Globalna studija u kojoj je ispitano više od 2,2 miliona ljudi iz cijelog svijeta pokazuje da danas postoji epidemija samoće i društevene izolacije. Šta pravi razliku između izbora da budemo sami i usamljenosti? Zašto se ljudi osamljuju? Jesu li danas usamljeniji mladi ili starije generacije? Kako tačno usamljenost ili socijalna izolacija utječu na zdravlje čovjeka? O fenomenu samoće za Novi dan su govorili predstavnici i mlađe generacije i osoba treće životne dobi, psihologinja u Centru za socijalni rad Mia Komšić, korisnica Centra za unaprijeđenje zdravlja "Generacija" Vera Pavičić, sociolog Vladimir Vasić i psiholog Miki Šuajb Solaković.
Samoća i usamljenost na prvu djeluju kao jednaka stanja, no u praksi to nije tako – jedno biramo, a drugo nam se desi ili nametne, tvrde stričnjaci.
“Važno je napraviti distinkciju između samoće, odnosno društvene izolacije i usamljenosti. Samoća je ustvari moj izbor, moja želja da budem sama i često mi osamimo u želji da radimo kreativne stvari, da nešto proizvodimo, ali i budemo sami sa sobom. Mi psiholozi to zovemo introspekcija, malo da pogledamo u sebe – neki sistematski pregled mojih misli i želja. S druge strane imamo usamljenost koja u većini slučajeva sada više nije izbor nego je prisila svih ovih društvenih stvari i okolnosti koje nas okružuju. Usamljeni smo i zbog individualizma koji se forsira kroz društvene mreže – mi mladi smo to vrlo brzo prhvatili – i negdje kroz pop kulturu nam je to i nametnuto, da je uredu biti usamljen, to je nekako romantizirano, produhovljeno – mi smo sami, mi smo usamljeni, možemo sve, a zapravo je istina nešto potpuno drugo”, pojašnjava psihologinja Mia Komšić.
Vera Pavičić je dugo brinula o bolesnom suprugu, a nakon njegove smrti ostala je sama. Odlučila je to mijenjati, pa je ubrzo postala korisnica Centra za unaprijeđenje zdravlja “Generacija”.
“Nemam ovdje rodbine, ni prijatelja nešto, i poslije nekoliko mjeseci sam shvatila da ne mogu sama i počela sam tražiti gdje bih mogla naći svoje društvo. Slučajno sam naletjela na informaciju o Generaciji i odmah drugi dan sam se uključila. Šest godina idem redovno. Tu je druženje, tu su terapijske vježbe, imamo predavanja, ljekarske preglede… I tu sam se našla, našla poznanice i prijateljice s kojima se družim i ne osjećam se više kao da sam sama. Ali to je bio moj izbor, dok npr. neko drugom kad mu kažem – ‘ja to ne mogu, ja to ne bih mogla'”, kaže Vera.
Vrlo je važno ustanoviti da li je samoća pitanje izbora, odnosno da li želimo biti sami neko vrijeme ili je osoba izolovana iz nekog određenog razloga, smatra psiholog Miki Šuajb Solaković.
“Ako je samoća pitanja izbora, pa želim biti sam da nešto napravim, napišem, uradim, treniram, šta god, onda ona može biti jako pozitivna i ona teško može da izdominira jer vi kontrolišete da li želite ili ne želite i koliko želite biti sami. Druga stvar je ako je samoća posljedica nekih interakcija, odnosno životnih razdoblja, pa budete izolovani djeca napuste dom, prazno vam gnijezdo, pa jedan partner ode, pa kako ste stariji onda i vaši prijatelji polako odlaze i sve je to nešto što vi niste birali”, dodaje.
Digitalni vs. realni svijet i osjećaj usamljenosti
Digitalni svijet kojim nastojimo da zamijenimo relani svijet također je jedan od uzroka usamljenosti.
“Nama društvene mreže, taj način komuniciranja daje lažnu sliku da smo mi zapravo u stalnoj interakciji s ljudima, da nikad nismo sami. Međutim, evo neki dan se desilo da je pao internet kad je bio problem sa strujom i u trenutku smo se osjećali usamljeno, beznadežno, bespomoćno, nismo znali šta ćemo jer nam društvene mreže koje mi mlađi koristimo svakodnevno i za poslovne svrhe i za neku komunikaciju, daju nam neki osjećaj da nam je sve tu, da je sve nadohvat ruke, da smo dio zajednice, a zapravo smo totalo izolovani dio zajednice”, pojašnjava sociolog Vladimir Vasić.
Napominje da mladi danas uglavnom ne komuniciraju, a kada komuniciraju, tada izbjegavaju kontakt očima.
“Ne gledaju se u oči. Stalno pogled šara gore-dolje, dakle, nemaju razvijene te vještine komuniciranja”, kaže Vasić te dodaje: “Digitalizacija u psihologiji je mnogo izazovna, mnogo je opasna. Mislim da generacije koje danas dolaze, koje su čak iza nas, moja generacija je zakačila taj neki proces socijalizacije u onom nekom ljepšem obliku, ali generacije koje dolaze iza nas su zaista u jednoj velikoj opasnosti što neće biti sposobne da komuniciraju, što vodi u jednu potpunu izolaciju.”
Mlađe generacije nemaju kontakt očima
Da je komunikacija mladih svedena isključivo na digitalni svijet, potvrđuje i psihologinja Mia Komšić.
“Ono što je nama primarno kao ljudskim bićima važno je emocija – emocija koja se vidi i osjeti verbalno i neverbalno. Emocije služe kao signal da pošaljemo drugim ljudima kako se to osjećamo i koristimo ih da bismo se zaštitili, da bismo pokazali svijetu šta se dešava s nama. Bitno je da je taj kontakt vidljiv, i taj kontakt očima i taj neverbalni momenat, to je važno, a djeca i mlađe generacije koriste telefone i to nemaju, propuštaju taj trenutak, pa se desi da krenu i u školu – djeca predškolske dobi koriste telefone – i u školi kao jednom važnom temelju socijalizacije djeca dolaze nespremna i ne komuniciraju”, ističe.
Distancu među ljudima naročito primjećuju starije generacije.
“Pa ja vidim ove da smo puno udaljeni jedni od drugih. Mada na primjer moji, ja sa svojom generacijom, rodbina i to komuniciram preko interneta. A u generaciji, družimo se, bude nas 20-30 žena, komuniciramo. I mislim da treba da se vratimo unatrag malo. Da manje koristimo mobitele, internet, mislim to sve. Ja potražim to samo kad mi treba neka informacija. A ne da sam cijeli dan, mada i bih imala vremena. Ali ja sam tu napravila neku granicu da je to, kažem za moje pojmove, granica normale”, kaže gosšpođa Vera.
Profesor Šuajb Solaković je mišljenja da je najbolje rješenje da se pokuša kontrolirati upotreba digitalnih tehnologija, prije svega kod djece.
“Mi smo recimo u okruženju u kojem djeca vrlo rano imaju naloge na društvene mreže, a na zapadu to tako nije. A zapad je tehnološki, moram priznati, prilično ispred. Tako da evo, ja ću navesti primjer Švedske koja je prvo ukinula udžbenike u školama, ali izgleda da ih prva vraća. Dakle papir, knjigu, materijalno da se iz njih uči. Tako da, teško da može biti neke kontrole u upotrebi digitalnih tehnologija, bi možda trebalo biti, ali mislim da je suviše malo vremena prošlo da možemo mi to sagledavati na jedan sistematski i objektivni način. Mislim da kažemo, bilo je super prije, bolje, sad treba to ukinuti, mislim teško da možemo to raditi. Ja evo, kad sam počeo da radim na univerzitetu prije nekih 15-ak godina, mi smo nosili ove grafoskope, folije da studentima prikazujemo. Danas to radimo sve digitalno. I sve je potpuno drugačije”, pojašnjava Šuajb Solaković.
Dodaje da je nezahvalno mjeriti usamljenost samo na jednoj kohorti. Stariji imaju svoje životno iskustvo koje nose sa sobom, srednje i mlađe generacije svoje iskustvo, a generacijama koje sad dolaze, telefon je, kaže, sasvim prirodna stvar.
“Rečenica ‘nisi sam’ može spasiti život”
Vasić ističe da se nije potrebno odricati tehnologije i onoga što ona donosi.
“Divno je što ovo sve imamo i sjajno je da imamo digitalne mreže, olakšalo nam je život, ali kako je profesor već rekao, mijenjati malo svijest i pogled ka tim instrumentima. Dakle, na prvom mjestu da bude čovjek, na drugom mjestu sve ostalo. Dakle, i telefoni i tableti i ta čitava digitalizacija, i socijalizirati djecu u tom pravcu. Evo, nažalost, ja moram da navedem taj loš primjer, koliko je unazad bilo ubistava i samoubistava u BiH. Tvrdim odgovorno, u opasnosti sam velikoj da uđem u polje psihologije, da ona rečenica ‘nisi sam’ može da spasi nečiji život”, zaključuje Vasić.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!