Branič Borussije iz Dortmunda Neven Subotić utemeljio je zakladu preko koje pomaže djeci u Africi. Motivacija za humanitarni angažman počiva i na njegovoj ličnoj priči. Naime, on je u Njemačku došao kao izbjeglica.

Gospodine Subotić, od utemeljenja Vaše zaklade 2013. Vi se angažirate u Africi. O kakvom se angažmanu radi?

Djelujemo u najsiromašnijim regijama svijeta i tamo osiguravamo temeljne pretpostavke za život ljudi, pogotovo djece koja tamo žive. Osiguravanjem pristupa čistoj vodi želimo poticati zdravlje djece, a s druge strane želimo im pokloniti vrijeme, koje onda mogu uložiti u vlastitu budućnost, odnosno u obrazovanje.

Zaklada Nevena Subotića u Etiopiji gradi bunare i sanitarne čvorove. Zašto?

U mnogim zabačenim regijama Afrike izvori vode se nalaze jako daleko od mjesta gdje ljudi žive, u prosjeku po šest kilometara. I onda se svaki dan mora potrošiti i po 4, 5 sati kako bi se samo donijelo vodu kući. I to uglavnom rade žene i djeca. A oni bi to vrijeme mogli puno bolje investirati u školovanje. Zato i pokušavamo drastično smanjiti taj put do vode, na maksimalno 15 minuta.

Stvarni cilj Vaše zaklade je zapravo obrazovanje – kao investicija u budućnost?

Ne želimo toj djeci uskratiti mogućnost obrazovanja kao elementarnog preduvjeta za budućnost koju će sami kreirati. Obrazovanje je najvažniji korak u svakoj zemlji, a posebno u najsiromašnijim regijama svijeta. Bez vode nema zdravlja, bez zdravlja nema obrazovanja, a bez obrazovanja nema budućnosti. Zato su nam i potrebni bunari u blizini škola.

Vidite li već napredak u radu na terenu? Pohađa li sad više učenika škole nego prije tri godine?

Imamo škole u kojima je prije početka našeg projekta nastavu pohađalo 300 učenica u učenika. Nakon što smo okončali projekt bilo ih je 420. To je porast broja učenika od 40 posto. I samo jedna brojka koja nam potvrđuje da u školu ide 120 učenika više, i to nakon što smo izgradili bunare i sanitarne čvorove. I to samo nakon prve godine rada na terenu. To jasno pokazuje potencijal naših projekata.

Gotovo nezamislivo da takvo što postoji u našem današnjem svijetu…

I ja ponekad imam osjećaj da sam s drugog planeta. Mi ovdje u Njemačkoj, u Evropi imamo sve. A samo par sati leta avionom dalje ljudima nedostaju najnužnije stvari za život kako bi uopšte preživjeli. To se ne smije događati.

Posvuda u svijetu ima siromaštva i bijede, pa i u zemlji iz koje Vi potječete, u Bosni i Hercegovini. Ali Vi se angažirate u Africi. Zašto baš Afrika?

Nisam se odlučio za Afriku kao kontinent. Nismo se odlučili ni za Etiopiju. Mi smo se odlučili za najsiromašnije regije svijeta. Uvjeren sam da živimo u vrlo nepravednom svijetu. Ko će imati kakve šanse u životu, umnogome zavisi o tome gdje je neko rođen i tko su mu roditelji. To nije nimalo pravedno i zato se želimo pobrinuti da svijet postane barem malo pravedniji. Jer svijet nažalost naginje tome da bude sve nepravedniji.

Imate 27 godina, igrate u jednoj od najboljih evropskih ekipa. Vaši vršnjaci se nerviraju zbog mobitela koji eksplodiraju. A Vi se brinete oko sanitarnih čvorova u Africi. Kako je uopšte došlo do tog angažmana?

Jednostavno sam imao mogućnost vidjeti na mjestu događaja kako ti ljudi žive. Imam veliko poštovanje prema ljudima kojima je najteže. Kad vidimo s kakvim se oni izazovima bore a da pritom nikoga ne okrivljuju za svoju sudbinu, onda je to jednostavno nevjerojatno. Mi svi živimo u zajedničkom svijetu. Djeca koja žive u Africi nisu puno drugačija od djece koja žive u mom susjedstvu u Dortmundu. Kad se to shvati onda je jednostavnije imati poštovanje prema drugima, voljeti druge ljude i pomagati im.

Ima li taj stav veze i s Vašom ličnom životnom sudbinom? Rođeni ste u Bosni i Hercegovini, a Vaša je porodica uoči rata pobjegla u Njemačku. Vi ste tada imali samo godinu i pol…

Da, bilo je to 1990. Tada je nama pomoć bila potrebna. I dobili smo je. U Njemačkoj smo upoznali jednu gospođu Stumpf, koja nam je stavila svoj stan na raspolaganje. Tek s krovom nad glavom smo mogli podnijeti zahtjev za azilom. I imali smo puno sreće. Kad sam imao 17 godina, tada sam igrao u Mainzu, bio sam i sam u prilici da nešto od toga vratim, da pomognem drugima. Tada sam se angažirao u jednom domu za siročad. I tako je sve počelo s mojim humanitarnim angažmanom…

Što je bilo odlučujuće za taj angažman?

Mislim da nije odlučujuće odakle neko potječe i dolazi, ili što se sve doživjelo u mladim danima. Najvažnije je da se u životu ne bori samo za sebe, već i za društvenu zajednicu. Jednostavnije bi bilo neke stvari ne vidjeti, ali ja to ne radim. Ja gledam što se događa u svijetu i gledam gdje je moja pomoć potrebna. I onda se angažiram oko toga. To mi pričinja zadovoljstvo.

Što kažu Vaši saigrači u Borussiji? Pričate li s njima o Africi?

Ima nekoliko igrača u ekipi koji su se informirali o tome što ja tamo radim. Nije to doduše baš tema za razgovore u svlačionici jednog bundesligaškog kluba. Generalno gledajući je to tema koja nije baš u fokusu, i to ne samo nogometnog svijeta, već općenito. Ali lijepo je vidjeti kada se nekolicina igrača ozbiljnije pozabavi tom temom.

A navijači?

Imali smo par akcija na stadionu. Svako je mogao okušati što to znači nositi 20 litara vode – a to je prosječna količina vode koju žene i djeca u Etiopiji nose od izvora do kuće. Tako su mogli vidjeti koliko je to teško za žene i djecu u afričkim zajednicama. I sljedeći put kad vide takve snimke na televiziji, oni će odmah znati što to ustvari znači, oni će biti senzibilizirani za ovu temu.

Kako uopšte reaguju djeca u Etiopiji kad ih Vi posjetite? Znaju li oni da ste Vi zvijezda Bundeslige?

Ne. Tamo nema struje, nema televizije, nema vijesti. Oni ne znaju da sam ja nogometaš i da preko sporta zarađujem novac. Njima je to sve nepoznato. Ali ionako se ne radi o meni. Mi smo tamo kako bismo čuli što oni imaju za reći. I to su zapravo najljepši trenuci dana. Jednostavno slušamo što nam oni kažu. I onda vas to jako, jako brzo prizemlji…

Neven Subotić je nogometaš Borussije iz Dortmunda. Rođen je u Bosni i Hercegovini. Njegova je porodica 1990. pobjegla najprije u Njemačku, a kasnije u SAD. 2013. Subotić je utemeljio zakladu koja je angažovana u Etiopiji, jednoj od najsiromašnijih država svijeta. U toj zemlji Zaklada Nevena Subotića gradi bunare i sanitarne čvorove kako bi osigurala pristup pitkoj vodi i omogućila školovanje djeci. Blizu 50 posto stanovnika Etiopije nema pristup čistoj vodi.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.

Video pogledajte na ovom linku.