Intelektualac je čovjek koji dovodi u pitanje postojeće poretke, koji vrši radikalnu kritiku postojećeg stanja po principu pozitivna moć negativnog mišljenja. Dakle, posao intelektualca je da negativno misli, ali to negativno mišljenje o stvarnosti u sebi uvijek ima klicu pozitivne moći.

Ovo su riječi iz nove knjige “Rasprava o miru i nasilju” profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Nerzuka Ćurka.

U Raspravama o miru i nasilju, svojoj novoj knjizi – umjesto predgovora, činite nešto drugo – zauzimate poziciju. I to onu poziciju koja za sobom nerijetko vuče i posljedice. Kažete: odbijam služiti zlatnome teletu. Koliko zapravo danas u Bosni i Hercegovini imamo onih koji kritički progovaraju o našoj društvenoj i političkoj stvarnosti?

Sudeći po našoj stvarnosti koja je prilično loša, znači da izostaje značajan broj ljudi koji vršeći kritiku takvog stanja stvaraju uvjete za bolje društvo. Volio bih da na svim našim stranama ima ljudi koji bez fige u džepu govore o stanju u društvu, vrše ozbiljnu kritiku – sa samo jednim ciljem: da pomognu u stvaranju uvjeta da BiH u svakom novom danu bude bolje i pravednije društvo.

Utemeljitelj Feral Tribunea, Viktor Ivančić, o vašoj novoj knjizi kaže da ona istinski uznemiruje , ne samo zbog radikalnog otpora kolektivističi dizajniranoj stvarnosti, nego i zbog načina na koji čitatelj biva uvučen u vrlo posebnu avanturu. Ima li na ovdašnjoj političkoj sceni otpora?

Rekao bih da nema. Kada izbjegnemo neki govor koji bi bio previše oprezan, onda možemo konstatirati da otpora nema. Bez obzira na različite ideološke pozicije političkih stranaka unutar političkog dizajna Bosne i Hercegovine, nema otpora koji zbiljski pozitivno uznemiruje. Nema otpora koji želi da unese jednu vrstu nemira, jedne drugačije agende, u političku kolotečinu. Od okončanja rata do danas džepovi otpora su suženi na neke uske ade ljudi koji prije dolaze iz sfera koje ne pripadaju toj političkoj sferi institucionalnog političkog organiziranja, a dokaz tome je da smo vrlo često svjedoci da između različitih političkih stranaka krajnje suprotstavljenih svjetonazora i ideoloških pozicija, barem u programskom smislu bez problema dolazi do savezništava na vrlo bitnim pitanjima gdje bi bilo za očekivati da ta savezništva nisu produktivna. A s druge strane tamo gdje bismo očekivali iskrena savezništva unutar jednog, primjerice lijevog političkog spektra – to savezništvo izostaje. Čak bih rekao da imamo veće otpore unutar tog, uvjetno kazano, lijevog političkog spektra, nego što je to unutar nacionalnih stranaka koje rade po principu dogovorene politike neprijateljstva, nego što ima iskrenog neprijateljstva.

Pišete kako je Međunarodna zajednica pristala svih vih godina na goru sadašnjost kao izvjesnu formu budućnosti. Kakva je uloga danas Međunarodne zajednice u našoj zemlji, nakon što je ona – podsjetimo – međunarodnim ugovorom ovjerila svoje prisustvo u BiH?

To je vjerojatno najdelikatnije i vrlo važno pitanje za BiH, region i svijet, budući da ta sintagma Međunarodna zajednica u sebe usisava mnogo različitih struktura moći. Ovisno od vremena u kome govorimo o Međunarodnoj zajednici, možemo uočiti razlike nejnog prisustva i značaja u BiH. U dionicama odmah nakon okončanja rata imali smo vrlo aktivnu ulogu ove zajednice predvođenu SAD-om i vrlo je zanimljivo da je BiH, koja Dejtonskim ugovorom zahtjeva i međunarodnu upravu u tom vremenu napredovala. Kada je Međunarodna zajednica odlučila da reducira svoju prijeteću moć i da prepusti domaćim akterima da grade samoodrživu političku zajednicu, zemlja je zapravo u glibu. To nam govori da je i u ravni logike, a kamoli politike teško za očekivati da neka politička struktura za koju je predviđen neki oblik imperijalne uprave može zbiljski da se razvija u uspješnu i samoodrživu zajednicu, ako taj oblik imperijalne uprave ne želi da radi taj posao, a nije stvorio uvjete da sama ta država se regenerira kao samoodrživa zajednica kojoj nije potrebna nikakva vanjska volja. Čini mi se da je jedna namjera Međunarodne zajednice da Evropska unija kao jedan element tog gremija preuzme vodeću ulogu u BiH, da se nekim institucionalnim aranžmanima evropeizacije ponište negativni aspekti Dejtona, da se političke strukture uvjere da je faktički Dejton u nekoj mjeri napušten i da prihvate izgradnju države na nekim premisama koje dolaze iz budućnosti. Međutim, mislim da je to nada koja se neće ispuniti jer su ključne strukture moći u BiH generirane iz jednog etno-nacionalističkog ambijenta, iz jedne dogovorene politike neprijateljstva jer ta politika reproducira ovu vrstu vlasti u kojoj postoji nepremostiva razlika između dejtonske svakodnevice običnog građanstva i dejtonskog života ključnih arhitekata političke moći, koji odvojeni od stvarnog živora uopće ne razumjevaju u kakvu lošu poziciju dovode ovu zemlju.

Da li je moguće da dođe do promjene struktura moći?

Vrlo često se pozivam na tu znamenitu mirotvoračku misao – budi promjena koju želiš vidjeti. Ako ćemo imati jedno pasivno građanstvo koje odbija da bude građanstvo, ako ćemo imati samo pripadnike etno-nacionalnih grupacija koji su izmjestili svu svoju moć nekolicini ljudi da oni svojom genijalnošću i pameću reguliraju odnose u BiH, promjena u tom slučaju nije moguća. Ako ne ojačamo i ne osnažimo građanina kao političkog subjekta, onda mi moramo sami sebi kazati: to što imamo, to je to. U dugom vremenskom trajanju, BiH će biti zbir dva ili tri entiteta. Ono što uznemirava je da 20 godina nakon okončanja nasilja mi imamo apsolutni trijumf nacionalizma. I vidimo da to ne donosi napredak, da etno-nacionalne elite idalje inzistiraju na tom principu. Idalje ga osnažuju. Znači, 20 godina nije dovoljno da se postavi alternativno pitanje: izgleda da ovo što radimo nije dobro. Ne, nego idemo još dublje u razvoj ideje koja je suprotna logosu života ljudi u BiH. Veliki sam protivnik nasilja. Uvijek se kao ideja spasa pojavljuje obrazovanje, emancipacija, ne samo formalna edukacija, već i neformalna – širenje područja brobe protiv etnonacionalnih utvara i sablasti

Profesore Ćurak, da li se iza zahtjeva za rješavanje tzv. hrvatskog pitanja, ali i srpskog, budući da vladajući politički akteri iz manjeg bh. entiteta kontinuirano, a u posljednje vrijeme još intenzivnije, izražavaju nezadovoljstvo, krije zapravo destabilizacija Bosne i Hercegovine i šta bi značile eventualne nove etno-teritorijalne jedinice?

Nemojte tu isključiti i bošnjačku politiku. I bošnjačka politika ima svoje zahtjeve unutar takve interpretacije Bosne i Hercegovine. Kada je u pitanju to hrvatsko pitanje, nakon prošlih izbora i dolaska Čovića u predsjedništvo BiH, jedno je vrijeme ta retorika utihnula, a onda je ponovno aktualizirana. Imamo najave nove Vlade RH da će imati snažan angažman prema BiH u smislu neke nove ponude. Ne znamo još o čemu se radi. Evidentno je da nije bilo dovoljno dvadeset godina jednog nasilja da se ponude neke druge ideje. Nema kreativnosti da se riješi svako nacionalno pitanje u BiH na način da ravnopravnost bude neupitna, nego se samo ostaje i istrajava na toj ideji etno-teritorijalnog fiksiranja, zaokruživanja. Naprosto na to ne mogu pristati. Mi trebamo omogućiti ljudima da čuju različite pristupe. Mislim da je problem u tome što ogroman broj ljudi naprosto ne zna za moguće druge kreativne rpistupe i biva zarobljen u nacionalističku matricu i misli da je to prirodna datost. Zato bi bilo super otvoriti što više javnih debata o nacionalnom pitanju, o tim raznim ugroženostima, o tome postoje li ljudi u ovoj zemlji koji smatraju da BiH nije država koja postoji samo od 21. novembra 1995. i da ne možemo njen politički dizajn graditi samo na rezultatima posljednjeg rata, da postoje ljudi koji baštine jedne druge tradicije i da je to nešto što također ulazi u budućnost Bosne i Hercegovine. Nema zemlje koja se gradi sam na jednoj dionici svoje povijesti. Kad to uzmemo u obzir, barem ćemo doći do legitimnosti pitanja da BiH nije samo mehanički zbir nacionalnih entiteta. Da jeste tako, ova zemlja uopće ne bi imala smisao, da jeste tako ona bi do sada bila pokidana. A čak ni u najtežim uvjetima nije pokidana. To ipak nešto govori.

Entitete u BiH u svojoj knjizi nazivate animalnim političkim vrtovima. Da li, profesore Ćurak, u ovom političkom ambijentu možemo govoriti o nekoj budućoj BiH kao zajednici građanki i građana, a ne kao zajednici entiteta i konstitutivnih naroda?

Puno će vode još proteći. Ali ako ne razvijamo naracije i ne vodimo debate u tom smjeru, onda generacije koje dolaze neće imati na šta da se pozovu. One će imati samo nacionalističko štivo. Naravno da će onda neka budućnost neke države, koja će biti servis svojih građana, koju će građani poštovati i biti odani prema njoj jer je ta država uspješan servis, onda to vrijeme neće tako brzo doći. Vraćam se na emancipaciju ljudi da se razumije da kada govorimo o građanstvu da ne upadamo u zamku kako smo na terenu unitarzma. Građanstvo nije to. Švicarska je zemlja koju vrlo često naši etno-nacionalni predstavnici spominju, govore da BiH treba urediti kao Švicarska itd. Evo šta je vrlo zanimljivo – ja sam razgovarao s nekim našim ljudima koji žive u vicarskoj pa kad dođu na odmor ovdje kažu: kako je ovdje to čudno, mi u Švicarskoj se baš svi osjećamo kao građani. Ovdje nikako da to vidimo. Zanimljivo je to da baš zemlja koja služi kao ideal za orgaizaciju Bosne i Hercegovine, da je naši ljudi koji tamo žive doživljavaju kao građansku političku zajednicu. Mi smo daleko od toga. Ima pristupa koji kažu kako treba izgraditi tri nacionalna građanstva i da će njihov zbir dati neko građansko društvo u BiH. Mislim da je to ponovno brisanje cijele prethodne povijesti – i dobr i loše. To ne može dati rezultat. Ako su političke elite, generirane iz matrice etnonacionalizma, nesposobne da ponude nove političke geste koje će dovesti do novog institucionalnog dizajna Bosne i Hercegovine u smislu da se preko insitucionalnih aranžmana na državnom nivou ostvari apsolutna ravnopravnost svih bh. nacija, pa neka odustanu od čerečenja zemlje. Kad naši političari kupuju auta, ta auta kupuju građani Bosne i Hercegovine Što se protiv toga ne pobune političari?

U jednom tekstu pišete o dejtonskoj močvari i močvarnoj ljevici. Ima li na planu deklarativne političke ljevice onih koji u svojoj političkoj agendi nadilaze limite napetog dejtonskog okvira.

Još uvijek je na čekanju. Nažalost, mi smo svjedoci da unutar jednog ovakvog nervoznog političkog ambijenta, unutar jednog institucionalnog dizajna koji onemogućava formiranje stabilnih koalicija, da se ono što zovemo ljevica ne snalazi. Da se troši na unutarstranačkim bitkama, unutar personalnih nesporazuma i da se nema vremena i razumjevanja za zbiljsku platformu ljevog i lijevo-liberalnog spektra. Ponekad imam dojam da su takve stranke ideološki vrlo prazni kada je u pitanju ideja ljevice, da mnogi viđeniji ljudi tih stranaka uopće znaju šta znači ideološki pripadati tom spektru. To je trneutno tragedija ljevice u Evropi, naročito socijaldemorkacije koja nije pronašla adekvatan odgovor na zahtjeve neoliberalnog kapitalizma i naprosto je poražena od stranaka desnog centra, konzervativnih stranaka. Teško je ne vidjeti jednu močvarnost kada je u pitanju jedna ideja koja bi trebala biti ideja emancipacije i ideja suprotstavljanja močvari koju proizvodi nacionalizam.

Jednom ste rekli da se ljevica treba depatriotizirati. U kom smislu?

Da biste došli do istine morate upotrebljavati nekad radikalne pojmove jer se tako približavate istini. To nije na tragu one poznate maksime da je patriotizam posljednje utočište hulja, premda vrlo često jeste. Nego je to jedan zahtjev da se ljevica vrati svojom ideološkom, prepoznatljivom backgroundu. Depatriotizirati u mom razumijevanju znači stvoriti uvjete za prekoetničku emancipaciju lijeve ideje, raditi predano na tome da ta ideja izgubi bilo kakvu stvarnu ili artificijelnu atribuciju da je mononacionalna – u našem slučaju najviše samo bošnjačka, i da se preko ideja koje napuštaju polje političke borbe u kojima ljevica mora biti poražena, da se ta agenda naprosto ostavi s političkim strankama desnice i da se ponudi jedan novi razvojni put, jedna vrsta neobaziranja na nacionalističku produkciju koja želi da zatruje lijevi politički spektar. To je ozbiljan poduhvat. On bi zahtjevao jednu promjenu paradigme i ustvari to bi bilo stvaranje uvjeta za jedan istinski bh. patriotizam, koji bi najviše ličio na ono što njemački naučnik Habermas naziva ustavnim patriotizmom.

Ovdašnji obrazovni sistem poznat je, pa čak i u svijetu, po – kako ga Snježana Kordić naziva – čudovištu zvanom Dvije škole pod jednim krovom. Vjerujete li da će netko odgovarati sa ovu praksu segregacije, politizacije i diskriminacije?

Šta znači odgovarati? Da budemo precizni. Mi često ističemo tu strašnu segregacijsku praksu u obrazovanju, što je tačno, ali je tačno i to da mi unutar drugioh obrazovnih sistema u BiH također imamo segregacije, većinske nacionalizme, trovanjem djece jednonacionalnim historijskim naracijama. Problem je u tome što je obrazovanje oteto iz ruku kreativnih nastavnika, što su vrlo često donositelji odluka u obrazovanju – ljudi koji imaju politički zahtjev koji moraju realiziraiti. U RS-u imate snažan zahtjev koji ide ispod političke scene, da se ne dozvoli bilo kakva vrsta razvoja obrazovanja na državnom nivou. To je samoubistvo iz zasjede. Ne možete ljudima objasniti da to ne pridonosi nikakvom jačanju potencijala srpske nacije u Bosni i Hercegovini, isto tako uzročno-poslijedično unutar druga dva obrazovna sistema u BiH. To je naprosto jedna generalna kritična platforma koju treba uzeti u obzir da ovi drugi ne pomisle kako je kod njih sjajno, samo su problem dvije škole pod jednim krovom. To je jedan ozbiljan politički i obrazovni ljudski problem. To je bezobrazluk. Problem je što iz godine u godinu je nevjerovatno kako vladari naših etno-nacionalnih obrazovnih sistema pronalaze argumente kako to nije strašno, kako treba vremena. Protiv toga je moguće se boriti emancipatorskim gestama u obrazovanju, nuđenjem alternativnih koncepata. Školegijum je jedna zanimljiva alternativno obrazovna platforma koja pokušava razbiti te nacionalističke mitove. Smatram da je to nešto jako dobro unutar alternativnih koncepata obrazovanja. A unutar institucionaliziranog obrazovanja čini mi se da bi najvažnije bilo stvoriti uvjete da kreativni nastavnici dođu do punog izražaja, da ne budu limitirani ni pedagoškim zavodima, ni donositeljima odluka u obrazovnom sustavu koji su vrlo često operirani od obrazovanja, koji u sebi nemaju etos da se bave donošenjem tih odluka. Te prakse valja prekinuti. One neće doći od ovakve politike, one će doći samo od nove emancipatorske politike.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.