Hoće li Ukrajinci ispasti žrtve nerealnih obećanja međunarodne zajednice, a posebno dijela političara koji najavljuju članstvo Ukrajine u EU kao sigurnu političku odluku s čijom realizacijom bi se moglo krenuti odmah nakon završetka rata?

U nastavku prenosimo analizu Gojka Drljače, Jutarnji list.

Iskusni državni dužnosnici i diplomati iz više članica EU počeli su upozoravati kako članstvo Ukrajine u EU nije samo pitanje vremena, nego vrlo kompleksna i osjetljiva problematika nalik pristupnom labirintu kroz koji je prolazak vrlo težak, možda čak i nemoguć. U čekaonici za ulazak u EU već je sedam drugih kandidata osim Ukrajine – to su Turska, Crna Gora, Srbija, Sjeverna Makedonija, Bosna i Hercegovina, Albanija te Moldavija. Treba voditi računa o tome da će u neizvjesnoj ekonomskoj situaciji u godinama koje dolaze apsorpcijska moć ekonomije EU kod integracije novih članica u zajedničko tržište (bez značajnih negativnih posljedica na zajednicu i ostale članice) biti svojevrsni stres-test, čak i bez Ukrajine, kao vrlo specifičnog i posebno teškog izazova.

Ako se, naime, pogleda BDP per capita u 2023. godini, jasno je da je Ukrajina potencijalni kandidat s uvjerljivo najnižim temeljnim pokazateljem bogatstva, odnosno uspješnosti neke nacije. Uz rat, Ukrajina ima osjetno niži BDP per capita čak i od notorno siromašne Moldavije, dok se države opterećene dramatičnim strukturnim problemima – poput Srbije ili Crne Gore – doimaju vrlo bogatima. Nadalje, Ukrajina je (osim Turske) prema broju stanovnika te površinom daleko veća od svih ostalih aktualnih kandidatkinja te je njezina integracija u EU stoga vrlo diskutabilna – Ukrajina bi trebala postati peta najveća članica EU, a nejasno je ima li kompletna EU finansijske i institucionalne kapacitete za vođenje tog složenog procesa. Otvoreno je čak i pitanje ne samo članstva Ukrajine u EU, nego i finansiranja njezine obnove.

Oko članstva Ukrajine u EU otvaraju sve dvije ključne dileme: Prvo, je li Ukrajina nakon rata uopće u stanju provesti dugačku listu reformi koje su preduvjet članstva u EU, a vrlo su zahtjevne čak i za zemlje koje nisu prošle ratne užase. Drugo, je li uopće moguće drastično primijeniti principe finansiranja programa EU kako bi se omogućilo primanje Ukrajine u članstvo?

Volodimir Zelenski odlučno insistira na početku pristupnih pregovora u decembru, ali je vrlo neizvjesno može li dobiti odgovor koji će ga zadovoljiti. Pitanje integracije Ukrajine u EU toliko je osjetljivo da se šanse dobivanja pozitivnog mišljenja svake članice ne čine realnima, barem ne trenutno. Situacija nije nalik onoj kad su nakon pada Željezne zavjese liberalne demokracije zapadne Evrope imale sasvim dovoljno političke i ekonomske snage za sobom povući čak 10 novih članica, uključivši i jednu veliku Poljsku. Sad je pak nejasno može li EU dovoljno reformirati svoj proračun kako bi integrirala nove članice, koje po jednostavnoj logici redom trebaju postati neto primatelji fondova EU, kako bi se njihova siromašnija odnosno neuspješnija ekonomija što lakše uklopila u zajedničko EU tržište. Zaokret u finansijskim planovima uz ideju da jednoga dana EU ima 35, a ne više 27 glavnih gradova članica, teško može proći u postojećim okvirima Ugovora te temeljnih principa EU.

Trenutnno se ne čini da EU birokrati imaju odgovor kako uopće prilagoditi zajedničku agrarnu politiku, kao i onu kohezijsku, koja podređuje raspodjelu novca prema regionalnom principu. Te dvije temeljne politike čine 62 posto sedmogodišnjeg proračuna EU te svaka predstavlja trošak od oko 370 milijardi eura. Otprilike tolika bit će i cijena obnove Ukrajine. Ako se pak donese odluka o integraciji Ukrajine u EU, to će značiti da EU dobiva nove agrarne površine veličine Italije te novu, vrlo veliku populaciju poljoprivrednika. Oko 14 posto Ukrajinaca, naime, živi od poljoprivrede. Ako se, dakle, ukrajinski agrar želi integrirati u europski model subvencija, to mora značiti drastičnu promjenu temeljnih principa Zajedničke agrarne politike, i to na štetu postojećih članica.

To u javnim istupima europski političari ne spominju jer svjesno prešućuju činjenicu da bi Ukrajina u jednom trenutku mogla postati uvjerljivo najveći pojedinačni primatelj novca iz EU fondova iz programa Zajedničke agrarne politike. Pojednostavljeno rečeno, to znači da bi poljoprivrednici iz svih ostalih članica EU trenutkom početka integriranja Ukrajine u EU morali pristati na puno niže poticaje iz EU fondova te se nipošto ne treba očekivati političko oduševljenje članstvom Ukrajine, napaćene nacije.

Primjerice, kako očekivati glatku integraciju ukrajinskog agrara u EU ako je poljski predsjednik Andrzej Duda još 2022. zabranio uvoz pojedinih poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine te javno artikulirao bojazan od posljedica brze procedure za učlanjivanje Ukrajine u EU. Reakcija mađarskog predsjednika Viktora Orbana nije bila neugodna prema Ukrajincima samo zbog agrarnih pitanja, nego je sukob povremeno bio vrlo otvoren te očigledan na više političkih fronti. Potpuno je, isto tako, jasno kako niti francuski poljoprivrednici neće biti nimalo sretni zbog izazova koji bi mogao stići iz Ukrajine. U više manjih članica također su zabilježeni javni prosjedi farmera zbog neuobičajeno visokih količina poljoprivrednih proizvoda iz Ukrajine, posebno pšenice, što je snažno utjecalo na zarade EU poljoprivrednika.

Podjednako velik izazov bit će fondovi regionalnog razvoja, koji služe za ujednačavanje stupnja ekonomskog razvoja na razini EU. Ukrajina je zbog rata postala država koja je osjetno siromašnija i od Bugarske, uvjerljivo najsiromašnije članice EU. To znači da bi ostale zemlje kandidati, kao i postojeće najsiromašnije članice (među kojima je i RH), morale žrtvovati svoje ambicije korištenja kohezijskih fondova u korist Ukrajine, kojima su oni potrebniji. Pri tome je i nejasno treba li razdvojiti proces obnove Ukrajine od teoretskog korištenja kohezijskih fondova, koji ipak nisu dizajnirani za izbavljanje bilo koje zemlje iz ratnih razaranja kakva je pretrpjela Ukrajina, jer bi to značilo da kohezijska politika za ostale siromašne kandidate i članice gubi smisao.

Zapadne članice počele su pripremati finansijske studije o implikacijama članstva Ukrajine u EU. U tim studijama ključna su pitanja utjecaja na financije postojećih članica. Prve procjene izašle iz pojedinih think tankova, kao što je Bruegel, govore kako bi uklapanje Ukrajine u kohezijski proračun za razdoblje 2021.-2027. godine značilo da negdje treba pronaći sredstva za alokaciju koja je daleko veća od one trenutno namijenjene Poljskoj, koja iznosi 77 milijardi eura.

Takvi i slični krupni zahvati u financijskim planovima EU doveli bi do promjene financijskog statusa kako malih tako i velikih članica. Jesu li, recimo, i Francuska i Poljska spremne da u slučaju primitka Ukrajine u EU postanu u dijelu Zajedničke agrarne politike neto davateljice. Trenutačno su najveće neto primateljice EU sredstava u agraru.

Uz ova dva temeljna ekonomsko-financijska pitanja – agrar i koheziju – nije puno manje važno pitanje niti kako bi ubuduće EU politički funkcionirala ako u srednjem roku dobije osam novih članica, uključivši veliku Ukrajinu. Mnogi to zaboravljaju, ali svaka nova članica jest i potencijalni novi veto u raznim kritičnim situacijama, ako se zadrži princip da svaka članica ima pravo usprotiviti se nekoj strateškoj odluci. Trenutačno u većini članica EU ne postoji, ili barem nije vidljiva visoka motiviranost donosioca odluka za korjenite političke i financijske reforme Europske unije, a bez toga se članstvo Ukrajine u EU doima kao simplificirana fantazija stvorena u radionicama ratne propagande.

Sve ove dileme oko potencijalnog integriranja Ukrajine u EU signaliziraju kako rat i razaranja što prije treba zaustaviti jer su ekonomske posljedice već sad tolike da svako njihovo daljnje povećavanje čini scenarij učlanjivanja još manje realnim nego što je trenutno.