Poruka za EU: Ostanite mirni i ne uzvraćajte

Trumpova fiksacija na carine je čudna, budući da takve carine čine samo oko 2-posto federalnih prihoda SAD-a, što je u skladu s prosjekom u drugim ekonomijama s visokim dohotkom. Prosječne carine također se kreću u sličnom rasponu, pri čemu se američka trgovinski ponderirana stopa od 2,2 posto ne razlikuje puno od japanskih 1,9 posto i 2,7 posto u EU, piše Foreign Policy.

Gledano iz Europe, Trumpova opsjednutost carinama izgleda alarmantno. Na papiru, četiri od pet predloženih mjera - opće carine na uvoz iz EU, carine na čelik i aluminij, one recipročne, mjere usmjerene na automobile - mogle bi teško pogoditi blok. Zauzvrat, tokom proteklih sedmica, zvaničnici EU trudili su se opisati da su te carine "loše za poslovanje, još gore za potrošače" i "štetne za globalni trgovinski sistem".

Iz te perspektive, može biti malo čudno da se čini da je glavna pretpostavka da bi EU trebala uzvratiti istom mjerom i podići carine Sjedinjenim Državama. Ovaj stav nema mnogo smisla. Europa ima malo toga za dobiti – a vjerovatno i puno za izgubiti – odgovorom na Trumpove carine, smatra autorica teksta Agathe Demarais, kolumnistica za Foreign Policy i viša suradnica za geoekonomiju pri Europskom vijeću za vanjske odnose.

Ekonomisti se vole ne slagati, ali obično se slažu oko barem jedne stvari: u razvijenim ekonomijama carine - porez koji domaće firme i potrošači plaćaju na uvoz - najčešće su loša ideja.

Trumpove carine ne označavaju niti jedno od ovih polja: to su sveobuhvatne, nasumične mjere koje se pojavljuju i prolaze ovisno o predsjedničkom raspoloženju. S druge strane, možda i nije iznenađenje da su carine koje je Trump uveo 2018. rezultirale procijenjenim neto gubitkom blagostanja od 7,2 milijarde dolara u Sjedinjenim Državama, čak i nakon što se uzmu u obzir povećani prihodi od carina i dobici za neke domaće proizvođače koji su imali koristi od zaštite.

Ovi podaci ilustriraju nezgodnu istinu za obožavatelje carina: čak i ako neke industrije imaju malo koristi od novih carina (na primjer, američki proizvođači čelika), veliki niz proizvođača u nastavku suočen je s višim troškovima zbog njih, što opterećuje zapošljavanje, ulaganja i izvoz. U takvom scenariju, jedina opcija za Washington da ublaži inflatorni učinak carina bila bi subvencioniranje skuplje proizvodnje u SAD-u.

Ovo se neće dogoditi. Čak i uz visoke stope, Trumpove carine neće generirati dovoljno novca za razbacivanje američke vlade – a kamoli zamijeniti poreze na dohodak, kao što je Trump maštao tokom svoje izborne kampanje prošle godine.

Problemi s tarifama tu ne prestaju. Preduzeća obično prebacuju veće troškove na potrošače, koji na kraju snose najveći dio tarifnog tereta. Brojke su daleko od greške zaokruživanja: Petersonov institut za međunarodnu ekonomiju izračunao je da bi predložene carine za Meksiko i Kanadu (povrh 10-postotnih carina koje su već nametnute Kini) mogle stajati tipično američko kućanstvo najmanje 1200 dolara godišnje, ako budu usvojene.

Odmazda? Loša ideja za EU

Odmazde protiv Sjedinjenih Država bile bi jednako loša ideja za Europu. Ako EU krene tim putem, europski proizvođači suočili bi se s višim troškovima inputa u vrijeme kada se mnogi sektori već bore s visokim cijenama energije i rastućom kineskom konkurencijom. Njemački proizvođači automobila padaju na pamet kao posebno dobar primjer kompanija koje bi bile najviše pogođene.

I baš kao što će američke carine naštetiti američkim domaćinstvima, carine EU također bi djelovale kao porez na europske potrošače, potičući inflaciju u trenutku kada su troškovi života već njihova najveća briga, prema anketi koju je proveo Europski parlament prošle godine. Nasuprot tome, procjene pokazuju da bi izbjegavanje odmazde na američke carine rezultiralo minimalnim udarom na BDP EU, smanjenjem od samo 0,1 posto. Ovo modeliranje pretpostavlja američku carinsku stopu od 60 posto za Kinu i stopu od 10 posto za ostale ekonomije.

Izvan ekonomije, nije teško vidjeti kako bi Europljani mogli završiti u ogorčenim političkim borbama oko oblika osvetničkih carina. Mnoge ekonomije EU imaju duboke trgovinske veze sa Sjedinjenim Državama na ovaj ili onaj način. Neke od njih (poput Austrije, Finske, Njemačke, Irske, Italije i Portugala) šalju više od 20 posto svog izvoza izvan EU u Sjedinjene Države, što sugerira da bi njihova spremnost da riskiraju pokretanje nepredvidivog transatlantskog trgovinskog rata mogla biti mala.

A mnoge ekonomije EU (uključujući Belgiju, Francusku, Irsku, Litvu, Luksemburg i Nizozemsku) oslanjaju se na Sjedinjene Države kao glavni izvor uvoza, što znači da bi carine EU potaknule domaću inflaciju. Dodajte činjenicu da još neke države članice, poput Švedske, žele da bilo kakva moguća odmazda bude u skladu s pravilima Svjetske trgovinske organizacije, što je gotovo nemoguće. Jasno je da će biti teško doći do konsenzusa na razini cijele EU o tome kako odgovoriti Trumpu.

Kako odgovoriti Trumpu na carine

Problemi s koordinacijom u EU tu ne bi završili, iz najmanje dva razloga. Prvo, Trumpovo inzistiranje na tretiranju zemalja EU od slučaja do slučaja znači da se vlade EU suočavaju s dilemom zatvorenika. Teorija igara sugerira da bi ih samostalan rad i pokušaj sklapanja bilateralnih dogovora s Trumpom, umjesto suradnje sa susjedima iz EU, mogao ostaviti u boljem položaju. Čini se da neke države članice, poput Mađarske, ionako žele ugoditi Trumpu, zbog čega je malo vjerojatno da će prihvatiti bilo šta više od simbolične EU carine. Drugo, rizik od fragmentacije također je visok kada je riječ o 'paketu mrkvi' Europske komisije koji bi trebao uvjeriti Trumpa da poštedi EU carina; prijedlozi uključuju obećanja da će se kupiti više američkog oružja i biti oštriji prema Kini (sretno s tim u Njemačkoj).

Ovo postavlja pitanje kako, ako ne carinama, Europljani trebaju odgovoriti na Trumpove postupke. Pogled u ogledalo i rješavanje trgovinskih slabosti EU bio bi dobar početak. Troškovi trgovine unutar EU-a i barijere toliko su visoki da su u prosjeku ekvivalentni tarifi od 44 posto na pošiljke robe (isključujući poljoprivredu) i 110 posto za razmjenu usluga u državama članicama EU — daleko više od bilo koje carine koju će Trump ikada nametnuti bloku.

Takve prepreke uključuju lošu graničnu infrastrukturu, nedostatak regulatorne harmonizacije i koegzistenciju mnogih nacionalnih režima nabave. Spremnost Europe da samoj sebi nametne de facto carine dolazi s ozbiljnim posljedicama: trgovina među državama članicama EU manja je od polovice razine trgovine među saveznim državama SAD-a.

A u području trgovine, dovršenje "jedinstvenog tržišta" Europske unije nije jedina stavka koja bi trebala biti na vrhu popisa zadataka bloka. Potpisivanje trgovinskih sporazuma s ekonomijama u razvoju, počevši od bloka Mercosur, također pada na pamet u vrijeme kada se firme iz EU brinu da će carine opteretiti njihov izvoz u Sjedinjene Države.

Ako nepoduzimanje ništa u znak odmazde nije opcija iz političkih razloga, onda bi lideri EU mogli učiniti gore nego što je traženje savjeta od Kine o pametnoj odmazdi. Nakon nametanja Trumpove carine od 10 posto na sav uvoz kineske robe iz SAD-a, odgovor Pekinga bio je izrazito prigušen. Kina je uvela carinu od 15 posto na uvoz američkog ukapljenog prirodnog plina i koksnog ugljena, uz carinu od 10 posto na sirovu naftu. Sveukupno, to pokriva samo 13,9 milijardi dolara godišnjeg uvoza iz Sjedinjenih Država, ili samo 0,5 posto ukupnog uvoza Kine.

Čineći to, Peking je usvojio razumnu strategiju nametanja hirurških osvetničkih tarifa koje će podržati njegov dugo zacrtani cilj jačanja energetske sigurnosti. To je upravo ono što bi Europljani trebali učiniti: iskoristiti Trumpa 2.0 kao priliku da potaknu usvajanje politika koje ionako trebaju provesti kako bi potaknuli svoje ekonomske izglede.

Kad se sve uzme u obzir, Europljanima bi možda bilo bolje da budu oni koji su "zreliji" i dopuste Trumpu da naudi američkoj ekonomiji ako to želi. Uzvratne carine koje je donio EU ne samo da ne bi riješile problem (ne, Trump neće odustati), nego bi stvorile i niz novih problema za Europljane.

Nasuprot tome, izbjegavanje odmazde znači da bi ekonomske troškove carina uglavnom snosile američke firme i domaćinstva. U vrijeme kada se u Europi priča o smanjivanju rastućeg jaza između ekonomija EU i SAD-a, to ne bi bila posve loša stvar.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje