Pilot brzo izvodi dramatičan zaokret u posljednjem trenutku kako bi spustio A319 na usku pistu. Desetak putnika, od kojih su neki proteklih nekoliko minuta proveli grčevito se držeći za naslone za ruke, pozdravlja pljeskom. To je samo još jedan normalan radni dan u međunarodnom aerodromu Paro (PBH) u Butanu, koja se smatra jednom od tehnički najtežih slijetanja na svijetu. Manevriranje na kratkoj pisti između dva vrha od 18.000 stopa zahtijeva i tehničko znanje i čelične živce.

Ovaj aerodrom i njezini zahtjevni uvjeti samo su pridonijeli mističnosti koja okružuje putovanje u Butan, himalajsko kraljevstvo s oko 800.000 ljudi, piše CNN.

Jedinstveni uvjeti letenja u Paro i iz njega znače da su jumbo jetovi zabranjeni. Ali za ljubitelje avijacije, to je dio privlačnosti posjeta Zemlji Gromovog Zmaja.

Paro je “težak, ali nije opasan”, kaže kapetan Chimi Dorji, koji već 25 godina radi u butanskoj nacionalnoj državnoj aviokompaniji Druk Air (aka Royal Bhutan Airlines).

“To je izazov za vještinu pilota, ali nije opasno, jer da je opasno, ne bih letio”, ističe.

Ono što Paro čini jedinstvenim

Kombinacija geografskih faktora čini Paro – i veći dio Butana – vizualno zapanjujućim. Oni također čine letenje u i iz Paroa visoko specijaliziranom vještinom.

Paro je aerodrom C kategorije, što znači da piloti moraju imati posebnu obuku za letenje tamo. Slijetanje moraju izvršiti sami ručno, bez radara. Kao što Dorji kaže, za pilote je ključno poznavati krajolik oko piste – ako ga upropastite čak i za djelić inča, mogli biste sletjeti na vrh nečije kuće.

“U Paru doista morate imati lokalne vještine i kompetenciju u lokalnom području. Mi to nazivamo obukom kompetencija u području ili obukom na području ili obukom na ruti od letenja s bilo kojeg mjesta u Paro,” kaže on za CNN Travel.

Butan, koji se nalazi između Kine i Indije, sastoji se od više od 97% planina. Njegov glavni grad, Thimpu, nalazi se na 7710 stopa (2350 metara) iznad razine mora. Paro je nešto niži, na visini od 7382 stope.

“Na višim nadmorskim visinama zrak je rjeđi, tako da letjelica u biti mora letjeti kroz zrak brže”, objašnjava Dorji, koji osim što upravlja avionima, sada obučava pilote i kabinsko osoblje Druk Aira. “Vaša prava zračna brzina bit će ista, ali vaša je zračna brzina u odnosu na tlo puno brža”.

Sljedeća varijabla koju treba uzeti u obzir je vrijeme.

Svako ko je letio u Paro – iz New Delhija, Bangkoka, Kathmandua ili, od oktobra 2024., Hanoija – najvjerojatnije se morao probuditi vrlo rano za svoj let. To je zato što službenici aerodroma preferiraju da svi avioni slijeću prije podneva radi optimalne sigurnosti zbog jakog vjetra.

“Pokušavamo izbjeći operacije nakon podneva jer tada imate puno topline (vjetrova), temperature rastu, a kiše još nisu pale”, kaže Dorji. “Znači, zemlja je isušena i dobijete sve te padavine i dobijete sve te anabatske/katabatske vjetrove u dolini poslijepodne. Jutra su mnogo mirnija”.

To je ipak manji problem s polijetanjima, tako da putnici mogu računati na bolji san zadnje večeri u Butanu zahvaljujući popodnevnom vremenu polijetanja.

Međutim, na Paru nema noćnih letova, bez obzira na godišnje doba, zbog nedostatka radara.

Tokom sezone monsuna, koja je obično između juna i augusta, potrebno je napraviti različite smještaje.

Nije neuobičajeno da u to doba godine ima grmljavinske oluje, zajedno s tučom koja može doseći veličinu loptice za golf.

“Monsun je preko Bengalskog zaljeva”, kaže Dorji. “Imate ove sjeverozapadne, sjeveroistočne vjetrove koji dolaze s druge strane Kine. I imate razdoblja u kojima kiša pada danima”.

U konačnici, kaže on, dio obuke pilota nije samo znati kako letjeti – to je znati kada ne treba letjeti i biti u stanju obaviti poziv kada nije sigurno vrijeme za polijetanje.

Posljednji faktor Parove razine težine je ono što Dorji naziva “preprekama” – naime, planinski teren koji okružuje aerodrom.

Parova pista dugačka je samo 7431 metar, a okružena je dvjema visokim planinama. Kao rezultat toga, piloti mogu vidjeti pistu iz zraka samo kada se spremaju sletjeti na nju.

I dok Butan ima samo nekoliko desetaka licenciranih pilota, postoji izražen nacionalni interes za zapošljavanjem i obukom više mladih pilota na lokalnoj razini, a ne samo regrutiranjem iz inozemstva.

Ambiciozni piloti moraju pokazati svoju sposobnost letenja u svim raznolikim godišnjim dobima Butana. Kao nacionalni avioprijevoznik, Druk Air preuzeo je velik dio odgovornosti za obuku pilota na sebe.

“Smatram se… mostom između stare i nove generacije”, kaže Dorji, koji ima 43 godine. On vjeruje da u Butanu ima 50 licenciranih pilota, ali bi se taj broj lako mogao udvostručiti u sljedećih nekoliko godina.