Yaryna Arieva i Sviatoslav Fursin neće proslaviti svoju prvu godišnjicu braka u petak. Ukrajinski par se vjenčao na dan kada je Rusija pokrenula invaziju na njihovu zemlju, a godinu kasnije rat i dalje traje. Ruski projektili i dalje padaju s neba, a ljudi i dalje umiru.

Nema mnogo razloga za slavlje, kažu Yaryna i Sviatoslav. Prosla je jedna godine, i sve uspomene sada polako naviru, pričaju za CNN iz svog doma u Kijevu.

“To nisu sjećanja koje želite imati u mislima cijelo vrijeme”, dodaje Yaryna.

22-godišnja Yaryna i 25-godišnji Sviatoslav položili su zavjete u lokalnom manastiru Svetog Mihovila 24. februara, mjesecima ranije nego što je vjenčanje bilo planirano. Željeli su biti zajedno, bez obzira šta da se desi kasnije. Od početka rata ovo mjesto postalo veoma popularno za strane posjetitelje, pa čak se i američki predsjednik prilikom nedavne posjete ukrjainskoj prijestolnici fotografisao ispred nje u društvu predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog.

“Sjećam se naše ceremonije vjenčanja i tog osjećaja da ništa ne znaš. Ta nepredvidiva i uistinu zastrašujuća budućnost”, dodaje Yaryna.

Ratno iskustvo nakon vjenčanja

Istog dana pokupili su svoje oružje i pridružili se lokalnoj jedinici teritorijalne odbrane kao dobrovoljci, u namjeri da zaštite svoj grad. Inače, Arieva je izabrana vijećnica Grada Kijeva, a ova honorarna neplaćena pozicija joj daje mogućnost da nosi oružje.

Fursin je odmah krenuo u borbu. U izjavi za CNN, rekao je kako je vidio autobus pun dobrovoljaca i jednostavno je uskočio na njega, ne znavši tačno kud ide.

On i ostali dobrovoljci su formirali drugu liniku odbrane sjeverno od Kijeva, u Irpinu, Hostomelu i drugim područjima koji su postali ključna bojna polja.

“Prvu noć uošte nismo bili spremni. Nismo imali rovove, ništa”, prepričava Ukrajinac, koji je bio zadužen za grupu od deset mladića, a kada su u pitanju sposobnosti, on je bio jedini od njih 11 koji je prethodno u ruci držao automatsku pušku.

“Komandant je posmatrao kako rukujem oružjem i rekao: Povedi ove ljude i napravite zaklone i zasjede i razmislite na koju ćete stranu bježati”, priča Fursin, i dodaje kako je kopanje rovova trajalo cijelu noć.

Arieva je u međuvremenu boravila u bazi njihove jedinice teritorijalne obrane u Kijevu, pokušavajući biti od pomoći.

“Prve noći kada sam čekala svog muža, kada je otišao u svoju prvu bitku, mislim da je to bila najstrašnija noć u mom životu, jer naravno, nisam ga mogla nazvati jer je morao isključiti telefon,”, kazala je.

Screenshot (CNN)

Sljedećih mjesec i pol Fursin je konstantno išao u misije, koje su se sastojale iz toga da opslužuje kontakte punktove i formira druge linije odbrane, ali nekoliko puta se našao “licem u lice” s ruskim trupama. Nije htio govoriti o detaljima tih trenutaka kada je morao upotrijebiti oružje, kazavši: “Rečeno nam je da ne govorimo o tome”.

Tokom tog istog perioda Arieva je radila u malenom uredu s još osam drugih osoba od 7 ujutro do 10 sati navečer. U prostoriji su bila nagurana tri stola i jedva je bilo mjesta za kompjutere, kamoli za ljude. Oboje se slažu kako je to jako teško iskustvo.

“Kada smo maštali o tome, bili smo jaki i osjećali se kao heroji. A u stvarnosti smo se prali jednom sedmično, jer nije bilo tuševa i bilo je jako neugodno uz nedostatak sna, a ponekad i hrane”, priča Arieva.

Zajedništvo u teškim trenucima

Ipak, tog perioda se prisjećaju s ponosom i ljubavlju.

“Svi su zaboravljali ko su ustvari, da li su poznati ili vrlo, vrlo bogati ili (utjecajni) političari, svi su pomagali jedni drugima, zajedno izlazili na cigaretu i nisu znali šta se dešava”, dodaje Ukrajinka, koja je prestala konzumirati cigarete samo par dana prije početka rata, ali njena odlučnost nije potrajala.

“Rekla sam da ću prestati na dan pobjede, ali mogla bih pokušati i ranije”, zaključuje.

Kada su se ruske trupe povukle iz kijevske regije rano u aprilu, Arieva i Fursin su okončali svoju misiju u terirotijalnoj odbrani. Vojska je odlučila kako se jedinice dobrovoljaca trebaju profesionalizirati, a samo oni s prethodnim vojnim iskustvom su mogli ostati.

“Bilo je teško opet postati civil, jer nismo htjeli da budemo zaštićeni, htjeli smo učiniti nešto”, ističe Arieva.

Trudili su se da uživaju u malim stvarima, kao što je prvi kapučino od početka rata.

“Bila je to najukusnija stvar. Taj kapučino s pjenom, ta ljepota, taj ukus, rat nas je stvarno naučio da stvari cijenimo više”, kaže Yaryna.

Njezin suprug je rat iskusio i ranije. Odrastao je na Krimu i živio na ukrajinskom poluotoku kada ga je Rusija silom anektirala 2014. godine. Njegova baka je bila suviše bolesna da putuje, tako da su odlučili da ostanu.

“Sjećam se kako se mjesto promijenilo nakon toga. Šalili smo se da idemo spavati u jednoj zemlji, a budimo se u drugoj”, dodaje Fursin.

Kada su konačno napustili Krim, skrasili su se u Irpinu. Tri godine kasnije njihov dom je još jednom napadaju ruske trupe.

‘Povratak u civilni svijet’

Ovaj par je opisao šok pri povratku u Irpin nakon što je oslobođen početkom prošlog aprila. Grad sjeverno od Kijeva postao je linija ratišta tokom bitke za glavni grad. Tu su ukrajinske snage uspjele odbiti napad.

Porodična kuća još je tu, ali teško oštećena, s razbijenim su prozorima i izgorjelim dijelom objekta.

S povratkom u civilni svijet, par je počeo volontirati, donoseći hranu i osnovne potrepštine u oslobođena naselja sjeverno od Kijeva. Potražnja je bila toliko velika da su ponekad morali ići više puta dnevno.

“Sjećam se Katyuzhanke, jer smo donijeli puno kruha i makarona i malo umaka za tjesteninu i baterije i bilo je jako puno ljudi koji su čekali. Dali smo sve što smo imali i morali smo se vratiti i donijeti još kruha jer više od pola njih nije dobilo ništa i nisu imali krišku kruha u tom gradu”, kazala je Arieva.

Još se sjeća kako su ljudi pričali zastrašujuće priče o životu pod okupacijom i plakali bi kad bi čuli strance koji govore ukrajinski jezik.

“Bilo je stvarno teško čak i slušati te priče, boli”, rekla je.

Život se polako počeo vraćati u normalu. Bilo je proljeće, a Kijev je bio u punom cvatu.

Službeno vjenčanje u gradskoj vijećnici i malu proslavu imali su u maju, kad je vjenčanje i bilo prvpbitno planirano, najviše zato što je polog bio plaćen i nepovratan. Arieva je konačno uspjela upoznati svog muža sa svojom 97-godišnjom prabakom.

Screenshot (CNN)

Oboje su izgubili posao odmah na početku invazije. Arieva je radila za Odbor birača Ukrajine, promatračku organizaciju, a Fursin za stambenu zadrugu u Irpinu.

Kako im je počelo ponestajati novca, odlučili su se fokusirati na posao i učenje.

Fursin je tokom ljeta konačno diplomirao na univerzitetu. Studij je započeo na Krimu, ali kada je njegova porodica pobjegla s okupiranog poluotoka 2019., morao je početi ispočetka. Sada radi na projektima razvoja softvera.

Arieva se u međuvremenu odlučila usredotočiti na učenje kodiranja. Tehnologija je jedini sektor koji još uvijek raste u Ukrajini, jer omogućuje ljudima da rade na daljinu.

No njihov plan da rade i studiraju na daljinu propao je kada je Rusija u jesen pokrenula val napada na ukrajinsku energetsku infrastrukturu. Rad je brzo postajao nemoguć.

“Imali bismo dva sata struje, zatim pet sati bez struje, zatim tri sata struje, bilo je stvarno demoralizirajuće”, rekla je Arieva.

U jesen su usvojili mačka i nazvali ga Kus, što na ukrajinskom znači “ugriz”. Čak i sada, mjesecima kasnije, ruke su im prekrivene mačjim ogrebotinama.

Kako se približavao Božić, par je zajedno s porodicama odlučio da promijeni datum kad obilježavaju ovaj praznik.

Umjesto 7. januara, koji se obilježava po Julijanskom kalendaru, koji još koristi Ruska pravoslavna crkva, slavili su 24. decembra, koji se obilježava po Gregorijanskom kalendaru.

Inače, Ukrajinska pravoslavna crkva objavila je u jesen da će dopustiti svojim crkvama da slave Božić u decembru.

“Ima više smisla. Bilo je više simbolično i jako mi se svidjelo. Također je dobar osjećaj što više ne slavimo s Rusima”. rekla je Arieva.

Kako se približava prva godišnjica rata, ali i njihovog vjenčanj, Arieva i Fursin razmišljaju o tome kako ih je godina promijenila.

“Postala sam manje naivna i manje djetinjasta. I možda me to učinilo malo jačom. Jer ono što nas ne ubije, ojača nas, naravno”, naglasila je Arieva.

Njen suprug se složio i dodao:

“Tek kad ovo vidite, shvatite vrijednost života. A za mene je to sto posto. Ono što smo prošli zajedno, razumijem da [smo] potpuno različiti. A to što [i dalje] volimo jedno drugo, to je za mene možda najveći znak da je to prava ljubav”.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad