"U kritičkijem razmatranju, međutim, pokazaće se kako "liderstvo u regionu" prije svega znači odgovornost i obavezu za pozitivan doprinos očuvanju i jačanju regionalne bezbjednosti i saradnje, dobrosusjedskim odnosima i zajedničkoj evropskoj budućnosti regiona", piše Kemal Kurspahić u kolumni za Slobodnu Evropu.
Piše: Kemal Kurspahić/Slobodna Evropa
Ovonedjeljna dvodnevna posjeta američkog potpredsjednika Džozefa Bajdena (Joseph Biden) Srbiji i Kosovu mogla bi poslužiti kao dobra tema za proučavanje škole diplomatije – kad bi se diplomatski standardi i maniri uopšte uvažavali ili proučavali na poratnom Balkanu – i mogla bi da bude i dobar uvod u mijenjanje i samog načina kako se doživljavaju, razumijevaju i mjere učinci savremene diplomatije.
Na prvi, i još nepotpun, pogled – u balkanskim razmatranjima Bajdenove posjete prevlađuje optika iz decenija sukobljavanja i nepovjerenja u kojoj se u svemu traže krajnosti: dobitnici i gubitnici, podrške i osude, nalozi i pogodbe. Ta opsesija krajnostima siguran je put površnog pojednostavljivanja u kojem se lako previđaju i gube dublja značenja nečega što je objektivno politički događaj potencijalno dugoročnijih pozitivnih domašaja.
Kad, recimo, američki potpredsjednik govori o liderskoj ulozi Srbije u osjetljivom vremenu i okruženju, sljedbenici škole krajnosti iz devedesetih vidjeće u tome gotovo isključivo samo pohvale aktuelnoj političkoj garnituri u Beogradu i Srbiji kao državi značajnijoj od drugih u regionu.
U kritičkijem razmatranju, međutim, pokazaće se kako “liderstvo u regionu” prije svega znači odgovornost i obavezu za pozitivan doprinos očuvanju i jačanju regionalne bezbjednosti i saradnje, dobrosusjedskim odnosima i zajedničkoj evropskoj budućnosti regiona.
“Liderstvo” se u tim složenijim značenjima dokazuje i mjeri – u slučaju Srbije – u njenom daljem doprinosu normalizaciji odnosa s Kosovom, popuštanju napetosti i izgradnji uzajamnog poštovanja i povjerenja s Hrvatskom, iskrenom uvažavanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine i njenih evropskih aspiracija.
Iz tog ugla, čak i da nije bilo “razgovora iza zatvorenih vrata” američkog potpredsjednika i premijera Srbije – u kojem je bilo riječi o ulozi Srbije u unapređenje regionalne bezbjednosti i saradnje – jasno je da “liderstvo” nije samo neki počasni status bezuslovnog uvažavanja nego iznad svega očekivanje odgovornosti za stvaranje i očuvanje dobrosusjedstva u regionu.
Bilo je upadljivo kako se u javnim interpretacijama razgovora koje je Bajden vodio s beogradskim domaćinima gotovo i ne spominje Bosna i Hercegovina iako nema nikakve sumnje o tome da će se liderstvo Srbije u regionu, osim u normalizaciji odnosa s Kosovom i prevazilaženju napetosti i nepovjerenja s Hrvatskom, narednih dana i nedjelja ponajprije testirati i mjeriti u njenom uticaju na vodstvo bosanskih Srba u vezi s najnovijom eskalacijom njegove antidejtonske retorike i aktivnosti.
Iako je najpozvanija institucija za tumačenje i provedbu Dejtonskog sporazuma – Ured visokog predstavnika (OHR) – upozorila da je referendum o 9. januaru kao Danu Republike Srpske, zakazan za 25. septembra, protivustavan jer predstavlja izjašnjavanje u entitetu o pitanju o kojem postoji “konačna i obavezujuća” odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, predsjednik entiteta poručuje kako niko ne može spriječiti održavanje referenduma i kako međunarodnim predstavnicima preostaje samo da ga 25. septembra uveče nazovu i da mu čestitaju.
Entitetski predsjednik je, u reagovanjima na izjave predstavnika najuticajnijih država o protivustavnom karakteru referenduma, pogazio sve diplomatske manire i obzire.
Kad je ambasadorka Sjedinjenih Država izjavila kako njena vlada smatra da su odluke Ustavnog suda BiH konačne i obavezujuće i da se moraju poštovati, odgovorio je kako ona stvara nestabilnost i radi isključivo u funkciji bošnjačke politike i kako vlada Sjedinjenih Država sigurno nije raspravljala o tome da li da podrži ili ne referendum u Republici Srpskoj i da je to “priča za naivne”.
Dio te izjave je tehnički ispravan – jer “vlada Sjedinjenih Država” u institucionalnom smislu, kao zaseban organ, i ne postoji – ali je podrška suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine i njenim ustavnom uređenju konstanta američke spoljne politike i kad njena ambasadorka govori o protivustavnoj prirodi referenduma onda ona to govori u ime svoje vlade.
Kad je identičan stav – u skladu s tumačenjem i argumentacijom visokog predstavnika – iznio i ambasador Velike Britanije, entitetski predsjednik javno ga je pitao zašto je i pod čijim pritiskom promijenio stav, jer navodno u njihovom ranijem razgovoru o tome nije dovodio u pitanje ni pravo na referendum ni referendumsko pitanje niti je to smatrao kao antidejtonski čin, a postavio je i pitanje ambasadoru “i kako je moguće da narod Vaše države može da koristi referendum kao vrhovno demokratsko sredstvo a građani Republike Srpske ne mogu”.
To već predstavlja ozbiljan nesporazum u vezi s vlastitom veličinom i značajem: porediti Veliku Britaniju i Republiku Srpsku, državu višestoljetne tradicije s pravom veta u svjetskim poslovima i entitet u okviru države Bosne i Hercegovine nastao potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, simptom je odsustva kriterija od kojeg pati i cijela duga hronika antidejtonskog djelovanja entitetskog vođe.
To je i kontekst u kojem je on nedavno u televizijskom nastupu austrijskog ambasadora nazvao “smotanim” a ovaj – u izjavi Avazu – takav jezik nazvao “uličarskim”.
Biće zanimljivo kako će u toj eskalaciji zavade njenog štićenika s cijelim svijetom Srbija potvrditi liderstvo o kojem je ovih dana govorio američki potpredsjednik.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
