"Kada se sve sabere ispada da sam dobro radio. A šta sam onda radio, 50 godina sam pio alkohol, kada sam stigao pisati", zapitao se Abdulah Sidran gostujući u novom izdanju emisije Pressing kod Amira Zukića na N1.

“Ima u meni neko zrno filozofa, koje ne da da se ja prepuštam bolestima. Umijem ih lijepo dočekati kako se koja pojavi. Umijem praviti harmoniju oko sebe, a što nije harmonija uvijek se u principu odnosi na devijantne pojave i persone. Znam šta je patnja onih koji hizmete oko bolesnika, pogotovo ako za njega nema nade“, rekao je Sidran i nastavio:

“Nisam mogao podnijeti da djeca gledaju moje patnje i otišao sam u Goražde gdje su živjeli roditelji moje žene. To je trajalo sedam-osam godina, popravio sam izgorjelu kuću. Doživio sam uskrsnuće svoga književnoga dara jezikom tamošnjeg svijeta. I danas kad bi postojala jaka, pametna i kulturna vlast ne bi brojala pare, nego bi izdvojila i poslala ekipu lingvista da snimi govor Podrinja.”

Sidran je kazao da je iz Goražda dosta pisaca, pa i onih koji su slabi, a jezik im je genijalan i divan.

Najteži teret koji nosi sa sobom i šta je spakovao u životne kofere?

“Cijeli život je skup poniženja koje se slažu jedna na drugu, čovjek je sitan bespomoćan, da mu je istinsko znanje nedostupno, prijateljstva su iluzije, da će zbog pola feninga neko biti u stanju razvrgnuti 50 godina dugo prijateljstvo. Sve što sam spakovao u kofere, spakovalo se samo, kao negativno iskustvo o čovjeku i njegovoj prirodi. S druge strane čovjek je žudan za životom. Našu epohu smatram tragičnom u mikroistoriji civilizacije ljudskog roda. Ne vidim ništa lijepo što bih mogao kazati, jer motrim. Vidim snagu u svome sinu, jer se ni u čemu samnom ne slaže.”

Zašto ljudi šute i trpe, zašto se mladi ne dignu protiv svega što se dešava, već odlaze iz BiH?

“Mladi posjeduje energiju, ali nikakvi društveni i socijalni ozbiljni pokreti nisu postojali ni djelovali bez vizionara, vođe, ideologa ili teorije na kojoj nešto počiva. Bitno bi bilo u našim okolnostima da se ono što je letargična, korumpirana, konformistička akademska zajednica – univerzitet gdje postoji nekoliko hiljada profesora sa desetinama hiljada studenata, čemu su učili djecu ako su djeca konformisti i ako im je deviza “bitno je nebitno”. Deviza moje generacije je bila “budimo realni, tražimo nemoguće.“

Sidran je govorio i o dva utopijska projekta, te današnjem čovjeku.

“Dva su utopijska projekta. Jedan nacizam Hitlerov projekt kojim se žudilo stvoriti nadčovjeka i on je propao. Drugi utopijski projekat je komunizam koji je propao i želio je stvoriti čovjeka kolitiviteta.

Čovjeka koji nije poznat na Darvinovoj ljestvici homosapiensa stvorili smo mi u tranzicijskim zemljama. Nalazi se nisko na skali između gmizavca i glodara, zato što od ljudskih svojstava ima samo strah i glad. Tranzicijom smo opljačkani, uništeni, prevareni i svedeni na čovjeka koji ne može imati hrabrost da se bori protiv ičega ako nema komad hljeba da jede ili ako mu taj zalogaj može biti otet”, rekao je Sidran.

Gdje je nestao bosanski inat?

“To su stereotepi. Prije ćete čuti Srbijanca koji kaže “čuveni naš srpski inat”. Ne pridajem prevelik značaj ni bosanskom inatu ni merhametluku. Tu se može govoriti o beskrajnoj sposobnosti za trpnju. Čudim se kako ne pukne trpilo, onaj mehanizam koji čovjeku daje snagu da trpi. Nit je inat motor pobune, motor pobune je ideja i vizija. Inat je psihološka kategorija nižeg reda.“

Što je čovjek gluplji čvršća su mu idejna uvjerenja, napisano je u Sidranovoj knjizi.

“Trudim se razgovarati sa svakim, da nešto kažem a nešto čujem. U mojim tekstovima ima mnogo stvari koje sam pokupio sa ulice ili iz kafane. Ako uđeš u raspravu s nekim da mu dokažes nešto elementarno jasno, što je njegov obrazovni stepen niži i što je njegov niži koeficijent intelegencije, manje su šanse da ga se u nešto uvjeri. To je pokazalo iskustvo”, kazao je Sidran.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.