Da ste se našli na prvim linijama ratišta u prvim sedmicama rata u Ukrajini, čuli bibste povike na ukrajinskom i ruskom, možda pomiješane s glasovima koji govore regionalnim jezicima poput burjatskog i čečenskog. Danas trupe s obje strane linije sukoba komuniciraju na španskom, nepalskom, hindskom, somalijskom, srpskom i korejskom jeziku. Strani jezici koji se govore u blatnim rovovima samo su jedan od znakova kako sukob poprima sve veću međunarodnu dimenziju. Priču donosi magazin Politico.

Na nebu iznad bojnog polja američki sistem protuzračne odbrane mogao bi presresti iransku bespilotnu letjelicu Shahed, dok na zemlji artiljerija njemačke proizvodnje fijuče pored sjevernokorejskih granata.

Gotovo tri godine kasnije, čak i najokorjelijim izolacionistima bilo bi teško prodati rat kao “regionalni sukob” između Rusije i Ukrajine, smatra autorica teksta Eva Hartog.

“Ono što je u februaru 2022. počelo kao najveći europski kopneni rat od Drugog svjetskog rata, sada je u konkurenciji za titulu najglobalnijeg sukoba od Hladnog rata, s desetinama zemalja koji su uključene direktno ili indirektno”, ističe.

Visoki NATO zvaničnik upozorava: Europa se mora ‘probuditi’ kako bi pobijedila u utrci naoružanja

Taj bi aspekt sukoba u konačnici mogao zapečatiti njegovu sudbinu jer Ukrajina riskira da izgubi svoju najveću podršku dolaskom Donalda Trumpa na mjesto predsjednika u Sjedinjenim Državama, iako Rusija privlači sve veću podršku drugih neprijatelja Washingtona, ponajviše Sjeverne Koreje, dodaje Hartog.

“Posljednji put kad smo vidjeli ovako nešto vjerovatno bi bila sovjetska invazija na Afganistan”, rekao je istaknuti istoričar hladnog rata Sergej Radčenko. “Kad je postojala podrška mudžahedinima sa Zapada i također iz Pakistana, i svi su bili zadovoljni”.

Proxy rat

Kada je Moskva pokrenula svoj sveobuhvatni napad na Ukrajinu u februaru 2022., Kremlj i njegovi propagandisti opravdali su to kao nužan i odbrambeni potez protiv NATO-a.

Mišljenja su različita o tome je li ruski predsjednik Vladimir Putin stvarno namjeravao krenuti u borbu s takozvanim kolektivnim Zapadom, vatrenim oružjem. Ali postoji široki konsenzus da je očekivao da će rat biti gotov za nekoliko dana – i da je s razlogom računao da će Zapad odgovoriti osuđujućim, ali uglavnom prihvaćajućim stavom koji je pokazao prema ranijim zahvatima njegove zemlje u Ukrajini, Moldaviji i Gruziji.

“Bio bi to lokalni sukob da je brzo završio”, rekao je Radčenko. “Ali nije”.

Ruski dezerter otkriva ratne tajne čuvanja nuklearne baze: “Imali smo stalne vježbe. Naše vrijeme reakcije bilo je dvije minute”

Ukrajinci su uzvraćali svim sredstvima, nastavlja autorica teksta, a Putinove trupe su se kolebale tek toliko da Zapad privuče pažnju. Europa je bila zabrinuta da je njezina vlastita sigurnost ugrožena; SAD su držače imidž podržavatelja demokracije i europske sigurnosti. U roku od nekoliko dana, zapadno oružje i obavještajni podaci pristigli su, pomažući Ukrajincima da uzdrže rusko napredovanje i internacionaliziraju sukob.

S vremenom, kako su se i Ukrajina i Rusija našle sputane nedostatkom granata i preopterećenim trupama, ta je međunarodna dimenzija postala i vidljivija i važnija.

Danas se obje zemlje oslanjaju na vanjsku pomoć: Ukrajina, da opstane; Rusija, kako bi zadržala svoju dominaciju na nebu i na zemlji, a da minimizira učinak rata na vlastito stanovništvo.

Dok su lobirale u svijetu za više resursa, obje su strane iznosile velike, ideološke zahtjeve. Ukrajina kaže da se bori za “demokraciju” Rusija kaže da vodi križarski rat protiv onoga što naziva američkom hegemonijom i “kolektivnog Zapada”.

Moskovska prodajna priča “multipolarnog svjetskog poretka”, koliko god nejasno definirana jest, bila je dovoljno uvjerljiva da joj Iran isporuči bespilotne letjelice Shahed, a Sjeverna Koreja da joj isporuči balističke projektile, milione granata i, u novije vrijeme, hiljade vojnika.

Takozvani globalni jug također se priklonio Putinu pod kišobranom BRICS-a, kluba zemalja koje su, usprkos velikim razlikama, pronašle zajednički jezik u zajedničkom “zamjeranju” sistemu koji ih je držao po strani od ključnih institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke.

Najveća slamka spasa Moskve je Kina, koja je odigrala ključnu ulogu u zaštiti ruske ekonomije od zapadnih sankcija osiguravajući tržište za njenu naftu i gnojiva, a istovremeno joj dajući pristup prijeko potrebnoj tehnologiji.

“Indija i drugi mogu trgovati s Rusijom i to je značajno. Ali ništa nije ni blizu onoga što Kina donosi na stol”, rekao je Alexander Gabuev, direktor Carnegie Russia Eurasia Center.

Osim toga, Rusija je nastavila i proširila svoju prastaru praksu hibridnog ratovanja, raspirujući nevolje i šireći postojeće rascjepe u inostranstvu.

Međutim, za razliku od Hladnog rata, nema posredničkih sukoba u kojima Moskva može napasti NATO. Dakle, “Rusija pokušava tražiti alate za odbijanje”, na druge načine, rekao je Gabuev. “Pripisati troškove, nanijeti bol, osvetiti se”.

To je uključivalo miješanje u izbore, izazivanje požara i druge sabotaže, te pružanje podrške raznim protuzapadnim akterima i grupama; od financiranja proruskog oligarha s namjerom da izbaci iz kolosijeka proeuropski kurs Moldavije, do pružanja podataka jemenskim Hutijima kako bi im pomogli u napadima na zapadne brodove u Crvenom moru.

Zapadna pomoć i varljiva podrška

U međuvremenu, ruski protivnici nisu mirovali.

Kijevski nastup, koji je televizijski prenosio predsjednik Volodymyr Zelenskyy, donio mu je više od 220 milijardi dolara vrijednu pomoć iz Europe i SAD-a. Zemlje NATO-a isporučivale su sve snažnije oružje: od topničkih granata haubica na početku rata do lovca F-16 mlažnjaka i rakete dugog dometa ATACMS u skorije vrijeme.

Kao jasno geopolitičko upozorenje Moskvi koliko Brisel može dati, Europska unija je pospješila Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju u nastojanjima da se pridruže bloku.

Bez zapadne pomoći, rat ne bi preživio svoju prvu godinu i završio bi “razornim porazom” za Ukrajinu, rekao je Gabuev.

Ali Zapad se također držao određenih ograda; birajući strategiju opreznog inkrementalizma umjesto eskalacije. Na veliku frustraciju Kijeva, isporuke oružja su dolazile u fazama i s priloženim pravilima.

Gotovo tri godine lideri u SAD-u i Europi oglušivali su se na sve očajnije molbe Kijeva za dopuštenjem korištenja dalekometnog oružja za napade na ciljeve unutar Rusije.

S druge strane, uprkos čestim prijetnjama iz Moskve da bi mogla nuklearkom napasti neki zapadni grad, čini se da je crveno dugme nedostupno. I, bez obzira na uzbunu zemalja na istočnom krilu Europe zbog predstojeće ruske invazije, moskovske su se trupe klonile teritorija NATO-a.

Kina je također poštovala neke od zapadnih crvenih linija, pazeći da izravno ne krši zapadne sankcije (iako to čini neizravno) i, za sada, ne opskrbljujući Rusiju nikakvim smrtonosnim oružjem (iako je isporučila pojedinačne dijelove i, prema nedavnim izvještajima, sumnja se da isporučuje dronove).

S obje strane činilo se da strane trupe na terenu ne mogu proći. Dok su neki glasovi, ponajviše francuski predsjednik Emmanuel Macron, iznosili mogućnost da zapadna čizma stane na zemlju, ideja nikada nije otišla dalje od brzo srušenog prijedloga.

To ne znači da te crvene linije nisu testirane. Ukrajina je izvršila invaziju na rusku regiju Kursk i upotrijebila zapadno oružje za napad na ruske mete, poput crnomorske flote. Sjevernokorejske trupe putovale su u Rusiju. A odlazeći američki predsjednik Joe Biden konačno je dao zeleno svjetlo Ukrajini za korištenje oružja dugog dometa ATACMS za upotrebu protiv ciljeva na ruskom tlu.

Ipak, problem s internacionaliziranim sukobima – kao što Ukrajina otkriva – je taj što vanjski partneri mogu biti hiroviti, a njihova predanost duboka samo onoliko koliko je duboka sljedeća izborna kampanja.

Pred kraj 2024., apetiti za podržavanjem ukrajinske pobjede – definirane kao povratak na granice Ukrajine iz 1991. – smanjili su se u Washingtonu i Bruxellesu.

“Od početka je bilo jasno da će Amerika ispasti ako Ukrajina ne pobijedi dovoljno brzo”, rekla je Nina Hruščova, profesorica međunarodnih odnosa na New School u New Yorku i praunuka sovjetskog vođe Nikite Hruščova.

“Na sve se ovo od samog početka gledalo kao na holivudsku seriju”, rekla je. U početku, dodala je, oni koji su navijali za ukrajinu mislili su da će biti gotovo nakon jedne sezone. Ali onda  se desila još jedna.

“A sada je tu i treća, pa je pažnja naravno izblijedjela”, rekla je. “Ne želimo četvrtu sezonu, ali to će se dogoditi”.

Radchenko, s druge strane, ima više razumijevanja.

“Za Sjedinjene Države, izbjegavanje nuklearnog rata s Rusijom uvijek je bio prioritet broj 1 u ovom sukobu. Drugi je pomaganje Ukrajini da pobijedi”, rekao je Radchenko, dodajući: “Ta se dva konkurentska cilja nekako moraju pomiriti”.

Tu je i činjenica da se podržavatelji Ukrajine, za razliku od Rusije, moraju nositi s javnim mnijenjem. Anketa Pew Research Centera u julu pokazala je da su Amerikanci podjednako podijeljeni u tome misle li da njihova zemlja ima odgovornost pomoći Ukrajini.

Kraj rata

Kako se sukob približava početku svoje četvrte godine, niti jedna strana ne dobiva svu pomoć koju želi. U međuvremenu, sukob izgleda više kao rat iscrpljivanja iz Prvog svjetskog rata nego kao visokotehnološki Treći svjetski rat.

“Bilo bi logično vidjeti hiljade Iranaca i kompaktnu vojsku Kineza kako se bore [za Rusiju] u Ukrajini upravo sada”, napisao je u oktobru ultranacionalistički ruski mislilac Alexander Dugin, koji se smatra jednim od ideologa ukrajinskog rata i dodao:

“Logično je da oni koji su protiv zapadne hegemonije i za multipolarni svijet podržavaju Rusiju djelima. A Rusija će ih tada podržati u njihovim vlastitim antiimperijalističkim ratovima”.

Do sada ruski pusti san o globalnoj solidarnosti nije proizveo ništa više od dima. Procjenjuje se da Rusija ispušta oko 30 hiljada vojnika mjesečno i regrutira samo toliko da ih zamijeni. Sjeverna Koreja (za sada) ne isporučuje dovoljno vojnika da bi napravila značajnu razliku.

Kijev je u još goroj nevolji. Sumnje u snagu zapadne podrške rastu upravo u trenutku kada se Ukrajinci suočavaju s još jednom zimom, oslabljeni niskim moralom i pateći od deficita u gotovo svemu. Prema procjeni Pentagona, zemlja ima dovoljno vojnika da izdrži još šest do dvanaest mjeseci prije nego što upadne u ozbiljne probleme.

Budući da su se i Rusija i Ukrajina borile da mobiliziraju dovoljno vlastitih ljudi, dvije su strane kao trijažu koristile hiljade stranaca, uglavnom iz siromašnih zemalja, da se pridruže njihovoj borbi.

Uz trupe koje je osigurao Pjongjang, Moskva je regrutirala borce s Kube, Indije, Nepala, Sirije, Srbije, Srednjoafričke Republike i Libije uz obećanja velikodušnih plaća i ruskog državljanstva (obaveza koja se ne drži uvijek, prema nekima koji prijavili su se).

U međuvremenu, Ukrajina, povrh financijskih poticaja, strancima nudi priliku da budu na pravoj strani istorije.

“Zajedno smo pobijedili Hitlera, a porazit ćemo i Putina”, napisao je tadašnji ministar vanjskih poslova te zemlje Dmitro Kuleba na platformi X 2022. godine.

To je dovelo do situacije u kojoj se, više od tri decenijenakon raspada Sovjetskog Saveza i navodnog “kraja istorije”, Kolumbijci bore s Kubancima, pate od šrapnela i umiru, hiljadama kilometara daleko od kuće.

“Mi se borimo za slobodu dok Latinoamerikanci s druge strane brane opresivni režim ugnjetavanja”, rekao je Jhoe Manuel Almanza Chica, Kolumbijac uvršten u 241. brigadu ukrajinske vojske.

Rekao je da nema plemenitijeg razloga za umrijeti od slobode. “Ali ako ostanem živ, želim svojoj djeci moći reći da sam bio dio istorije”.

U konačnici, rekli su analitičari, ishod rata vjerojatno će ovisiti o odlukama primarnih zemalja odnosno partnera: NATO-a i Kine.

“Ako povučete podršku NATO-a Ukrajini, neće biti Ukrajine”, rekao je Gabuev. “Ali ako povučete kinesku podršku ruskim ratnim naporima, to bi prisililo Moskvu da ograniči svoje apetite i priguši nade da je vrijeme na njezinoj strani”.

Trenutno se čini da je Kina glavni dobrotvor sukoba, rekao je Gabuev. Rat je odvratio pozornost Washingtona i pomogao Pekingu da učvrsti kontrolu nad Rusijom — oslabljeni, ali pod Putinom pouzdani partner.

To bi se, međutim, moglo promijeniti ako se zbog uplitanja Sjeverne Koreje u sukob on prelije u Indo-Pacifik, koji Peking vidi kao svoje dvorište, uvlačenjem Južne Koreje i možda NATO-a.

Drugi faktori, zaključuje autorica teksta, mogli bi preokrenuti ravnotežu – u SAD-u, nepredvidivi Trump. Na Bliskom istoku – sukob Irana s Izraelom. U Europi porast popularnosti ekstremno desnih stranaka, od kojih su neke skeptične prema pomoći Ukrajini.

U međuvremenu, uvijek postoji rizik od daljnje eskalacije, rekao je Radchenko. “Sve dok rat traje, postoji opasnost da će se još netko pridružiti borbi”.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje