U opštoj zaokupljenosti i zabrinutosti zbog antidejtonskih izjava i referendumskih prijetnji i izazova u Republici Srpskoj i istovremenih nastojanja da se – na mala vrata – oživi kratkovječna „Hrvatska Republika Herceg-Bosna“ nekako je ostao po strani najnoviji incident sa prekinutog zasjedanja Skupštine Kantona Sarajevo.
Piše: Kemal Kurspahić/Radio Slobodna Evropa
U njoj su, zbog protivljenja da se osnovnoj školi „Dobroševići“ da ime Mustafe Busuladžića, vrijeđani na nacionalnoj osnovi poslanici opozicionih partija Naše stranke i Demokratske fronte nebošnjačke nacionalnosti.
Protivljenje preimenovanju škole po imenu „bošnjačkog intelektualnog velikana“ ili – kako se govorilo u vrijeme vladavine NDH u Drugom svjetskom ratu – „Hrvata muslimanske vjeroispovijesti“ potkrijepljeno je citiranjem Busuladžićevih tekstova u kojima se emancipacija žene poistovjećuje s prostitucijom a slavi se „nestajanje Jevreja“ iz Sarajeva čija je gotovo cijela zajednica od oko 10.000 građana istrijebljena u ustaško-nacističkim logorima.
Busuladžić je uhapšen i strijeljan nakon oslobođenja Sarajeva i u godinama rehabilitacije fašizma na našim prostorima postao je po mladomuslimanskoj ideologiji simbol „žrtava komunističkog terora“ bez i najmanjeg pokušaja valorizacije njihovog koketiranja s fašističkom ideologijom ili čak njenog otvorenog propagiranja.
Ovaj najnoviji primjer agresivnog nametanja većinske volje, u kojem antikomunizam predstavlja vrijednost koja sama po sebi amnestira i fašizam, podsjetio me na jednu mudrost koja se u različitim – ali vrlo približnim – verzijama pojavljuje od prvog spomena u novinama u Colchesteru u Engleskoj 1856. pa do naših dana a koja glasi: „Pazi na svoje misli, one postaju riječi; pazi na svoje riječi, one postaju djela; pazi na svoja djela, ona postaju navike; pazi na svoje navike, one postaju karakter; pazi na svoj karakter, on postaje tvoja sudbina“.
Kakve to ima veze s našom, bosanskom, svakodnevicom? Ima, jer – ako se nastavi sa samovoljom većine – onda će biti obezvrijeđene sve deklaracije i zaklinjanja u sekularnu i multietničku Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo, koje je tokom opsade, od aprila 1992. do decembra 1995, postalo globalni simbol očuvanja vjerskog i nacionalnog pluralizma i pod najtežim iskušenjima, u miru se odriče tog moralnog trijumfa i kapitala.
Preimenovanje ulica i javnih ustanova samo je jedna, simbolizmom nabijena, demonstracija tog nasilja nad manjinama.
O tome sam i na ovom mjestu ponešto već pisao ali bih – za ovu priliku – naveo dva primjera iz mog sarajevskog komšiluka.
U njemu je u poratnim godinama školi koju su pohađala i oba moja sina oduzeto ime Ivana Gorana Kovačića i ona je preimenovana po imenu gradskog naselja u kojem se nalazi – Hrasno.
Hrvatski pjesnik, čiji je neizbrisiv trag poema „Jama“ – koja bi i mimo njegove tragične biografije u svakoj kulturi bila dovoljna za bezuslovno poštovanje – zajedno s Vladimirom Nazorom pridružio se partizanima i stradao je od četničke ruke u Vrbicama kod Foče 1943 godine: skidanje imena Ivana Gorana Kovačića sa škole u mom susjedstvu, šta god o tome mislili „demokratski izabrani“ predvodnici antikomunističke histerije odustajanje je od univerzalnih vrijednosti koje su visoko iznad „ideologija za jedan dan“.
Sličan je primjer i preimenovanje nekadašnje Ulice Ivana Krndelja – takođe u naselju Hrasno – u Ulicu Azize Šaćirbegović: Krndelj je bio borac za radnička prava, pored ostalog i kao novinar, u godinama prije Drugog svjetskog rata i likvidiran je od ustaša u Zagrebu polovinom 1941. godine.
U godinama opsade Sarajeva Ulica Ivana Krndelja, duž koje se proteže i zgrada u kojoj sam stanovao, dnevno se spominjala kao meta najžešćeg granatiranja i ubilačke snajperske vatre i trebalo ja da bude čuvana u posljeratnom Sarajevu kao toponim značajan za istoriju opsade bosanskohercegovačke prijestonice.
U toj histeriji, u kojoj se poništavaju sve vrijednosti iz zajedničke prošlosti a rehabilituju vođe zločinačkih pokreta i ideologija, od ustaštva do četništva, bosanskohercegovački nacionalisti ne žele da zaostanu za primjerima iz susjedstva. Sarajevo u tim manifestacijama odustajanja od vjekovnih civilizacijskih vrijednosti nije ništa gore od Mostara i Banjaluke. Ali, bar u tome – nije ni bolje.
Tu se još tokom opsade (u nedjeljniku Ljiljan) vodila hajka protiv miješanih brakova; djeca iz takvih brakova označavana su kao frustrirana; vrijeđani su i nebošnjački pisci i intelektualci koji su u najtežim danima opsade dijelili sudbinu svojih sugrađana; demonstriralo se – uz paljenje zastava evropskih zemalja koje su najvelikodušnije prihvatale bosanske izbjeglice – protiv „danskih karikatura“ odnosno protiv civilizacijske ideje slobode govora; prigrljeni su i „novi muslimani“ s njihovim nazadnim ideologijama.
To je i kontekst u kojem incident u Skupštini Kantona Sarajevo ukazuje i na moguće antievropsko razumijevanje i „implementaciju“ zakasnjelih rezultata popisa stanovništva iz 2013. godine: to što Bošnjaci vjerovatno imaju minimalnu većinu – od oko 50,11 posto i da je ona čak i znatno veća – ne daje većini nikakva prava potčinjavanja već samo povećanu odgovornost za ravnopravnost manjina.
Kolumne Kemala Kurspahića na portalu Radija Slobodna Evropa možete pročitati na ovom linku.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
