"Pomozite mi, poslodavac me muči," napisala je na komad papira Meriance Kabu. "Svaki dan sam prekrivena krvlju, pomozite mi!" Preklopila je papir i bacila ga kroz rešetke zaključane metalne ograde stana u predgrađu Kuala Lumpura gdje je radila kao sluškinja.

Papir je pokupila prolaznica. Pročitala ga je i odmah odnijela umirovljenom policajcu koji je živio u istom bloku stanova.

“Da je ostala tamo, sigurno bi umrla,” rekao je on kasnije, piše BBC.

Tog istog dana, 20. prosinca 2014., malezijska policija pokucala je na vrata stana gdje je Meriance živjela. Stan nije napustila osam mjeseci.

“Osjećala sam se kao da padam,” kaže ona, prisjećajući se trenutka kada je vidjela policajce. “Rekli su mi, ‘ne boj se, mi smo tu.’ U tom trenutku ponovno sam osjetila snagu. Osjetila sam da mogu ponovno disati. Policajci su me pozvali da im priđem i ispričala sam im istinu.”

Ova priča sadrži detalje koji mogu uznemiriti čitatelje.

I nakon devet godina, Meriance se još uvijek bori za pravdu. Njen slučaj, koji je daleko od jedinstvenog, otkriva koliko su zapravo ranjivi neprijavljeni migranti i koliko je teško dobiti pravdu, čak i ako prežive dovoljno dugo da ispričaju svoju priču.

Godine 2015., policija je podigla optužnicu protiv njenu poslodavku imena Ong Su Ping Serene za izazivanje teških ozljeda, pokušaj ubojstva, trgovinu ljudima i kršenje imigracijskih zakona. Serene je izjavila da se ne osjeća krivom.

Meriance je svjedočila na sudu prije nego se vratila kući svojoj obitelji. Dvije godine kasnije indonezijsko veleposlanstvo joj je prenijelo vijest da su tužitelji odlučili odustati od slučaja, citirajući nedostatak dokaza.

“Poslodavka je ostala slobodna, gdje je tu pravda?” pita indonezijski veleposlanik u Maleziji Hermono, koji je upoznao Meriance tog listopada.

Veleposlanstvo joj je našlo odvjetnike i sada radi na tome da se slučaj protiv njene poslodavke nastavi.

“Zašto se toliko kasnilo? Nije li pet godina dovoljno vremena? Ako ne nastavimo postavljati pitanja, ovo će biti zaboravljeno, pogotovo zato jer se Meriance vratila kući,” rekli su.

Nejasno je zašto toliko slučajeva nasilja u Maleziji dođe do točke podizanja optužnice, no aktivisti naglašavaju da se radi o kulturi koja poslugu, od kojih su mnogi upravo iz Indonezije, vidi kao građane drugog reda koji nisu vrijedni iste razine zaštite kao i Malezijci.

Ministarstvo vanjskih poslova Malezije za BBC je reklo “da će se pobrinuti da pravda bude zadovoljena po zakonu.”

Ožiljci svjedoče o mučenjima

Godine 2018., malezijski sud na zatvor je osudio dvojicu muškaraca za krijumčarenje Meriance. Sudac je presudio da je Meriance poslana da radi u Maleziji “kao sluškinja Ong Su Ping Serene koja ju je mučila i izazvala joj ozbiljne ozljede” zbog kojih je završila u bolnici.

Grozote kroz koje je Meriance prošla detaljno su opisane u presudi – poslodavka ju je premlaćivala, jednom prilikom joj slomivši nos, a često ju je mučila vrućim željezom, čekićem, pincetom palicom i kliještima.

I nakon osam godina na njenom tijelu vidljivi su ožiljci od mučenja. Meriance ima duboki ožiljak na usni, nedostaju joj četiri zuba, je deformirano joj je jedno uho.

Njen suprug Karvius kaže da ju nije mogao prepoznati kada je napokon spašena: “Bio sam u potpunom šoku kada su mi pokazali njene fotografije iz bolnice.”

Prošle godine, Malezija i Indonezija potpisale su sporazum za poboljšanje uvjeta indonezijskih sluga u zemlji. Indonezija sada radi na tome da se slučaj protiv Meriancine poslodavke nastavi.

Neprijavljeni radnici poput nje iznimno su ranjivi jer im se oduzimaju putovnice, a žive sa svojim poslodavcima u stranoj zemlji. Nemaju mnogo opcija za traženje pomoći.

“Svi moraju preuzeti veću odgovornost,” izjavila je malezijska parlamentarna zastupnica Hannah Yeoh koja želi da dođe kraj onome što ona naziva kulturom tišine po pitanju nasilja nad poslugom.

Malezijsko ministarstvo rada kaže da u toj zemlji ima više od 63.000 indonezijskih sluga, ali da ta brojka ne uključuje one neprijavljene radnike. Nemaju jasne procjene točnog broja. Indonezijsko veleposlanstvo kaže da je u posljednjih pet godina zaprimilo 500 prijava o nasilju.

Taj broj tek je “vrh sante leda,” kaže veleposlanik Hermono, jer se mnogi slučajevi ne prijavljuju, pogotovo ako je riječ o neprijavljenim radnicima.

“Ne znam kada će to završiti. Ono što znamo jest da ima sve više i više žrtava – slučajeva mučenja, neisplaćivanja plaća i drugih zločina,” kaže on.

Veleposlanstvo ne prati koliko prijava o nasilju je dovelo do sudskih procesa. No nekoliko presuda privuklo je pozornost javnosti. Godine 2008. jedna Malezijka osuđena je na osam godina zatvora jer je mučila svoju indonezijsku sluškinju, a šest godina kasnije bračni par osuđen je na smrt jer su ubili svog slugu, također iz Indonezije.

‘Borit ću se dok sam živa’

“Borit ću se za pravdu dok sam živa,” kaže Meriance. “Samo želim pitati svoju bivšu poslodavku, ‘zašto si me mučila?”

Meriance je imala 32 godine kada je odlučila potražiti posao u inozemstvu kako njena djeca “više ne bi plakala od gladi.” Život je bio težak u njenom selu u Zapadnom Timoru, gdje nema struje ni vode. Plaća njenog muža nije bila dovoljna da od nje preživi šesteročlana obitelj. Prihvatila je ponudu da radi u Maleziji i sanjala kako će svojoj obitelji priuštiti pravi dom.

Kada je u travnju 2014. stigla u Kuala Lumpur, agent joj je oduzeo putovnicu i predao ju njenoj poslodavki. Specijalisti za zapošljavanje u Indoneziji već su joj oduzeli telefon.

Ipak, Meriance se još uvijek nadala boljem životu. Njen posao bio je da “pazi na baku,” majku njene poslodavke, koja je tada imala 93 godine.

Tri tjedna nakon što je počela raditi, kaže, počelo je premlaćivanje.

Jedne večeri Serene je željela za večeru spremiti ribu, ali ju nije našla u hladnjaku jer ju je Meriance zabunom stavila u zamrzivač. Meriance se prisjeća kako ju je odjednom u glavu pogodila smrznuta riba. Počela je krvariti iz glave.

Nakon toga, kaže, premlaćivali su ju svaki dan.

Nikada joj nije bilo dopušteno napustiti stan. Željezna vrata uvijek su bila zaključana, a ona nije imala ključ. Četiri susjeda koji su živjeli u istom bloku stanova nisu ni znali da Meriance postoji dok policija nije pokucala na vrata.

“Prvi put sam ju vidio one noći kad je bila spašena,” izjavio je jedan susjed.

Meriance kaže kako bi premlaćivanja i mučenja prestala tek kada bi se poslodavka umorila. Jednom je naredila Meriance da očisti njenu vlastitu krv koja je završila na zidovima i podu.

U tri navrata je Meriance čak razmišljala o samoubojstvu, no sjetila bi se svoje djece i odlučila izdržati.

“Razmišljala sam i da uzvratim udarce,” kaže. “Ali da sam to napravila, umrla bih.”

Jednog dana, krajem 2014., pogledala se u ogledalo i osjetila promjenu. “Nisam mogla to više podnijeti. Bila sam bijesna, ne na poslodavku. Bila sam bijesna na samu sebe. Morala sam smoći hrabrosti da pobjegnem.”

Tada je napisala poruku koja joj je spasila život.

BBC je u nekoliko navrata pokušao kontaktirat Ong Su Ping Serene kako bi komentirala optužbe, no ona je to odbila.

Meriance kaže kako se za pravdu bori i zbog drugih ljudi poput nje, ali i onih koji se nisu izvukli.

Veleposlanik Hermono vodi i drugi slučaj – sluškinje koja je nevjerojatno nehumano mučena i izgladnjivana. Imala je tek 30 kilograma kada je spašena. Njenom poslodavcu trenutno se sudi.

No ima i drugih: 20-godišnja Adelina Sau nije spašena na vrijema. Njen poslodavac ju je mučio i izgladnjivao, zbog čega je umrla.

On je optužen za ubojstvo, no 2019. je tužiteljstvo povuklo slučaj. Molba za ponovno otvaranje slučaja odbijena je prošle godine.

Adelina je u Maleziju došla iz istog okruga kao Meriance, u Zapadnom Timoru.

Meriance kaže da je upoznala Adelininu majku u selu i rekla joj, “Iako vaša kći više nije živa, njen glas je u meni.”