Ovo su Izraelci koji odbijaju da ratuju: "Prešlo je svaku moralnu, sigurnosnu i etičku granicu"

U središtu njihovih poruka nalazi se stav da ovaj rat ne služi nacionalnoj sigurnosti, već opstanku Netanyahuove vlade. Ovi rezervisti, koji dolaze iz različitih vojnih pozadina, su u izjavama za Haaretz izrazili sumnju u ciljeve operacije i pozivaju na njen prekid, uprkos pritisku javnosti i vojnog establišmenta.

Ron Feiner, 26

Haifa

Imam 26 godina, student sam filozofije, politike i ekonomije na Univerzitetu u Haifi, a radim i u obrazovanju. Tokom rata, služio sam kao komandir pešadijskog voda 270 dana, raspoređen u tri različita perioda – prva dva na granici s Libanom, a treći u samom Libanu. Kada sam pozvan četvrti put, nakon duge i teške unutrašnje borbe, odlučio sam da se ne pojavim.

Odbio sam da se odazovem jer je postalo nedvojbeno jasno da izraelska vlada produžava rat radi političkog opstanka i osvajanja Gaze – i da je spremna žrtvovati taoce, civile u Gazi, vojnike IDF-a i svaku nadu za sigurnu i mirnu budućnost zarad svojih sramotnih ciljeva.

Nakon što je primirje u martu propalo – čime su taoci osuđeni na nepoznat period zatočeništva u tunelima – postalo je očito da više nema ni trunke nade da vlasti stavljaju povratak talaca kao prioritet.

Postalo je jasno da im ljudski život ne znači ništa – i da su spremni da nastave rat u kojem svakodnevno ginu desetine, pa i stotine Palestinaca, kao i gotovo svakodnevno izraelski vojnici. Samo prošlog mjeseca poginulo je 20 vojnika.

U takvim uslovima, meni – i mnogima drugima – bilo je jasno da bi povratak u borbu predstavljao otvoreno nezakonito naređenje, sa crnom zastavom koja nad njim vijori – naređenje koje se ne smije izvršiti.

Pet centimetara. Toliko je udaljena bila metak ispaljen na mene od moje glave. Pogodio je lampu pričvršćenu na moju kacigu – i upravo tu lampu sam izabrao kao predmet s kojim poziram. Držim je blizu i s vremena na vrijeme je pogledam.

Podsjeća me koliko je sve krhko – kako život može završiti u trenutku. Podsjeća me na razaranje koje ovaj rat nanosi, kako ljudskom životu, tako i duhu. I podsjeća me na težinu naših postupaka, pa i onih najmanjih – i kako svaki mali izbor može imati ogroman učinak.

Michal Deutsch, 30

Jerusalem

Ova majica sa mnom je još od godine dobrovoljne nacionalne službe, pa sve do moje redovne službe u vojsci. Pridružila sam se kao borbeni vojnik u bataljonu Karakal, jer sam željela služiti državi na najznačajniji mogući način.

Nosila sam je dok sam počinjala shvatati da učestvujem u nelegitimnim akcijama (čak i kad sam još vjerovala da su one izuzetak u IDF-u), kroz moj prelazak na veganstvo i dublje razumijevanje odlučnosti i nenasilja tokom službe, kroz studije zaštite okoliša i prava, pa sve do mog aktivizma. Nosila sam je dok sam volontirala u civilnom operativnom centru nakon masakra 7. oktobra, a i kasnije, kada sam se prijavila za rezervnu dužnost kao borbeni vojnik.

U rezervi sam otkrila da profesionalizam i vrijednosti koje su mi usađene u vojsci nisu ni blizu normi u mnogim dijelovima IDF-a – posebno pod ovom kriminalnom vladom, koja iskorištava vojsku i vojnike u žalosti nakon 7. oktobra i njihove dobre namjere zarad neodgovorne politike i uskih interesa.

Kada sam zatražila pojašnjenje pravila o otvaranju vatre i sigurnosnim procedurama za oružje, dočekana sam tvrdnjom da "u vojsci nema mjesta za politiku" – dok je u pozadini na bazi išao Kanal 14, a ljudi aplaudirali bombardovanjima, bez obzira ko su bile žrtve. Na jednoj svadbi koja se održavala na bazi, rabin je govorio o "čudesnom vremenu".

Profesionalizam i saosjećanje nisu postojali. Odbila sam da nastavim služiti na toj bazi. Kada sam pokušala da se prebacim u jedinicu koja pomaže evakuaciji ranjenih – naivno se nadajući da mogu pomoći i nevinim civilima – policija je zamrznula moju rezervnu službu, vjerovatno jer sam ranije bila uhapšena tokom protesta protiv vlade.

Danas odbijam da učestvujem u IDF-u u bilo kojoj ulozi. Znam da je jedini cilj ovog rata opstanak vlade – po cijenu hiljada ubijene djece u Gazi mlađe od šest godina (a broj svakodnevno raste), talaca, vojnika i sigurnosti svih nas. IDF nas ne može zaštititi dok briše osnovne vrijednosti koje bi ga trebale voditi.

Nadam se boljim danima, a za sada, moja rezervna dužnost se ogleda u protestima na ulicama, kako bismo jednog dana možda i stigli do tih boljih dana. Dok smo spašavali životinje iz zajednica blizu granice s Gazom, našla sam dječiju lutku ispred spaljene, uništene kuće. Donijela sam je, plačući, jednom od vojnika koji nam je pomagao – djelovao je kao da mu je u tom trenutku trebalo malo nježnosti – da ga podsjetim na to za šta se i za koga zapravo borimo.

Profesionalan i dobar vojnik je onaj koji može zadržati saosjećanje i poštivati procedure dok izvršava misiju – ne neko vođen osvetom i mržnjom. Tako se i dalje borim – makar izvan IDF-a.

Yotam Vilk, 30

Tel Aviv

Oficir sam oklopnih jedinica i od početka rata proveo sam oko 270 dana u Gazi. U rezervni sastav sam se prijavio iz osjećaja dužnosti – da zaštitim izraelske građane nakon jednog od najmračnijih dana u historiji naše zemlje. Uprkos dubokoj kritici prema vladi i njenom rukovodstvu, vjerovao sam da je naša društvena obaveza da se borimo za sigurnost našeg naroda, da vratimo taoce kući i odlučno djelujemo protiv prijetnje Hamasa.

Ali kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da je ovaj rat prešao sve moralne, sigurnosne i etičke granice. Uvidio sam da više ne mogu šutjeti pred napuštanjem talaca, beskonačnim razaranjem i činjenicom da nas vlada koristi – i vojnike, i taoce, i civile – kao političke figure u svojoj igri.

Na kraju sam donio tešku odluku da javno istupim protiv ove vojne kampanje, koja je oteta od strane destruktivne ideologije i vodi nas prema katastrofi.

Bio je to težak korak, ali proizašao je iz osjećaja odgovornosti – a ne iz kukavičluka.

Itamar Schwartz, 22

Jerusalem

Ja sam narednik Itamar Schwartz, bivši komandir tenka. Odrastao sam u religioznoj cionističkoj porodici u Kfar Savi, ali sam prestao prakticirati vjeru sa 19 godina.

Teško mi je reći kako sam došao do stavova koje danas imam. Sedmi oktobar, završne pripreme za ofanzivu, ulazak u Gazu, prve tri sedmice u kojima ne znam ni koliko puta sam zamalo poginuo - protivtenkovske rakete, povratak u Gazu, panični napadi, slanje na bolovanje zbog mentalnog zdravlja i premještaj u pozadinu do otpusta – sve je to, naravno, imalo ulogu.

Znao sam da sam bio spreman umrijeti za ovo. Prihvatio sam mogućnost da u borbi za povratak talaca možda neću preživjeti.

Vrijeme je prolazilo. Nema potrebe objašnjavati šta se sve dogodilo ove godine – svi smo prošli kroz taj pakao. Svi moji prijatelji imali su iskustva bliska smrti. Poslani smo da spasimo taoce. Znali smo da se možda nećemo vratiti.

Kao i mnogima, 7. oktobar me podsjetio na Holokaust. Naravno, odmah sam pomislio na srednjoškolsku ekskurziju u Poljsku i ono što nam je profesor tamo pokušavao usaditi. Nacisti, Nijemci, njihovi saradnici – svi su oni bili ljudi. Obični ljudi koji su se rodili, voljeli druge ljude, imali nade, snove i tako dalje.

Sedmi oktobar nam je pokazao šta ljudi mogu učiniti kad su indoktrinirani da vjeruju da su moralno i božanski superiorni – kad imaju vremena i kapaciteta da planiraju.

Jedan moj prijatelj iz vojske se šali na račun "masakra brašna" (ubijenih na mjestima gdje se dijelila pomoć), pričajući koliko je terorista ubio. Drugi priča o "mačo" komandiru čete koji je upucao zarobljenika u glavu jer ga je pljunuo.

Ovaj rat je mogao biti završen. Neprestano klanje stanovnika Gaze je moglo biti zaustavljeno. Taoce smo mogli već vratiti kući.

Ako se ne zaustavimo, ako ne zamolimo palestinski narod za oprost i ne pomognemo mu u obnovi, dani Države Izrael su odbrojani. Toliko je jednostavno.

Rat mora stati.

Taoce i palestinske zatvorenike treba vratiti kućama.

Moramo se nadati zajedničkoj budućnosti s Palestincima. To je jedini put. Kao što mi ne idemo nikuda, neće ni oni. Samo zajedno možemo opstati.

Daniel Rak-Yahalom, 32

Haifa

Nikada nisam bio u Gazi. Od 2017. godine služim redovno u rezervnom sastavu izraelske vojske (IDF) na Zapadnoj obali. Uvijek sam sebe smatrao ljevičarskim cionistom i duboko sam se stidio što sam učestvovao u toj vrsti službe – navodno u ime sigurnosti – jer sam u praksi podržavao politički projekat kojem se protivim.

Ipak, vjerovao sam da time doprinosim izraelskom demokratskom procesu i da snosim odgovornost prema "narodnoj vojsci", kako IDF ne bi postao desničarska milicija ili privatizovana plaćenička sila. Nakon masakra 7. oktobra, poslan sam na jordansku granicu, ali se većina mojih aktivnosti opet ticala palestinskog stanovništva i osiguravanja naselja na Zapadnoj obali. I ja sam bio šokiran onim što se dogodilo tog dana i osjetio sam potrebu da doprinesem nacionalnom naporu.

Nakon dvije runde službe, ukupno oko 250 dana, Netanyahuova vlada je najavila novu operaciju – de facto žrtvujući taoce – i konačno jasno rekla ono što je ranije prešućivala: ovaj rat je nastavak istog političkog projekta koji naseljenički pokret godinama sprovodi na Zapadnoj obali.

S obzirom na ratne zločine koji se dešavaju, i gubitak osnovnog opravdanja za rat – povratak talaca – nisam imao drugog izbora nego da odbijem služenje. Proveo sam pet dana u vojnom zatvoru – neznatna cijena u poređenju s onim što je u pitanju.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad