Austrijskoj gospodarskoj komori nije palo na pamet da bi organiziranje eventa u predgrađu Moskve moglo izazvati čuđenje.
Rekordna hladnoća zahvatila je glavni grad Rusije u siječnju, a lokalni ogranak austrijske gospodarske komore prepoznao je priliku za razbijanje zimske dosade sa “sportskim austrijskim poslovnim krugom u Moskvi, uz skijanje u Odintsovom, parku za kulturu, sport i relaksaciju.” Komora je nudila i besplatnu opremu i instruktore, a sve u nadi da će privući što više od stotina austrijskih kompanija aktivnih u Rusiji, ali i njihovih poslovnih partnera.
Tek nakon što je reporter austrijske istraživačke platforme ZackZack objavio priču o eventu, komora ga je odlučila otkazati, piše Politico.
Ovo je samo jedan primjer ambivalentnog pristupa Austrije prema Rusiji od početka brutalnog Putinovog napada na Ukrajinu u veljači prošle godine: Beč ne želi otvoreno podržavati Moskvu, ali jednako tako ne želi trajno oštetiti odnos koji se za tu zemlju posljednjih desetljeća pokazao iznimno lukrativnim.
I dok Austrija nije ni blizu jedina zemlja koja je prije invazije objeručke prihvatila suradnju s Rusijom, nijedna druga zemlja EU nije bila toliko nevoljka od te suradnje odustati. Mađarska to niti ne pokušava.
Iako je Austrija podržala Ukrajinu slanjem značajne količine humanitarne pomoći i primanjem velikog broja izbjeglica, usvojila EU sankcije protiv Rusije i javno kritizirala Putina zbog kršenja međunarodnih normi, iza kulisa, komercijalne spone ovih dviju zemalja ostale su netaknute, pogotovo po pitanju energije i financija.
Takvo stanje teško je održavati. Kada je austrijski kancelar Karl Nehammer u travnju prošle godine odlučio biti prvi europski vođa koji će posjetiti Moskvu nakon početka ruske invazije na Ukrajinu i osobno se sastati s Putinom, tu odluku je pokušao protumačiti kao “misiju mira” i njegovu dužnost. Kritičari iz Europe shvatili su da se radi o spinu. Iako u javnost nije procurilo mnogo detalja razgovoru koji je Nehammer opisao kao “težak i iskren”, skeptici su primijetili da je ruski plin nastavio dolaziti u Austriju, dok je dotok u Njemačku bio prekinut.
Vezane vijesti
Austrijski partneri sa Zapada već dugo toleriraju austrijske odnose s Rusijom, no rat u Ukrajini podigao je uloge, a Beč se odjednom našao pod pritiskom sa svih strana. Kritičari s obje strane Atlantika kažu da je austrijska pozicija “vojne neutralnosti” znak duboko ukorijenjenog cinizma među elitama, ali i da predstavlja značajnu prijetnju europskoj ujedinjenosti po pitanju Ukrajine.
“Austrija je sigurno meko tkivo EU-a kada govorimo o Rusiji,” rekao je jedan visoki dužnosnik Europske komisije, naglašavajući, kako je rekao, uspješnu infiltraciju Moskve u austrijski establišment.
Europska unija već sad se muči s mađarskim “zločestim dečkom” Viktorom Orbanom i njegovim flertanjem s Putinom, a odbijanje Austrije da oštro prekine odnose s Rusijom dodatno komplicira napore da se predstavi kao ujedinjena. U Bruxellesu postoje strahovi da bi se zona tolerancije prema Rusiji u geografskom srcu Europe mogla proširiti, što bi Rusiji dalo prednost u konstantnom radu na unošenju razdora na kontinentu.
Ministar vanjskih poslova Austrije, Alexander Schallenberg, inzistira da su takve interpretacije ukorijenjene u prošlosti i nemaju veze s trenutnim stanjem stvari. Austrija nikako ne ugrožava europsko jedinstvo, inzistirao je Schallenberg u nedavnom intervjuu, već ga je ojačala.
“Od 24. veljače prošle godine, i kancelar Nehammer i ja smo kristalno jasno objasnili koja je pozicija naše zemlje i vlade,” rekao je Schallenberg. “Za zemlju poput Austrije, malu državu ovisnu o izvozu u srcu europskog kontinenta, ključno je poštivanje međunarodnog zakona i principa pacta sunt servanda.”
Pacta sunt servanda latinski je izraz značenja “dogovori se moraju poštovati.” Ipak…
Nesvrstani
Kako bismo bolje shvatili korijene austrijske pozicije prema Rusiji, trebamo se vratiti u 1955. godinu. Deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, Austrija je bila pod okupacijom četiri savezničke sile i podijeljena u zone. Kako bi uvjerila Sovjete da Austriji vrate njenu punu suverenost, zemlja je morala pristati da će se ustavom obvezati na neutralnost, što je tadašnja populacija smatrala nužnim zlom. Strogo govoreći, taj zakon ne sprječava Austriju da sudjeluje u oružanom sukobu, već samo nalaže da se zemlja ne može pridružiti vojnim savezima niti dopustiti drugim zemljama da svoje trupe drže na njenom teritoriju.
U početku se Austrijanci nisu pretjerano bojali da bi mogli uvrijediti Sovjete. Mnogi austrijski muškarci borili su se u njemačkoj vojsci protiv Sovjeta, a neki su bili i u tamošnjim kampovima za ratne zarobljenike: ove dvije zemlje nisu se pretjerano voljele. Nakon što su Sovjeti ugušili revoluciju u Mađarskoj 1956. godine i pokrenuli ogroman izbjeglički val na austrijskim granicama, Beč nije oklijevao, već se pridružio zemljama Zapada u UN-u koje su kritizirale postupke Moskve.
Nije trebalo mnogo da Austrija, čvrsto ukorijenjena između NATO-a i sovjetskog bloka, otkrije prednosti svog novog statusa. Kao neutralna, nesvrstana zemlja, mogla je poslovati s obje strane Željezne zavjese. 1. lipnja 1968. godine, Austrija je postala prva zapadnoeuropska zemlja koja je potpisala dugoročni ugovor sa Sovjetskim savezom za opskrbu prirodnim plinom, koji je pristizao preko Čehoslovačke u čvorište tik preko austrijske granice. Tek nekoliko mjeseci nakon potpisivanja ugovora dogodila se katastrofa. U kolovozu iste godine, sovjetski tenkovi ponovno su ušli u Europu, ovaj put kako bi ugušili Praško proljeće.
Sjećanje na Mađarsku još uvijek je bilo svježe i Austrijanci su se bojali da bi Sovjeti mogli napasti i njihovu zemlju. Tadašnja vlada čak je napravila plan za premještanje iz Beča na krajnji zapad zemlje, a potrudili su se i ne provocirati Sovjete, držeći austrijske vojnike 30-ak kilometara od čehoslovačke granice. Njihovi strahovi nisu bili pogrešni. Sovjeti su imali plan za slanje trupa preko granice, ali su odlučili da to ipak ne učine, iz nepoznatih razloga.
To je bio ključan trenutak za Austriju u Hladnom ratu – Sovjeti nisu napali, a plin je nastavio dolaziti.
Lekcija za Austrijance bila je jasna: Neutralnost je dobra za posao, a i čuva sigurnost.
Neutralnost je Austriji dopustila da postane važno mjesto za međunarodnu diplomaciju, a zemlja je naglašavala benefite objektivnosti. U šezdesetima je svoje sjedište tamo premjestio OPEC, a 1979. isto je učinio i UN, čime je Beč postao treće sjedište te organizacije. OSCE je sjedište tamo otvorio 1993.
Dogovor o plinu pokazao se kao blagoslov za tada državnu energetsku kompaniju OMV, čime je Austrija postala jedno od primarnih čvorišta za ruski plin na putu prema zapadnoj Europi.
“Ne smijemo podcjenjivati moć te povijesti,” rekao je Wilhelm Molterer, bivši austrijski vicekancelar i ministar financija, prisjećajući se koliko se njegova majka bojala sovjetske invazije 1968. “Ekonomski benefiti tog dogovora bili su za Austriju značajni mnogo godina.”
Ta povijest također pokazuje kako je austrijska veza s Rusijom od početka građena na temeljima straha i obećanja gospodarskih prilika. Nijemci često svoj odnos prema Rusiji opisuju iz perspektive povijesti i kulture, no za Austriju je glavna motivacija u pogledu na istok bila transakcijska.
Istovremeno, ruska elita Austriju već dugo vidi kao najbolje od oba svijeta – ona je put na Zapad, ali nije u potpunosti na Zapadu. Beč, sa svojim izblijedjelim carskim blještavilom, popustljivim političarima i poznat po mekoj pristojnosti, tradicionalno je popularan među oligarsima, ali i aparatčicima. Iznad svega, Beč je mjesto gdje su bogati i utjecajni Rusi oduvijek dobrodošli, bez obzira na to traže li državljanstvo kao kćer bivšeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina ili luksuzne nekretnine u Alpama poput Putinovog pajdaša Olega Deripaske.
Najznačajniji aspekt političkih spona između Austrije i Rusije je upravo doseg koji one imaju bez obzira na političku stranku. Gotovo svaki živući bivši austrijski kancelar upravo je na istoku tražio posao nakon odlaska s političke pozicije. Wolfgang Schüssel, bivši kancelar Narodne stranke desnog centra, pridružio se upravi ruskog mobilnog telekomunikacijskog operatera MTS-a i naftnog giganta Lukoila. Njegov nasljednik iz redova Socijaldemokrata, Alfred Gusenbauer, nakon političke karijere radio je za “Istraživački institut za dijalog civilizacija”, proruski think-tank koji je osnovao Putinov bliski suradnik. Christian Kern, drugi Socijaldemokrat, otišao je u upravu ruske državne željeznice RZD.
Ne računajući njihove političke razlike, svi političari oslanjali su se na istu sebičnu logiku kako bi opravdali svoje poslove: Austrija mora ostati most prema Rusiji za dobro čitavog Zapada. Većina navedenih političara bili su prisiljeni napustiti svoje pozicije nakon što je Rusija prošle godine eskalirala rat u Ukrajini.
Samo posao
Razina do koje su austrijski čelnici vlastitu zemlju stjerali u kut u odnosima s Rusijom postala je jasna tijekom Putinovog posjeta Austriji 2014. godine, tek nekoliko tjedana nakon ruske aneksije Krima i izazivanja rata na istoku Ukrajine.
Ruski predsjednik tog je sunčanog dana u lipnju sjedio usred raskošne dvorane u bečkoj gospodarskoj komori, bacajući šale na račun svog domaćina, predsjednika komore Christopha Leitla.
“Predsjednik sam već toliko dugo da je ovo treći put da sam vas imao čast pozdraviti,” rekao je Leitl gledajući u Putina, koji se okrenuo prema publici, upro prstom u Austrijanca i uskliknuo: “Diktatura!” Gomila je prasnula u smijeh, a Putin je sa širokim smiješkom na njemačkom dodao: “Ali dobra diktatura.”
Leitl je podsjetio Putina da je prije točno stotinu godina dio Ukrajine pripadao Austriji. “Što predlažete?” upitao je Putin, dodajući – uz gromoglasan smijeh – da se boji što bi mu Leitl mogao odgovoriti. Dok su uživali u šalama, austrijski tadašnji predsjednik Heinz Fischer tapšao je Putina po leđima. Ranije tog dana, Fischer je primio ruskog predsjednika uz sve vojne počasti u Hofburgu, nekadašnjoj carskoj palači Habsburgovaca.
Smijeh je zamro nakon Putinovog punog napada na Ukrajinu, no gospodarske veze preživjele su bez većih posljedica.
Rusija je ostala drugi najveći ulagač u Austriju, nakon Njemačke, a direktna strana ulaganja na kraju prošle godine iznosila su 25 milijardi eura, ili 13 posto ukupnih ulaganja. U usporedbi s tim, američka ulaganja u Austriju iznosila su 13 milijardi eura, a talijanska oko 11 milijardi.
Istovremeno, mnoge od stotina austrijskih kompanija koje su posljednjih godina ulagale u Rusiju, još uvijek su aktivne u toj zemlji. Gotovo dvije trećine od 65 austrijskih tvrtki u Rusiji planiraju ostati, pokazalo je istraživanje Ekonomske škole iz Kijeva, što je daleko iznad prosjeka svih zemalja koji iznosi oko 40 posto.
Naftni i plinski konglomerat OMV, najveća austrijska tvrtka, ostao je veliki igrač u ruskom energetskom sektoru. Austrijska Raiffeisen banka najveći je strani zajmodavac u Rusiji i stup financijskog sustava te zemlje. Čak i Red Bull nastavlja prodavati svoja energetska pića u Rusiji.
OMV inzistira da je obvezan nastaviti kupovati najmanje 6 milijardi kubika ruskog plina svake godine do 2040., što je rezultat dogovora it 2018. koji su u Beču potpisali Putin i tadašnji kancelara Sebastian Kurz.
Austrijska vlada, koja je vlasnik nešto iznad 30 posto OMV-a, kaže da nema pristup detaljima ugovora. Ostaje misterij kako planiraju ispuniti obećanje da će do 2027 potpuno ukinuti austrijsku ovisnost o ruskom plinu.
Vjetrovi s istoka
Donedavno su čelnici Austrije uspješno zaobilazili povećalo međunarodne zajednice po pitanju veza s Rusijom, koristeći se dobro uvježbanom formulom skretanja pozornosti, zamagljivanja i relativizacije u kombinaciji sa smiješkom i obilnom porcijom šećernog bečkog šarma.
“Mi smo malena, neutralna zemlja koja oduvijek želi biti mjesto za dijalog i pronalazak zajedničkih točaka sa svim zemljama svijeta,” rekao je bivši kancelar Kurz švicarskoj novini Blitz. Kurzevi su česti posjeti Putinu čak i u Austriji izazivali sumnjičavost.
Upravo tijekom njegovog mandata je na svjetlo isplivao najbizarniji primjer spremnosti austrijskog političkog establišmenta da služi ruskim interesima. Godine 2019. objavljen je tajni video vicekancelara Heinz-Christiana Strachea iz desničarske Slobodarske stranke, u kojem Strache nudi politički utjecaj u zamjenu za ulaganja u razgovoru sa ženom za koju je vjerovao da je nećakinja ruskog oligarha. Skandal koji je uslijedio srušio je Kurzevu vladu.
Nesklad austrijske retorike i stvarnosti jedan je razlog zašto su međunarodni partneri davno prestali vjerovati u bečke tlapnje o neutralnom posredništvu.
Zapadni dužnosnici već godinama upozoravaju Beč da su se Rusi infiltrirali u austrijske sigurnosne službe, a Austrija je to odbacivala.
Jan Marsalek, austrijski izvršni direktor u centru skandala Wirecard – jednog od najvećih financijskih prijevara u povijesti – pobjegao je 2020. u Rusiju preko Beča i Minska, navodno uz pomoć bivših austrijskih obavještajnih operativaca. Zemlja nije poduzela ništa sve dok nije otkrivena krtica u najvišim razinama obavještajne službe 2021., godine, a Austrija je izbačena iz Zapadnih sustava za dijeljenje informacija. U tom trenutku su problemi već bili toliko ozbiljni da je vlada odlučila potpuno raspustiti svoju obavještajnu službu i krenuti ispočetka.
Rat u Ukrajini dodatno je podigao tenzije i iznio ih na svjetlo dana. U siječnju, nakon što je Schallenberg govorio protiv isključivanja Moskve iz OSCE-a, baziranog u Beču, poljsko ministarstvo vanjskih poslova optužilo je Austriju za proruske stavove. Zamjenik poljskog ministra vanjskih poslova, Paweł Jabłoński, komentare Austrijanca je nazvao “apsurdnima.”
Istovremeno, ured američkog ministarstva financija za provođenje sankcija poslalo je Raiffeisen banci katalog pitanja u vezi s njenim ruskim operacijama. Neki promatrači taj potez su tumačili kao očitu poruku Washingtona Beču da dovede situaciju pod kontrolu. Prošli tjedan, Europska komisija prozvala je Austriju da ne čini dovoljno da se udalji od ruskog plina, upozorivši da će se zemlja suočiti s “ogromnim izazovima” u vezi sa sigurnošću opskrbe energijom; posljednjih mjeseci, Austrija se na Rusiju oslanjala za gotovo 70 posto ukupne opskrbe plinom, iako je ukupni obujam pao zbog blage zime i gospodarskog usporavanja.
Ako se uzme u obzir koliko duboko su ruski interesi ukorijenjeni u austrijsku politiku i gospodarstvo, možda više nije ni moguće razmrsiti vezu između ove dvije zemlje.
Ostatak Europe 2022. je smanjio svoju ovisnost o ruskom plinu za više od polovice, na 19 posto, no Austrija je 60 posto svog plina kupovala od Austrije – u usporedbi s 80 posto prije prošlogodišnje invazije. Prošle godine je Austrija za plin Rusiji platila 7 milijardi eura.
Raiffeisen banka ima slične probleme u pokušajima da prekine svoju ovisnost o Rusiji. Banka je prošle godine u Rusiji zaradila više od 2 milijarde eura, više od polovice ukupnog profita. Zbog međunarodnih sankcija protiv Rusije, banka – koja na tržištu dionica vrijedi oko 5 milijardi eura – ne može vratiti u domovinu. Banka kaže da traži načine da ode iz Rusije, ali zasad bezuspješno.
“Predugo su čekali i propustili priliku da se repozicioniraju,” rekao je izvršni direktor konkurentske banke. “Njihova jedina opcija sada je da se nekako provuku.”
Austrijski dužnosnici privatno se žale da je kritiziranje Raiffeisena na Zapadu neiskreno jer su mnoge europske i američke tvrtke još uvijek prisutne u Rusiji i imaju koristi od usluga koje banka pruža, a kolaps ruskog financijskog sustava ne bi bio u ničijem interesu.
Ipak, sve veće propitivanje austrijskih veza s Rusijom natjerao je Beč da promijeni priču. Kada ga je Politico upitao vidi li još uvijek Austriju kao “most” prema Moskvi – što je fraza koju su generacijama ponavljali austrijski političari – Schallenberg je bio odlučan.
“Ako se želite ponašati kao most, potrebne su vam dvije obale, a u ovom trenutku one ne postoje,” rekao je. “Kada nekom zemljom vladaju imperijalistička snatrenja, kada ona misli da može precrtavati granice tenkovima i projektilima i jednostavno negirati postojanje susjedne države, onda ne možemo govoriti o drugoj obali.”
Ipak, zasad promjena retorike nije dovela do većih promjena u politici – a ako uzmemo u obzir prevladavajuće političke struje, te promjene možda nikada neće stići.
Ekstremno desna proruska Slobodarska stranka, koja želi ukinuti sve sankcije protiv Rusije, vodi u nacionalnim anketama od studenog s prosječno 28 posto, nekoliko postotnih bodova od najvećeg rivala, Socijaldemokrata lijevog centra.
Budući da mnogi Austrijanci još uvijek podržavaju sankcije, popularnost ove stranke vjerojatno dolazi iz frustracije trenutnom vladom, a ne toliko podržavanjem njene pozicije prema Rusiji. Ipak, ta popularnost znači da će stranka vjerojatno dobro proći na sljedećim izborima koji će se održati najkasnije najesen 2024. godine, i nastaviti ostavljati utjecaj na austrijsku političku poziciju.
Iskreni obračun s pristupom Austrije prema Rusiji zahtijevao bi barem raspravu o neutralnosti, koja je zasad nedodirljiva. Posljednjih tjedana političku scenu potresa debata o tome krši li neutralnost slanje jedinica za razminiravanje u Ukrajinu.
Čini se da je većina zemlje još uvijek nesvjesna austrijskih obveza pod pravilima za međusobnu obranu Europske unije, a neki tvrde da upravo ta pravila neutralnost čine bezvrijednom.
“Nitko ne želi raspravljati o neutralnosti, no u najmanju ruku trebali bismo sagledati stvarnost naših obveza prema zemljama EU,” rekao je bivši vicekancelar Molterer.
One koji se nadaju oštrijem stavu prema Rusiji razočarat će činjenica da je meka pristojnost mnogo jednostavnija opcija.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Pročitajte više
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!