Rješenje poznato kao "dvije države" se već dugo predlaže kao najbolja nada za mir u izraelsko-palestinskom sukobu. U jeku novog rata između Izraela i Hamasa, brojni svjetski lideri su upravo ovo pitanje ponovo vratili u javnu raspravu, uključujući Joea Bidena i Vladimira Putina. To bi značilo nezavisnu palestinsku državu uspostavljenu uz postojeći Izrael - tako da bi obje imale svoje teritorije. To je zvanični stav Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, Ujedinjenih nacija.

Kako bi to izgledalo i ko bi gdje živio?

Najveća prepreka rješenju dvije države je odlučivanje koje bi bile granice potencijalne palestinske države.

Mnogi vjeruju da bi to trebalo da budu iste one koje su postojale prije šestodnevnog rata 1967. godine, kada je Izrael okupirao istočni Jerusalim, Zapadnu obalu i Gazu.

Od tada je sve veći broj izraelskih naselja uspostavljen unutar Zapadne obale, sa oko 600.000 Izraelaca koji sada žive tamo i u okupiranom istočnom Jerusalimu, prenosi Sky news.

Iako se ova naselja smatraju nelegalnim prema međunarodnom pravu, njihovo postojanje čini situaciju težom da se ova teritorija označi kao palestinska.

Stvaranje Izraela i kasniji arapsko-izraelski rat 1948. godine doveli su do toga da su mnogi Palestinci protjerani iz svojih domova, u onome što je poznato kao Nakba, ili „katastrofa“ na bosanskom.

UN su tada odobrile izbjeglički status za oko 750.000 ljudi.

Ali pod istim kriterijumima, 5,9 miliona Palestinaca – koji žive na Zapadnoj obali, u Gazi, istočnom Jerusalimu i u kampovima širom Jordana, Libana i Sirije – sada ispunjava uslove, a mnogi bi željeli da se vrate u svoju domovinu.

Ne bi bilo prostora za ovaj povećani broj ljudi unutar okupiranih teritorija, što znači da bi neki morali da budu preseljeni na izraelsku teritoriju, što je u suprotnosti sa idejom Izraela o rješenju dvije države.

Jerusalim

Postoje posebne poteškoće na granici sa Jerusalimom.

Obje strane tvrde da je drevni grad njihova prijestonica. To je zbog njegovog ogromnog historijskog i vjerskog značaja za Izraelce i Palestince i činjenice da je dom nekoliko svetih mjesta u judaizmu, islamu i hrišćanstvu.

Na primjer, u Starom gradu ograđenom zidom nalaze se i Brdo hramova – najsvetije mjesto judaizma – i džamija Al-Aksa, treća najvažnija lokacija u islamu iza Meke i Medine, gdje muslimani vjeruju da se poslanik Muhamed uzdigao na nebo.

Ranije ove godine tamo je došlo do nasilnih sukoba između izraelske policije i palestinskih vjernika.

Izraelska vlada tvrdi da je Jerusalim njihov „nepodijeljeni glavni grad“, i da je sjedište izraelske vlade i parlamenta (Kneseta), ali se istočni Jerusalim u velikoj mjeri smatra okupiranom palestinskom teritorijom.

U teoriji, rješenje dvije države bi zvanično priznalo i istočni Jerusalim kao palestinsku prijestonicu, a zapadni dio grada bi pripao Izraelu.

Ko to podržava – i koji su njihovi uslovi?

Zvanični stav Izraela je da podržava rješenje o dvije države, ali pod uslovom da se palestinska strana demilitarizuje – pošto Hamas i druge militantne grupe vidi kao egzistencijalnu prijetnju.

Fatah i vladajuće palestinske vlasti na Zapadnoj obali podržavaju rješenje, pod uslovom da im bude dozvoljeno da sami kontrolišu teritoriju.

Hamas, koji kontroliše Gazu, obavezao se na uništenje Izraela. Međutim, u revidiranoj povelji objavljenoj 2017. kaže da će prihvatiti palestinsku državu duž granica iz 1967. godine.

Nedostatak konsenzusa na palestinskoj strani otežava rješenje, a sve veći broj izraelskih političara sada također odbija tu ideju.

Aktuelnog izraelskog premijera Benjamina Netanyahua je u junu citirao nacionalni emiter zemlje koji je rekao da palestinske nade u suverenu državu „moraju biti eliminisane“.

Iako su UN i međunarodna zajednica naširoko osudile širenje izraelskih naselja na Zapadnoj obali i smatraju ih velikom preprekom miru – malo je urađeno da bi se Izrael odvratio od toga.

Izrael se ne slaže i navodi historijske i biblijske veze sa ovom teritorijom. Smatra se da Izrael ima prednost nad Palestincima, ekonomski i u pogledu svojih vojnih resursa.

Zašto su neki izgubili nadu?

Nada u rješenje dvije države dostigla je vrhunac početkom 1990-ih, kada su SAD omogućile potpisivanje sporazuma iz Osla pod predsjedništvom Billa Clintona.

Poznato je da su se tadašnji izraelski premijer Yitzhak Rabin i predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jaser Arafat rukovali na travnjaku Bijele kuće.

Sporazumom iz Osla je Izrael formalno priznao PLO kao predstavnika Palestinaca, a zauzvrat se grupa odrekla nasilja.

Dvije strane su se složile o formiranju palestinske vlasti, koja bi upravljala Zapadnom obalom i Gazom u periodu od pet godina.

Rabina je dvije godine kasnije ubio mladi jevrejski nacionalista – za šta mnogi tvrde da su se nade u rješenje dvije države tada značajno smanjile.

Od tada su različiti faktori dodatno smanjili šanse da se dvije strane dogovore o mirnom rješenju.

To uključuje: povećanje broja jevrejskih naselja na Zapadnoj obali, mandat Donalda Trumpa i njegovo izmiještanje američke ambasade iz Tel Aviva u Jerusalim, desničarsku vladu Izraela i ovomjesečni napad Hamasa i rat koji je uslijedio.

Opširnije u blogu OVDJE.