Demokratska kandidatkinja na američkim izborima Kamala Harris je nedavno nazvala Iran "destabilizirajućom, opasnom silom" na Bliskom istoku. Međutim, CIA je prošle godine službeno priznala da je državni udar u Iranu 1953. u kojem je svrgnut premijer te zemlje bio nedemokratski, a upravo to je dovelo do niza događaja koji su na kraju rezultirali Iranskom revolucijom. Seraj Assi, palestinski pisac koji živi u Washingtonu, opisao je ove događaje, te ukazao na dugu historiju "američkih napora da destabilizuje Iran".
Assi u svojoj analizi za magazin Jacobin navodi da je američki politički establišment od oktobra prošle godine podržavao izraelsko nemilosrdno bombardovanje Gaze u kojem je do sad ubijeno više od 42.000 ljudi, od kojih su otprilike polovina žene i djeca.
Sada neki američki političari navijaju da Izrael bombarduje Iran. Američki predsjednik Joe Biden je navodno “razgovarao” o izgledima izraelskog napada na iranska naftna polja koja predstavljaju spas za iransku ekonomije koja već decenijama pod teškim američkim sankcijama.
Nakon iranskog raketnog baraža na Izrael početkom mjeseca, izvršenog u znak odmazde za izraelska ubistva lidera Hamasa i Hezbollaha, potpredsjednica i demokratska predsjednička kandidatkinja Kamala Harris nazvala je Iran “destabilizirajućom, opasnom silom” na Bliskom istoku, a Assi smatra da ovo otvara “novo poglavlje u dugoj historiji američkog agresivnog ponašanja prema Iranu”. Harris je također Iran nedavno nazvala “najvećim protivnikom Sjedinjenih Država“.
Duga historija nasilja
Assi piše da je, za one koji su upoznati sa historijom odnosa SAD-a i Irana, teško čuti takve izjave a da ne pomisle na novogodišnju noć, 1977., godinu dana prije početka Iranske revolucije.
U žaru rastućih građanskih nemira u Iranu, američki predsjednik Jimmy Carter prisustvovao je raskošnoj državnoj večeri sa iranskim šahom Mohammadom Rezom Pahlavijem, gdje je Carter nazdravio i izjavio: “Iran je, zbog velikog vodstva šaha, ostrvo stabilnosti u jednom od najproblematičnijih područja svijeta”.
Assi istiće ironiju činjenice da je upravo tome prethodila “duga američka historija destabilizacije Irana” koja je uključivala tajne operacije i intervencije.
Naime, dvadeset četiri godine ranije, američka CIA u sklopu “Operacije Ajax“, i u saradnji sa britanskim MI6, orkestrirala državni udar u kojem je svrgnut demokratski izabrani iranski premijer Mohammed Mosadegh, koji je pobjedio na platformi nacionalizacije iranske nafte i preuzimanja ovog resursa iz zapadne kontrole. Puč je pokrenuo uništavanje nove demokratije u zemlji i uticao na društvo u Iranu u narednim decenijama.
Počevši od kasnih 1940-ih, u žaru Hladnog rata, administracija Harryja Trumana prihvatila je šaha Pahlavija kao važnog partnera u nastajanju antisovjetskog saveza na Bliskom istoku, uprkos rastućem ogorčenju među narodom Irana zbog njegove korupcije i nepromišljene prodaje iranskih resursa stranim kompanijama kako bi finansirao svoj raskošni način života, piše Assi.
Šahova velika potrošnja dovela ga je do toga da proda ekskluzivna prava na iransku naftu i prirodni gas zapadnim multinacionalnim naftnim kompanijama, uglavnom Anglo-iranskoj naftnoj kompaniji (AIOC), koja je, kako navodi Assi, “eksploatisala Irance i izvozila milione barela nafte koja je ostvarivala fantastičan profit dok praktično ništa nije plaćala Iranu”.
Ogorčenost šaha ubrzo je dovela do nemira, a u oktobru 1949. je Mossadegh, dugogodišnji kritičar dinastije Pahlavi i glasni zagovornik prava Irana da kontroliše sopstvenu naftnu industriju, osnovao Nacionalni front, široku koaliciju koja je uključivala i umjerenu srednju klasu i članove ljevičarske partije Tudeh.
Mossadegh i njegovi saveznici ubrzo su držali ravnotežu snaga u iranskom parlamentu, poznatom kao Majles, gdje su vodili kampanju na platformi koja je podrazumijevala dijeljenje profita od nafte između Irana i AIOC-a, navodeći primjer drugih multinacionalnih naftnih kompanija koje djeluju u Venecueli i Saudijskoj Arabiji.
Uz podršku britanske vlade, AIOC je odbila ovaj kompromis. Majles je odgovorio nacionalizacijom iranske naftne industrije. Ubrzo nakon toga, Mosadegh je izabran za premijera i odmah je najavio planove za preuzimanje kontrole nad iranskim naftnim poljima i rafinerijama od Ujedinjenog Kraljevstva.
Zapad je brzo uzvratio. Kada je Mossadegh krenuo s nacionalizacijom, britanska i američka vlada udružile su snage kako bi pritisnule šaha da svrgne novog premijera, prijeteći međunarodnim embargom na iransku naftu dok su tajno planirale državni udar u Teheranu.
Američki predsjednik Dwight D. Eisenhower je podržao ovaj plan. Arhitekti puča bili su američki državni sekretar John Foster Dulles, antikomunista koji je odbacio Mossadegha kao ruskog igrača i “luđaka”, i Allen Dulles, novi direktor CIA-e, koji je imao bliske veze s MI6, britanskom obavještajnom službom, i koji je bio entuzijasta za tajne operacije protiv nacija koje je smatrao ranjivim na sovjetsku subverziju ili preuzimanje vlasti. Kermit Roosevelt, unuk Theodorea Roosevelta i veteran CIA-ine tajne službe, poslat je u Teheran da nadgleda plan.
Američki i britanski agenti izveli su ono što su označili kao “kontrapuč” protiv novoizabrane vlade, što je podrazumijevalo potplaćivanje za mobilizaciju stotina plaćenika naklonjenih šahu, koji su izašli na ulice uzvikujući parole protiv vlade i organizovali nasilne sukobe s Mossadeghovim pristalicama, piše Assi.
U međuvremenu, general naklonjen Zapadu Fazlollah Zahedi i desničarski vojni oficiri, zajedno s iranskom tajnom policijom, poznatom kao SAVAK, krenuli su da uspostave red i razbiju neslaganje, okupili militante partije Tudeh, uhapsili Mossadegha i vratili šaha na vlast.
Tek početak
Assi navodi da su SAD, u ime borbe protiv komunizma, pomogle u sabotiranju ove napredne demokratije na Bliskom istoku.
“Uvjerivši sebe da će Iran pasti pod komunizam, Eisenhower i braća Dulles ohrabrili su proameričke snage da svrgnu demokratski izabranog iranskog vođu i ponovo postave sve više autokratsog vladara na vlast”, naveo je historičar Douglas Little.
Assi navodi da je državni udar iz 1953. godine bio je “uvod u dugu historiju američkih tajnih operacija promjene režima protiv demokratski izabranih lidera širom globalnog juga”.
Dvije decenije kasnije, u Čileu, Sjedinjene Države su neslavno skovale zavjeru da zbace izabranog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea s vlasti, pomažući u uspostavljanju autoritarne desničarske diktature.
U Iranu je državni udar iz 1953. bio samo početak. Kako je iransko ogorčenje protiv šaha raslo, SAD su odgovorile novom operacijom u toj zemlji početkom 1960-ih.
Ubrzo nakon svoje inauguracije, John F. Kennedy je skovao vlastiti plan za suprotstavljanje građanskim nemirima u Iranu: “Bijelu revoluciju”.
U aprilu 1962., Kennedy je pozvao šaha Pahlavija u Washington, gdje su dvojica lidera pregledala “nacrt stabilnosti u Iranu”. Devet mjeseci kasnije, šah je predstavio svoju Bijelu revoluciju, paket modernizirajućih reformi “od vrha prema dolje” koji su osmišljeni da spriječe radikalne promjene “odozdo prema gore”.
U proljeće 1963., dobrovoljci Američkog mirovnog korpusa otišli su u Iran da propovijedaju američku modernizaciju, a kako su stotine američkih korporacija počele ulagati u šahovo “ekonomsko čudo”, milioni barela nafte su iz Irana tekli ka saveznicima Sjedinjenih Država iz hladnog rata u Aziji i Zapadnoj Evropi, objašnjava Assi.
U međuvremenu su iranski opozicioni lideri, predvođeni Ruhollahom Khomeinijem, kritikovali šaha, nazivajući ga “američkom marionetom”, te su osuđivali reforme koje podržavaju SAD kao “zapadnjaštvo”.
Do kasnih 1960-ih, američki zvaničnici su vjerovali da Iran uživa u šahovoj Bijeloj revoluciji. Navijali su za njega dok je šah suzbijao neslaganje, te su pozdravili njegovu odluku da progna Khomeinija, kojeg su smatrali “iritantnim islamskim razbojnikom”.
Tada su se pojavili bivši američki predsjednik Richard Nixon i Državni sekretar Henry Kissinger. U želji da potaknu američku ekspanziju na Bliskom istoku, Nixonova administracija gledala je na monarhiju u Iranu kao na saveznika.
Godine 1972., njih dvoje su posjetili Teheran, gdje su šahu predstavili “Nixonovu doktrinu” – u zamjenu za pomoć SAD-a u osiguravanju političke stabilnosti u Iranu, Sjedinjene Države bi dozvolile šahu da kupi nenuklearne sisteme oružja iz američkog arsenala.
Šah je s entuzijazmom prihvatio novu Nixonovu doktrinu, te je počeo kupovati američku vojnu opremu u vrijednosti od 13 milijardi dolara s novcem od povećanog prihoda ostvarenog uslijed skoka cijene nafte nakon arapsko-izraelskog rata 1973. i arapskog naftnog embarga.
Međutim, kako piše Assi, “naftni bum samo je otuđio iransku srednju i radničku klasu, koje su sa sve većim prezirom gledale na šahovu rasipnu potrošnju na američko oružje”.
Na ulicama su izbili neredi koji su naišli na brutalni odgovor šahove vlade, uz podršku SAD-a.
Sve popularniji Khomeini je iz egzila u Iraku osudio krvoproliće, pozivajući na svrgavanje “tiranina” kojeg podržavaju SAD.
Ubrzo je počela Iranska revolucija.
Dana 16. januara 1979., Shah Pahlavi se ukrcao u Boeing 707 na aerodromu Mehrabad u Teheranu i uputio se, nakon kratkog zaustavljanja u Egiptu, u egzil u SAD. Za mnoge Irance, davanje utočišta šahu bilo je gorak podsjetnik na zavjeru CIA-e da svrgne Mossadegha.
“Oni su smatrali SAD odmetničkom supersilom koja je nagrađivala tiranine i kažnjavala legitimno izabrane vođe“, piše Assi.
Nakon revolucije
Dvije sedmice nakon što je šah pobjegao, Khomeini se vratio u Iran prvi put nakon petnaest godina izgnanstva, obećavajući da će uspostaviti Islamsku Republiku i zemlju očistiti od svih preostalih uticaja “Velikog Sotone”.
On i njegove pristalice su razbili ljevičarske snage koje su pomogle u rušenju šaha i ubrzo stvorili vlastitu autoritarnu državu, iako je ona imala podršku naroda za svoje protivljenje američkom imperijalizmu.
Ipak, SAD su nastavile da poriču svoju ulogu u dešavanjima u Iranu.
“Američke elite su se rijetko trudile razumjeti islamističke političke pokrete ili Khomeinijevu posebnu vrstu šiizma. Nikada nisu priznale da zagrijana antiamerička osjećanja u Iranu nisu bila vjerskog ili kulturnog porijekla, niti su proizvod “sukoba civilizacija” ili neke druge ahistorijske gluposti, već imaju korijene u dugoj historiji aktivnosti SAD-a u toj zemlji i njihovoj podršci šahovoj diktaturi”, piše Assi.
Kada je Ronald Reagan preuzeo dužnost predstjednika SAD-a 1980. godine, Iran je bio uvučen u sve krvaviji rat s Irakom, koji je trajao osam godina i odnio pola miliona života, većinom Iranaca.
U želji da poravna račune s Iranom, Reaganova administracija stala je na stranu Iraka, dajući Saddamu Husseinu oružje i avione, vojnu obavještajnu pomoć i milijarde dolara kredita. To nije spriječilo Reagana da nezakonito odobri dogovor “oružje za taoce” s Khomeinijevom vladom u skandalu koji je nadaleko poznat kao afera Iran-Contra.
Iransko-irački rat završio je u pat poziciji. Ohrabren svojim američkim partnerstvom, Hussein je tri godine kasnije napao Kuvajt, a SAD su se tada okrenule protiv svog bivšeg saveznika u Iraku.
Zaglavljeni u neprijateljstvu
“Od tada je američka politika prema Iranu bila poremećena pritužbama iz prošlosti i zaglavljena u ahistorijskom neprijateljstvu”, piše Assi.
Američki predsjednik Bill Clinton je usvojio politiku “dvostrukog obuzdavanja” u sklopu koje je koristila slabe ekonomske sankcije i preventivne vojne prijetnje kako bi oslabila Iran, što je kulminiralo potpisivanjem Zakona o sankcijama Iranu i Libiji iz 1996. (ILSA).
Assi piše da su, u međuvremenu, iranski lideri nizom gestova dobre volje pokušali popraviti odnose sa SAD-om. Među njima je umjereni reformista Mohammad Khatami, kojeg su Iranci u maju 1997. izabrali za predsjednika.
Međutim, Assi navodi da se on suočio sa “dubokim animozitetom i sumnjom Clintonove administracije” i njenim nepokolebljivim zahtjevima da Iran okonča svoj program nuklearnih istraživanja.
Assi piše da su kasnije, pod američkim predsjednikom George W. Bushom, američki neokonzervativci “destabilizaciju Irana učinili zvaničnom politikom”.
“Nekoliko sati nakon 11. septembra, Khatami je uputio saučešće Bushu, dok su hiljade mladih Iranaca održali bdijenje uz svijeće na ulicama Teherana. Bush je odgovorio tako što je Iran označio terorističkim režimom i članicom “Osovine zla”, zajedno sa Irakom i Sjevernom Korejom”, piše on.
Kada su četrnaest mjeseci kasnije američke trupe napale Irak da svrgnu Sadama Husseina, došlo je vrijeme da Khatami osudi SAD.
“Neki od Bushovih glavnih savjetnika, uključujući potpredsjednika Dicka Cheneyja, privatno su pozdravili izglede za izraelski preventivni napad na iranski nuklearni kompleks Bushehr, pa su čak planirali promjenu režima u Teheranu. Nezadovoljan svojim bezobzirnim uništavanjem Iraka, sam Bush bi naredio Pentagonu da planira napad na iranska nuklearna postrojenja, kako se bivši predsjednik hvali u svojim memoarima”, piše Assi.
On navodi da su SAD svojim upornim ekonomskim kažnjavanjem i traženjem vojnih rješenja za slabljenje Irana uvijek griješile – “bilo da je to kada je CIA svrgnula demokratski izabranog premijera Mossadega; ili kada je Carter pružio utočište autoritarnom šahu; ili kada je Reagan slao oružje u Irak tokom iransko-iračkog rata; ili kada je George W. Bush odbijao iranski nuklearni sporazum, ili kada je Donald Trump sabotirao nuklearni sporazum Baracka Obame s Iranom i izveo atentat na Qassema Soleimanija, ili kada Bidenova administracija huška protiv Irana u vrijeme rastućeg regionalnog sukoba, potpirujući vatru šireg rata”.
“Sjedinjene Države su radile na destabilizaciji Irana skoro jedno stoljeće. S obzirom da je demokratska predsjednička kandidatkinja sada ponovo agresivno govorila protiv Irana dok je podržala novi napad Izraela na Liban, čini se da američki zvaničnici nisu ništa naučili iz historije”, piše Assi.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!