Nermina Muminović, predstavnica preživjelih žrtava genocida u Srebrenici, na komemoraciji u Potočarima prisutnima je ispričala svoju životnu priču koja je mnoge natjerala na suze.

“Danas u Memorijalnom centru Potočari kopamo 127 šehida koji su ubijeni samo zato jer su Bošnjaci. Vratili su se u svoju Srebrenicu svojim najmilijima kako bi svi našli smiraj. Oni u dolini bijelih nišana, a mi da nastavimo živjeti sa svojom boli.

Imala sam 13 godina u julu 1995. godine. Nisam znala šta znači mržnja i koliki zločinci mogu biti ljudi koji žive s nama, s kojima dijelimo hljeb. Protjerana sam zajedno sa babom, mamom, sestrama.

Babo je rekao da smo pod zaštitom UN-a i da se ne trebamo plašiti, jer će nas oni štiti od četnika. Kada se pucalo na naš grad, svi su dizali glave prema nebu čekajući avione UN-a koji su nas trebali zaštiti. Tih dana jula svi su nas izdali, naši jecaji bili su nedovoljan znak.

Babo je otišao preko šume, sa zelenim ruksakom na leđima. Rastali smo se, rekao je samo da slušamo mamu. Jedan pogled na nas je jedino što mi je uspomena na njega. Provela sam dvije noći u Potočarima i onda su nas prebacili na mjesto gdje smo trebali živjeti.

11 godina sam živjela van Srebrenice. Moj babo nikada nije došao. Ubili su ga. Njega i još 8.000 srebreničkih očeva, prijatelja, muškaraca i dječaka u ime Republike Srpske i onih koji veličaju njihova zlodjela.

Ja sam se vratila u Srebrenicu, ali moj babo nije. Bol je sve veća i intenzivnija kada dođete među one koji negiraju genocid, znate da su činili genocid, a s njima morate živjeti, raditi i pri tome su učitelji vašoj djeci.

Nagrada i smiraj su naši bijeli nišani. Prije tri godine i babo se vratio u Srebrenicu. Nije se vratio sa zelenim ruksakom, već u zelenom tabutom.

Ne znam kakve je patnje prošao, ali mi ćemo se boriti da naša djeca imaju bolju i sretniju budućnost. Mi smo se izabrali školovati i slušati mamu. Vratila sam se u Srebrenicu, osnovala porodicu, a moje kćerke su dokaz da zločinci nisu pobijedili i da nikada neće pobijediti.

Oni koji su jednom riječju mogle spriječiti genocid to nisu uradili. Naš krik se čuo do neba, ali su ostali nijemi i gluhi.

Nemojte šutiti 21. godinu nakon genocida. Bez obzira na bol, mi smo pružili ruku pomirenja i suživota. Želimo da naša djeca imaju zakonom zagarantovana prava. Nemojte nas ponovo izdati“, kazala je Nermina Muminović.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.