O dešavanjima u Iranu, protestima i zahtjevima, godinama provedenim iza rešetaka najgoreg iranskog zatvora, ali i o tome šta bi se moglo desiti iranskom režimu u intervjuu za N1 govori kolumnist i novinar The Washington Posta Jason Rezaian.

N1: Prošlo je mjesec dana otkako su ovi protesti u Iranu započeli, smrću pokojne Mahse Amini započelo je sve ovo. Proveli ste dvije godine u najozloglašenijem zatvoru u Iranu kao strani zatvorenik. Pa možete li našim gledaocima objasniti šta se dešava u ovom trenutku, zašto smo izgubili Mahsu Amini, ali i šta se dešava onima koji idu protiv režima Ajatolaha Khameneija i Islamske Republike Iran?

Rezaian: Pa, u suštini ovi protesti su počeli, kao što ste naveli, kada je Mahsa Amini umrla u pritvoru, uhapsila ju je ono što oni nazivaju moralna policija jer se navodno nije pridržavala pravila o hidžabu. Kažem to zato što se u cijeloj Islamskoj Republici sprovode pravila o ženskom hidžabu, ali na vrlo proizvoljne načine, ne na vrlo efikasan ili potpun način. Ova žena je uhapšena, privedena, očigledno pretučena u pritvoru. I kada su se slike njenog beživotnog tijela počele širiti internetom, ljudi su odmah počeli da izlaze na ulice, protestujući protiv režima, protestujući prije svega zbog nedostatka prava žena. Ali to se kao šumski požar proširilo zemljom. Ne pričamo mnogo o tome, ali u Iranu postoji nekoliko različitih etničkih manjina, Kurdi, Azeri, arapski Iranci. Sve ove grupe su se osjećale omalovaženim od Islamske Republike tokom njene 43-godišnje istorije. I bilo je mnogo tenzija i ogorčenosti zbog njihovog nedostatka zastupljenosti u vladi. A ovo je samo manifestacija toga. Mislim da to neće prestati.

Protesti neće stati

N1: Prema podacima Amnesty Internationala, do sada je umrlo 144, od tih 144, 23 djece je umrlo tokom ovih protesta. A uhapšenih je oko 1500. Ali u stvarnosti znamo da su ove brojke vjerovatno veće od onih koje je objavio Amnesty International. Može li to podstaći još više protesta u budućnosti i čak ugroziti ovaj režim?

Rezaian: Mislim da da. Mislim da su protesti u Iranu bili dio života još prije Islamske Republike. I uvijek su postojali u nekom obliku, manji, veći, sporadičniji. Ali trenutno ono što vidimo su protesti koji se dešavaju širom zemlje, različite klase ljudi, različite nacionalnosti, žene, studenti, srednjoškolci. Mislim da ćemo kada počnemo da viđamo pripadnike režima, pripadnike vojske i posebno druge pripadnike revolucionarne garde kako prebjegnu i počnu protestirati protiv režima, onda ćemo imati situaciju u kojoj bi se moglo predvidjeti da će režim pasti. Mislim da smo daleko od toga. Morate shvatiti da je to sistem koji ima vrlo čvrstu vlast i ima kontrolu nad svim oružjem. Iran nije zemlja poput Sjedinjenih Država u kojoj ljudi mogu samo prošetati do prodavnice i kupi oružje, oružje je u rukama države. To situaciju čini posebno opasnom. Ali, ne mislim da će protesti prestati jer Islamska Republika nema odgovore na zahtjeve naroda.

Dvije godine sa suprugom u zatvoru

N1: Mogu li Vas vratiti u period od jula 2014. do 2016. godine, januara 2016. godine, koji ste proveli u zatvoru Evin u Iranu sa Vašom suprugom koja je takođe uhapšena sa Vama. Rekli ste u Vašem najnovijem tekstu u Washington Postu, a ja ću Vas citirati: “ Iako je to jadno mjesto i nesretne duše koje tamo završe drže se u stanju zamrznute realnosti, zbunjeni kada će, ako ikada, biti puštene. Unutar njegovih zidova moguća je svaka vrsta deprivacije. Zatvorenici su rutinski uskraćeni za sistem, lijekove, pažnju, spavanje i kontakt s ljudima. Da ne spominjemo pravno zastupanje.” Taj zatvor je nedavno bio pod napadima ili nekakvim napadom ili nesrećom, nekoliko ljudi je izgubilo svoje živote, nekoliko ih je povrijeđeno. Možete li nas odvesti tamo? Znam da Vam je teško o tome govoriti, ali možete li našim gledaocima objasniti kako je biti na tom mjestu skoro dvije godine?

Rezaian: Reći ću Vam, užasan je to osjećaj, kako sam pokušao da iznesem u toj kolumni ove sedmice. To je zatvor koji je kao čistilište. Ne znaš koliko ćeš dugo biti tamo. Ne znaš da li ćeš ikada izaći sa tog mjesta. Tokom prvih sedam sedmica mog pritvora, bio sam u samnici. Svakodnevno su mi prijetili pogubljenjem. Neumorno su me ispitivali. Sve mi je bilo uskraćeno, nisam imao pojma gdje mi je žena, šta joj se radi. Bilo je to strašno, strašno, užasno mjesto. Ono koje predstavlja neku vrstu najrepresivnije manifestacije Islamske Republike. A ipak ispunjeno najboljim i najsjajnijim iz iranskog društva, intelektualcima, umjetnicima, novinarima, pjesnicima, naučnicima, zaštitnicima prirode, poslovnim ljudima, svim vrstama ljudi, koji su svi tu jer su se usudili da suprotstaviti vlasti na ovaj ili onaj način. I, koliko god da sam bio ushićen kada sam vidio dim i plamen koji dolazi iz te zgrade, brinuo sam se za sigurnost ljudi koji su još unutra. I još uvijek brinem jer je to vrlo opasno mjesto za boravak. I onda dodate nešto poput požara i moguću zatvorsku pobunu ili bitku između stražara i zatvorenika. Mogu samo da zamislim, prijavili su da je osam ljudi umrlo, mogu samo da zamislim da je vjerovatno mnogo više od toga. Srce mi se slama za te ljude i njihove porodice.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad