo okruženi glađu, dronovima, stalnim strahom. To nije ono što ljudi zamišljaju pod riječju univerzitet.

Polagali smo ispite praznih stomaka, pod urlikom ratnih aviona. Pokušavali pamtiti datume dok zaboravljamo kad smo posljednji put jeli hljeb.

Svakodnevno razgovaram s prijateljicama – Hudom, Mariam i Esraom – preko WhatsAppa. Provjeravamo jedni druge, postavljamo ista pitanja iznova i iznova:

"Šta si danas jela?"

"Možeš li se uopće koncentrisati?"

To su naši razgovori – ne o predavanjima ili zadacima, već o gladi, glavoboljama, vrtoglavici i tome kako još uvijek stojimo na nogama. Jedna kaže: "Previše me boli stomak da bih razmišljala". Druga: "Zamalo sam se srušila kad sam ustala".

Ipak, nastavljamo. Posljednji ispit bio je 15. jula. Izdržale smo, ne zato što smo jake, nego zato što nismo imale izbora. Nismo htjele izgubiti semestar. Ali i reći to, djeluje tako beznačajno u poređenju sa stvarnošću.

Učiti dok gladuješ nagriza dušu.

Jednog dana, tokom ispita, zračni udar pogodio je naše komšije. Eksplozija je zatresla zidove.

Trenutak ranije razmišljala sam koliko sam gladna. Trenutak kasnije – nisam osjećala ništa.

Nisam pobjegla.

Ostala sam za stolom i nastavila učiti. Ne zato što sam bila dobro – nego zato što nema druge opcije.

Izgladnjuju nas, pa nas okrivljuju

Neka bude jasno: narod Gaze se namjerno izgladnjuje. Nismo mi nesretni – mi smo žrtve ratnih zločina.

Otvorite prelaze. Pustite pomoć da uđe. Pustite hranu da uđe. Pustite lijekove da uđu.

Gazi nije potrebno sažaljenje. Mi možemo sve obnoviti. Mi se možemo oporaviti. Ali prvo – prestanite nas izgladnjivati.

Ubijanje, izgladnjivanje i opsada nisu samo stanja – to su nametnute radnje. Jezik otkriva one koji pokušavaju sakriti ko je odgovoran.

Zato ćemo nastaviti govoriti:

Ubila nas je izraelska okupacija.

Izgladnila nas je izraelska okupacija.

Opkolila nas je izraelska okupacija.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad