
Dok sirene zavijaju, a izraelska protuzračna odbrana presreće dolazne prijetnje usred noći, u iranskoj raketnoj strategiji pojavio se obrazac: mrak. Ponovljeni raketni napadi lansirani iz Irana tokom noćnih sati nisu slučajnost - oni odražavaju namjernu vojnu i tehnološku doktrinu osmišljenu da prikrije, iznenadi i usadi strah, piše Jerusalem Post.
Iako noć nudi očitu skrivenost, izbor udara pod okriljem tame ukorijenjen je u mnogo više od same vidljivosti. To je kombinacija tehničkih ograničenja, operativne nužde i psihološkog ratovanja, navodi se u tekstu.
Rakete, za razliku od aviona, ne mogu se oslanjati na atmosferski kisik za pogon. Umjesto toga, moraju nositi i gorivo i oksidans - komponente potrebne za izgaranje - unutar svojih sistema. To je zato što balističke rakete dosežu visine gdje je kisik rijedak ili nepostojeći.
Ovaj temeljni zahtjev dijeli projektile u dvije kategorije: one na tekuće gorivo i one na kruto gorivo - svaka sa svojim strateškim implikacijama.
Tekuće gorivo: Snažno, ali izloženo
Iranske rakete dugog dometa, uključujući seriju Shahab, obično koriste tekuće gorivo. Ove rakete zahtijevaju složen proces punjenja gorivom prije lansiranja, koji uključuje dva odvojena spremnika - jedan za gorivo i jedan za oksidans. Operacija je vremenski osjetljiva, opasna i zahtijeva stacionarnu infrastrukturu za lansiranje i zemaljsku posadu.
Zbog toga je faza punjenja gorivom najranjiviji prozor projektila, posebno pod budnim okom neprijateljskih satelita i nadzornih aviona.
Kako bi smanjio rizik od otkrivanja i napada, Iran često provodi operacije opskrbe gorivom noću, kada je vidljivost slaba i šanse za otkrivanje iz zraka značajno padaju.
Kruto gorivo: Mobilno i spremno
Nasuprot tome, projektili kratkog i srednjeg dometa poput Fateh-110 i Zolfaghar obično se pokreću krutim gorivom. Ovi sistemi su unaprijed napunjeni mješavinom goriva i oksidansa u krutom obliku, pohranjenom unutar tijela projektila. Spremni su za lansiranje, ne zahtijevaju punjenje gorivom na licu mjesta i mogu se ispaljivati s mobilnih platformi, što ih čini idealnim za iznenadne napade i decentralizirano ratovanje.
Međutim, nakon što se zapale, projektili na kruto gorivo ne mogu se ugasiti ili prigušiti. Lansiranje je nepovratno - operativni kompromis za mobilnost i brzinu.
Zašto rakete moraju nositi vlastiti kisik
Često se postavlja pitanje zašto su raketama potrebni oksidansi u vozilu. Za razliku od mlaznih motora, koji uzimaju kisik iz atmosfere, raketni motori moraju raditi u okruženjima gdje je kisik nedovoljan ili potpuno odsutan.
Balističke rakete mogu se uzdići na desetine - ili čak stotine - kilometara u nebo, daleko iznad visina na kojima se može disati. Kako bi se osigurao održivi pogon, od samog početka moraju nositi sve što je potrebno za izgaranje.
Doktrina oblikovana tehnologijom i taktikom
Iransko ponovljeno korištenje noćnih lansiranja nije slučajna odluka. To odražava višeslojnu vojnu doktrinu koja uzima u obzir tehničke realnosti, strateške prilike i psihološku dinamiku rata.
Korištenjem projektila na čvrsto i tekuće gorivo, mobilnih lansirnih platformi i prirodne prikrivenosti noći, Iran je izgradio sistem koji daje prioritet preživljavanju, iznenađenju i psihološkom utjecaju - čak i kada sami projektili ne uspiju dosegnuti svoje ciljeve.
U tekućoj borbi za odvraćanje i odbranu, vrijeme lansiranja je jednako važno kao i sama raketa.
Detaljnije o sukobu pratite na našem blogu uživo.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare