Zašto Dejton ne može biti model za okončanje rata u Ukrajini: "Trump nema svog Holbrookea, a BiH nije trijumf diplomatije"

"Prije 30 godina, 14. decembra 1995., predsjednici Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije okupili su se u Parizu kako bi potpisali Dejtonski mirovni sporazum, čime je okončan rat u kojem je ubijeno oko 100.000 ljudi, a više od dva miliona raseljeno“, podsjeća Kyiv Post, navodeći da je sporazum postignut uz posredovanje SAD-a i dogovoren tokom tri sedmice u vojnoj bazi u Ohiju.

Autor kolumne navodi da se Dejton danas sve češće spominje u kontekstu pokušaja okončanja rata u Ukrajini, posebno u američkim političkim krugovima, kao dokaz da "američka sila, potkrijepljena upotrebom sile, može okončati naizgled nemoguće sukobe".

Ipak, kolumna upozorava da je takvo poređenje varljivo.

"Ako se pogleda pažljivije, Dejton nudi manje putokaz, a više upozorenje", navodi Kyiv Post, naglašavajući da je sporazum doduše zaustavio rat, ali je istovremeno "legitimizirao etničko čišćenje, nagradio agresiju i stvorio državu koja se uglavnom smatra nefunkcionalnom zbog složenog, etnički podijeljenog političkog sistema".

Kako je Dejton zapravo postignut?

U tekstu se podsjeća da Dejton nije bio isključivo rezultat diplomatije, već prvenstveno vojnih okolnosti na terenu.

"Sporazum je uspio zbog onoga što mu je prethodilo: NATO-ove kampanje bombardovanja tokom operacije ‘Deliberate Force’, koja je u kombinaciji s hrvatsko-bosanskom kopnenom ofanzivom promijenila odnos snaga", navodi se.

Prema kolumni, bosanski Srbi u Dejton nisu došli "iz dobre volje, već iz slabosti", dok su pregovori vođeni u potpunoj izolaciji, pod snažnim pritiskom Sjedinjenih Američkih Država.

Rezultat je bila podjela Bosne i Hercegovine na dva entiteta – Federaciju BiH i Republiku Srpsku – uz slabu centralnu vlast.

Autor dalje ističe "da je Bosna i Hercegovina, kao žrtva agresije, napravila najveće ustupke":

"Prije rata, bosanski Srbi kontrolisali su oko trećine teritorije zemlje. Dejton im je dao 49 posto".

Kolumna posebno naglašava da je sporazum "suštinski ratificirao etničko čišćenje", stvarajući entitet zasnovan na masovnim zločinima, uključujući genocid u Srebrenici, počinjen svega nekoliko mjeseci ranije.

"Predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisao je sporazum pod ogromnim pritiskom, svjestan da legitimizira nešto duboko nepravedno, ali bez realne mogućnosti da iscrpljena zemlja nastavi rat", istaknuto je u tekstu.

Zašto Dejton nije rješenje za Ukrajinu?

Autor kolumne naglašava da se ključne okolnosti iz 1995. godine ne mogu preslikati na današnju Ukrajinu. Ukazuje se na razliku u političkom i vojnom kontekstu, kao i na razliku u snazi agresora.

Kao prvu razliku navodi liderstvo i međunarodni kontekst.

"Američki predsjednik Bill Clinton bio je lično uključen u Dejton, uz podršku vještih diplomata poput Richarda Holbrookea i široke međunarodne koalicije", podsjeća Kyiv Post.

Nasuprot tome, Donald Trump, kako se navodi, vanjsku politiku posmatra transakcijski, kroz prizmu dogovora, te je pokazao nedosljednu posvećenost Ukrajini, dok u njegovom okruženju nema diplomate Holbrookeovog kalibra.

Upoređuju se i lideri agresorskih strana. Slobodan Milošević bio je regionalni moćnik koji je kasnije završio u Haagu, dok Vladimir Putin, kako piše autor, vodi nuklearnu silu s pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a, globalnim energetskim utjecajem i snažnom međunarodnom podrškom.

"Razlika u moći i nekažnjivosti je ogromna", navodi se.

Dalje se ističe da je Srbija 1995. godine bila iscrpljena ratom i sankcijama, s razorenom ekonomijom i preopterećenom vojskom, dok Rusija danas raspolaže ogromnim resursima, ima 144 miliona stanovnika i, uprkos sankcijama, održava rat zahvaljujući partnerstvima s Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom.

Kyiv Post naglašava da ne postoji ni odlučna vojna intervencija Zapada kakva je prethodila Dejtonu.

"Dejton je funkcionisao jer su NATO bombardovanja i kopnene ofanzive oslabile bosanske Srbe. Danas Ukrajina, uprkos izuzetnom otporu, nema sličnu prednost", navodi se.

Rusija, prema navodima u kolumni, kontroliše oko 18 posto ukrajinske teritorije.

"Ukrajina se može braniti i izvoditi kontraofanzive, ali zbog suzdržanosti i oklijevanja njenih saveznika nema nadmoć koja bi Rusiju prisilila na nepovoljne uslove. Iako su ukrajinske snage nedavno gađale strateške ciljeve duboko u Rusiji, autor ističe da nije bilo operacije poput 'Deliberate Force', odnosno dugotrajne zapadne kampanje koja bi ruske kapacitete dovela do ruba poraza. Pouka Dejtona nije da pregovori sami po sebi okončavaju ratove", piše u kolumni u kojoj autor dodaje sljedeće:

"Pregovori formalizuju vojne realnosti kada je jedna strana dovoljno oslabljena, kada cijena nastavka rata postane previsoka".

"Mir po svaku cijenu" kao opasna poruka

U tekstu se dalje upozorava da bi prihvatanje ruskih teritorijalnih osvajanja predstavljalo presedan s ozbiljnim posljedicama po međunarodni poredak. Autor ukazuje i na razliku u obimu i političkoj realnosti. Bosna i Hercegovina ima manje od četiri miliona stanovnika, dok je Ukrajina teritorijalno najveća zemlja u Evropi, s prijeratnom populacijom većom od 40 miliona. Podjela po dejtonskom modelu, navodi se, raselila bi još milione Ukrajinaca.

"Prihvatanje ruskih aneksija predstavljalo bi najveće kršenje međunarodnog poretka nakon 1945. godine", navodi autor, dodajući da bi to poslalo poruku da nuklearne sile mogu silom mijenjati granice.

U završnici kolumne podsjeća se da je Bosna i Hercegovina 1995. godine dobila mir, ali po cijenu trajne političke blokade.

"Bosna danas nije trijumf diplomatije. Ona je spomenik onome što se događa kada se privremena pragmatičnost i nametnuti dogovori stave ispred principa i pravde. Trideset godina kasnije, Bosna i Hercegovina i dalje je paralizovana kompromisima napravljenim pod prisilom. Primijenite taj model na Ukrajinu i rezultat je jasan – ne okončavanje rata, već zakazivanje sljedećeg", poručeno je na kraju kolumne.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad